Dan je (greškom prošvikalog režisera) smješten u perspektivu ribljeg oka.
Izlomilo me van fokusa.
Pokušavam prebrojati pripadajuće dijelove tijela: oči su mi na tjemenu, kosa u ustima, ruke van džepova. Dvije lijeve imam oduvijek.
Želudac probavlja fragmente sumnjivog porijekla: oksidirane komadiće ljutnje, krhotine tuge, ispuhani balončić euforije, par decilitara dosade, želju u tragovima. Samopouzdanje sam ispljunula, neprobavljivo je.
Pogled u ogledalo: bezoblična sam.
Sjedim i pričam sama sebi nogu privinutih tako da razgovaram sa udubinom između lijevog i desnog meniskusa. Nisu neko društvo.
Točnije, ne pričam puno.
Sjedim i čekam.
Pasmater, kad će krenut više?
Post je objavljen 04.03.2009. u 20:51 sati.