|
Dan je (greškom prošvikalog režisera) smješten u perspektivu ribljeg oka. Izlomilo me van fokusa. Pokušavam prebrojati pripadajuće dijelove tijela: oči su mi na tjemenu, kosa u ustima, ruke van džepova. Dvije lijeve imam oduvijek. Želudac probavlja fragmente sumnjivog porijekla: oksidirane komadiće ljutnje, krhotine tuge, ispuhani balončić euforije, par decilitara dosade, želju u tragovima. Samopouzdanje sam ispljunula, neprobavljivo je. Pogled u ogledalo: bezoblična sam. Sjedim i pričam sama sebi nogu privinutih tako da razgovaram sa udubinom između lijevog i desnog meniskusa. Nisu neko društvo. Točnije, ne pričam puno. Sjedim i čekam. Pasmater, kad će krenut više? |