Nije bilo ništa posebno u trenutku kad je umirao.
Nije čak ni znao tko je, ni tko su svi ti ljudi koji ga promatraju . Bio je zbunjen, a u zbunjenosti nema ništa pametno i dostojanstveno, a najmanje poetično.
Možda je jedino očekivao da sazna o čemu se radi, ali je nestao prije toga.
Sam. Staru nije dočekao, čak joj ni taksi nije pomogao da stigne na vrijeme. Rekli su joj tek kad je zakasnila. Ni to je nije potaklo da prestane kasniti. Sestra je znala da je mrtav mjesecima prije, i nikad mu nije bilo jasno zašto je toliko plakala prije odlaska, luda žena.
Meni su javili na recepciji hotela. Bilo je to dovoljno daleko i bilo je previše ljudi da ostanemo nasamo. Promatrala sam ključeve neke sobe u rukama i utabavala stazu neočišćenog snijega. Sjedila u sterilnoj hotelskoj sobi. Rasplakala se uz isprike tek pred maserkom koja mi je nalijevala ulje na leđa. Ostatak vremena osjećala se tupo.
Kad sam se vratila u stan, stara je ostavila torbu s njegovom odjećom u hodniku. Cijeli stan upio je njegov miris, trajalo je danima.
Uspjeli smo se sresti tek nekoliko dana kasnije. Sanjala sam kako me na biciklu čeka na ulazu Konzuma. Rekao mi je da je vrlo važno nositi kapu, i premetao je u rukama. Zezao se, djelovao je zadovoljno. Nije mi bilo krivo što je otišao dalje. Mislim da je htio reći i da ga nervira starina patetika, ali to ionako ni kao živ nije uspio.
Zatim sam ga sretala u mirisu terpentina na platnima, tragovima piljevine u garaži, Matijinom izrazu lica kad je zabrinut. Svojim rukama uspoređenim sa čvornatim korijenima vinove loze u dvorištu. Vlastitoj ravnodušnosti, detaljima fasade neke zgrade koje bi sigurno primjetio, borama sedamdestgodišnjaka po parkovima. Sivoj samtenoj jakni.
Tihog, odmjerenog, staloženog.
****
Zadnjih noći učestalo navraća. Unervozio se. Mora da je važno.
No, imam dvije olakotne okolnosti: nadam se da još uvijek ne vidi dobro, i, ma koliko se trudim, ja pod milim bogom ne razumijem baš ništa od onog što mi priča.
Možda pomisli da to i nisam ja.
Post je objavljen 07.02.2009. u 21:54 sati.