|
Cijeli dan bila mu je zgodna, dobro raspoložena i mirisala je po nečem ženskom. Odgađao je pomak prema naprijed od jutra, ali poslijepodne u kuhinji, dok je nešto pjevušila nad grincajgom za juhu, više nije mogao izdržati. Prišuljao joj se. Nagnuo se nad nju i liznuo joj uho. Lagano je ukliještio uz kuhinjski pult, kako bi koliko – toliko spriječio opiranje. Povukao joj je majicu prema gore. Rutinski, hrabro. Dobro poznat teritorij, nije bilo potrebe za odugovlačenjem. U ovako neizvjesnom trenutku, moglo bi samo odmoći. Pričepio lijevu sisu. Prvi presudan momenat.
Ništa.
I opet rutinski, hrabro, znatiželjno promrsio desnu. Kroz žbice prstiju provukao bradavice. Nabrzinu. Ko propeler.
Ni a.
Podigao je iznenađeno obrve. Uza sav trud koji je uložio, ipak je ovo bio samo pokušaj.
Zadnjih 20tak takvih završavali su na rubu katastrofe: morala se otuširati, nervirali su je susjedi – stara – sestra – kriza u Afganistanu – kriza srednjih godina koja će nastupiti za nekih 15 - sama sebe, imala je predmenstrualni, menstrualni i postmenstrualni sindrom 25 dana u mjesecu, a ostalo ju je, ako nije bila u depresiji, bolila glava. Ustvari, dvaput mu je i dala, od toga jednom gledajući u strop, a drugi put nakesivši mu se pravo u lice, i stisnutih zubiju, taman kad su mu već one fine iskrice bljeskale pred očima, krajnje cinično prosiktala: “ohh, darrling, I’m ssso horrrrny”, pa je zbrzao stvar koliko je god bilo moguće, samo da izbjegne onaj cinični pogled ispod sebe. Kako je grožđe i dalje bilo kiselo, razmišljao je o tome kako će celibat ustvari potaknuti njegove intelektualne sposobnosti, da se mora čim više posvetiti drugim, važnijim stvarima kako ne bi razmišljao o tome da mu nešto fali, i nadao se će ona kad tad osvanuti orna, čila i željna, baš onakva kakva je bila nekad, dok su još dinosauri hodali zemljom. I sad, odjednom – ne buni se. Zadnji put je tako bilo pred… mjesec dana, otprilike? Ponovo u nadi, odlučnije ju je pritisnuo bedrima. Promeškoljila se, ali nije izgledalo kao da će pobjeći. Čak ni kada joj je povukao hlače prema dolje, jezikom oblizao vrat i desno rame i nagnuo je prema naprijed, čvrsto se privivši uz nju. Do sad je već mogla primjetiti koliku erekciju ima, i smisliti neki izgovor zašto sad to ne bi mogli napraviti. Ispod oka, pažljivo ju je promatrao: oči poluzatvorene, ljubi se meko i sočno, jezikom, ruke opušteno klize po njegovim leđima. Ruka mu je oprezno umigoljila ispod hlača i tko zna čega sve još, i u nevjerici otkrila da je topla i vlažna i, kao što to već uz to ide… sasvim voljna?
Zeleno na semaforu? Gas, miško!
Suvišnu odjeću sa sebe je gotovo strgnuo. Treba iskoristiti trenutak. Sa nje je kliznula sama, kad ju je podigao na pult. Bila je sitna, gotovo dvostruko lakša od njega, ugodna na dodir i lako upravljiva. Bar što se ticalo tih fizičkih momenata. Sviđalo mu se što ju je mogao nositi i namještati prema volji, obuhvatiti je cijelu, čak i poljubiti u tjeme kad bi stajao iznad nje. Osjećao se dominantan. Nagnula se unatrag, noge objesila na rukohvate elementa. Skoro da ju je mogao čuti kako prede. I krenuo je, odlučan da preuzme inicijativu do kraja.
I, samo što nije ušao, burno i razigrano (tako si je to bar zamislio), kad je ulovio njen pogled.
Na trenutak, zaledio se. Očiju širom otvorenih, kao da nikad neće ni trepnuti, gledala je u njega, kritički, odlučno. Golog i nesavršenog. Pred njom. Izgledala je gladno, pohotno i odsutno (prostrujilo mu je na trenutak da je to možda neki poremećaj). I da će ga ta zvjerka, moguće, napasti. Čak i pojesti. Učinilo mu se da raste i mijenja se, i u njoj prepoznavao sve manje od one ženkice koja se struže leđima uza zid da je nešto ne zaskoči.
I sada je ovu proždrljivu trebalo zadovoljiti? Leži tu servirana, ali živa i razjarena pred njim, i tim apetitom bi mu mogla odgristi glavu kad završi, kao one bogomoljke iz dokumentaraca. On je tu samo zato da posluži svrsi, i nakon toga bit će ispljunut iz svakog smisla, suvišan, ispražnjen i nepotreban.
Ako uopće posluži svrsi. Što ako ni to ne uspije? Pojest će ga odmah?
Još je stajao nad njom, ali je osjetio kako se smanjuje. I on, i njegova odlučnost i bilo kakva volja da nastavi. Erekcija je nestajala kao snijeg u Sahari. Došlo mu je da se pokrije rukom, kao ljudi koji se iznenada nađu otkriveni goli pred strancima, bez smokvinih listova u blizini. Da je mogao, uvukao bi mu se i sakrio iza jaja.
Bilo bi preoptimistično nadati se da nije ništa primjetila. Pridigla se. Još je na trenutak pomislio da li bi možda bilo pametno da odskoči, prije nego ga zagrize, čudan izraz na njenom licu nikako nije nestajao. Samo se odmaknuo.
“I, šta je bilo sad?” glas joj je još uvijek bio promukao, i to ga je grebalo u ušima.
“Ne znam, nešto je čudno” pokušavao se braniti. Da kaže da je mislio da netko provaljuje? Da ga nešto jako boli? Mora nekud pod hitno? Nije bilo spasa. Okrenuo se i počeo navlačiti hlače.
“Što je čudno? Meni je bilo dobro.” nastavljala je bogomoljka trljati nožice.
“Ma, ne znam. Ne da mi se, ustvari. Mislim da ću dobiti gripu… i hladno je ovdje..”
Počela je ravnati robu na sebi, ostatak tražiti po kuhinji. Bar je nije morao gledati u oči.
“Nema veze. Hoćeš čaj?” pretvarala se natrag u sebe.
Dobro je. Preživjet će. Još samo da i drugi put zaboravi da može postati onakva.
|
