|
Lavandu spremam u ostave
Za punog mjeseca Soba miriše na more Odjeća je moje majke Sivoljubičasta boja sjete Noću U nju oblačim jastuke Pa rukama na njima Poravnavam neravnine Da se u san Nemirne ne uvlače Da mogu sutradan Svakim jutrom iznova Krevet rasprostirati Žute baldahine Za dvoje Za miris limuna na prstima Gladak kao koža dječaka. |
|
Ugasim svjetlo. Tako se bolje vidim. ********** Žar cigarete nalik je mačjim očima bicikla moga oca. Ne smij se tome što bi ta konstrukcija mogla značiti, znaš da s godinama postajemo sve luđi i sve nam je više svejedno. ********** Ako prođem prstima preko usana, na trenutak te osjetim. Ako ih usmjerim kružno oko bradavica, već mislim na tebe. Ono što nedostaje je topao dah na mom trbuhu. Povlačim majicu da zaustavim nedostajanje. ********** Čudno je, kao da sam koncentrirala nježnost po skrivenim zakutcima svog tijela, zatvarala je u male opnaste kapsulice pospremljene na sigurno, da bi odjednom počela nezaustavljivo probijati kroz kožu. *********** I ovaj put, nije da se ne prepoznajem. Čekala sam se tu negdje. (prije puta:) |
|
Treća stvar koju si mi rekao je da cvate lijeska Mislila sam na tek otoplilu zemlju i drvene ograde Miris trave na rukama i prva bosa stopala Toplina se povlačila oko koljena i malo naviše Zrak je bio polusladak, tadašnji ljudi polubijeli Svaki je trenutak imao svoje vrijeme Svako drvo ime i postanak otpočetka Korijenje je bilo važno i nerazumljivo Jednostavnost je bilo nepisano pravilo I svaka je kap znala biti minijatura mora Učinilo mi se da su zbog stalne centrifuge Cvjetovi sa prvih proljetnih haljina Poprimili geometrijske oblike Ljudi ovoštanili da sasvim ne izblijede A ja svo korijenje i dalje ostavljam Na milost malim morima 17. 3. 2005. |
|
Znala je da nešto skriva. To kako je podvio rep kada je samo napomenula da sutra navečer trebaju ići kod njenih staraca na večeru, a to je u razmjerima jedne dvogodišnje veze poprilično big deal, bilo je ne samo neoprostivo, nego i krajnje sumnjivo. Instinkt, a kod takvih ženki sa velikim Ž kao što je ona ta stvar je prilično razvijena, ovaj put je nepogrešivo govorio: «Nešto se sprema!» Počela je vrtiti film unatrag: zajedničke prijateljice, poslovne kolegice, susjede, susjede iz bivšeg kvarta, prodavačice na kiosku, sve znane i neznane (išla je tako daleko da je u obzir uzimala čak i one koje bi već potpadale pod blaži oblik incesta)... ma, svaka je mogla biti potencijalna, ali nigdje nije bilo dokaza. Cijelo to veče dok je on bio odsutan izbrojala je čitavu menažeriju svih ženskih likova koji su se provrtili kroz njihovu zajedničku povijest, ili su bar to mogli. Ništa. Ništa konkretno. «E, pa, neće to tako ići. Naći ću je, makar crkla!» (Bila je jedna od onih nepopustljivih. Namjera kod nje tek je mogla biti u začetku kada bi realizacija već bila na putu). Za prvi korak odlučila je uvjeriti sebe. Trebali su joj konkretni dokazi. Corpus delicti. Počela je od mjesta gdje se najčešće čuvaju tajne: ormar. Polica s donjim vešom. Njegovim. Klasika. I - bingo! Locirala je novi novcati par bokserica, tamnoplavih sa crvenim crtama. Očit dokaz da ih je sam kupio, nikad nije imao ukusa. Dovoljan dokaz da bi joj pri naletu adrenalina kosa na glavi dugoročno mogla stajati pod pravim kutem od tjemena. Nije joj bilo dosta, nastavila je dalje. Tragova ruža na ovratnicima nije bilo. Tajnih brojeva mobitela i zaboravljenih poruka po džepovima – nigdje. Neobičnih poziva i sličnih paranoja - ni u tragovima. Ali unutarnji alarm je vrištao da je u pravu, Ona negdje je, ima je, postoji, sigurna je. Isto kao što je sigurna da treba samo malo bolje otvoriti oči i naći će je. Od tog dana, niti jedan njegov potez nije joj mogao promaknuti. Bilo je pitanje sati kada će biti ulovljen, njene oči i uši bile su namontirane na svaki milimetar kako stvarnog, tako i fiktivnog zajedničkog prostora. Pričala je manje nego ikad, ali bila budna i posvuda. I onda je On prekosutra obukao tamnoplavocrvenoprugaste bokserice. I obrijao se. I namirišao. I pogledavao na sat. Ono što je osjećala nisu bili ni ljutnja, ni tuga, ni bijes, nije to bila ni ljubomora. Pretvorila se u čistokrvnog tragača, hladnokrvnog borca za pravdu i istinu. On je sjeo u auto, s izlikom da ide kod Dade na sat vremena jer mu brat slavi rođendan (znala je da ga Dado pokriva), i ubacit parove u kladionicu, pa možda s dečkima cugne koju (taj dio, pretpostavila je, ako postane neočekivano dobro). Ona je sjela u auto koji je još prekjučer posudila od mame isključivo za uhodničarske svrhe. On pojma nije imao da vozi iza njega, pažljivo je održavala razdaljinu. Zaustavio se pred dućanom. Kupio vino. Vozio dalje do dijela grada s garsonjerama u «limenkama», sparkirao, izašao iz auta, popravio hlače i frizuru. Gledala ga je kako se namješta pred ulazom, gad. «Gad, gad, gad. Pogledaj ga, kako je cool, smiren, hladnokrvan, ništa ni ne sluti. E, pa, sad ćemo vidjeti tko ima više muda.» Ušla je za njim brzim i opreznim hodom, taman prije nego se lift zaustavio na 3. katu. Dok se penjala stepenicama, čula joj je glas kad ga je pozdravljala pri ulasku, prije nego su se vrata zatvorila. Mekan, ženskast. Ostatak stepenica je preletjela, i našla se pred vratima. Prezime ispisano pisanim slovima, kemijskom. Znači, podstanarka. Ili kurva. Kurva, sigurno! Odlučila je pričekati još malo, da bude sigurnija da će ih uhvatiti na djelu. «In flagranti, tako se to zove stručno!» - pomislila je. Poravnala je kosu, namjestila odjeću. Kao i on prije ulaska. Treba znati ostaviti dojam! I nakon deset minuta legla na zvono. *** Dugo nitko nije otvarao. Dobro je pazila na to da je van vidokruga špijunke. A onda su se vrata otvorila. Tiho, oprezno, iz polusjene izvirilo je malo, raščupano mišje stvorenje. Isprana kuštrava crvenkasta kosa, šiljati nos, velike smeđe oči i tanke ruke. «To je to? Tog miša ofucanog on ševi umjesto mene? Isuse, na što sam ja spala.Seronja. Seronja mišjih brabonjaka. Bolje da ga nema sad.!» pomislila je dok ju je usplahirani pogled smeđih očiju promatrao kroz razjapljena vrata. I isprsila se. Sama sebi izgledala je velika kao Golijat. «Mala, mislim da je nešto moje pokušalo ući kod tebe unutra. Mogu vidjet?» - glas je na praznom hodniku zvučao kao iz bačve. Dubok, zvonak i hladan. Mala je nešto promucala. Nije je ni slušala, uspravila se toliko da je sigurno i mišica pomislila da će glavom udarit u dovratak i ušetala u stan. «Mišja rupa. Znala sam. Znači, tu si se zavukao?» gledala je direktno u njega. On je tonuo u sivilo naslonjača, pred njim neotvorena boca vina, kolačići, muzička pozadina sva u sentišu. Romansa iz predgrađa. Mišica je usplahireno trčkarala okolo: «Gospođo, nije ono što mislite, mi smo stari znanci, znate, samo ponekad svrati na kavu i dijelimo probleme.... ovaj, dileme, ovaj, ma znate, pričamo o životu i tako to... samo pričamo...» Ošinula ju je pogledom. «Mala, sjedaj tamo i ne cijukaj. Inače ću te pojesti!» - skoro se nasmijala nad tom predatorskom idejom, ali zadržala je pokerašku facu. Mala je još nešto prošuškala i uplašeno sjela. On je namještao buntovnički izraz. Popravio frizuru. Primjetila je trag ruža iznad njegove usne. «Corpus delicti, In flagranti! Ha! Znači zato mala izgleda tako bezbojno kad je farbu ostavila na njemu» - nije se mogla suzdržati da ne pomisli. Napokon je progovorio: « Daj, ne radi sad scene. Samo sam svratio u posjet. I... zašto ti ne ostaviš moj život na miru bar malo? Da mi daš jebenih pet minuta da se mogu sam popišat, možda ne bih trebao odlaziti od doma da to napravim..» Udahnula je. Jednom, Duboko. «Okej.» Izašla, čak i pažljivo, da ne zalupi, zatvorila vrata. *** I kad bolje razmislim, što se to u ovoj stereotipnoj sceni zapravo dogodilo? Ništa novo. Stereotip kao takav. Tri (potencijalne) osobe na deset minuta podijelile su jednu sobu, nekoliko riječi i iskustvo. Nikom drugom osim njih to nit je bilo znano, niti važno. Nije ni meni. Nije bilo žrtava (osim što bi se svatko od njih baš tako htio predstaviti da ih se pitalo), pretpostavimo da je svatko od njih krenuo svojim putem, a možda i nastavio po starom. Kog je briga. So... get your own life. Da ne bi dirali tuđe krugove :) |
|
Taj dan svi su je jebali. Muž, kćeri, klimaks, kuhinja puna suđa, posao pun budala, mrtav otac, neurozna mater koja joj posuđuje lovu na kredit, dve ekstra role špeka na trbuhu, izrast neofarbanih sijedih na glavi, loša prognoza, kriza socijalizma, mir u svijetu, sve. Zajebancija za zajebancijom. A vani je proljeće rasijavalo vjenčanice po voćkama precizno orezanim rukama njenog muža, onog istog zbog kojeg je žrtvovala 20 godina života da se raspodijeli na dva dijela i još malo, onog istog koji je polagao pravo na to da ga gleda svako jutro kad ustaje i da njena djeca liče na njega više nego na nju. Muža kojem je u zadnje vrijeme više šutjela da sačuva vlastiti nepovratno izgubljeni osjećaj cjelovitosti nego što bi išta dijelila s njim, makar to bile i riječi. Ili kompromisi. Ili krevet. I zrak je bivao nemiran kao onda kad je još kao dijete trčala sa braćom bosonoga i bez tereta, neizgrađena i nedeterminirana bilo čime što je sada određuje. Isto takvo proljeće. Izgleda da je jedino vrijeme konstanta. Pred 20 godina kupili su ovu kuću. U zidove utkivali dan po dan. Trošili se i gradili. Tu su osmišljavali djecu, vodili sve privatne ratove, živjeli, životarili, jeli, spavali. I još ne daje sigurnost, još u njoj nije nestao onaj strah koji je nagrizao u naletima oštrom boli u trbuhu, drhtanjem ruku, potrebom za bijegom, bijesom, obješću. Nema utočišta, samo bijeg za bijegom. A što činiti kad si teži od sebe, i slabiji od vremena, i jači od svih, ali se ne možeš boriti? Pred 20 godina. Stajala je na početku svega i zamišljala temelje. I tada se sjetila. Kao sličica u sporednom okviru odvrtio joj se slow motion jednog davnog filma u kojoj je On, sa svečanim izrazom lica, rukama zasmeđenim plodnom zemljom ispod stabla jabuke polagao praznovjerni ulog za budućnost. Slijedeći tradiciju naslijeđenu od svoga oca da se litra najbolje rakije zakapa u zemlju pri krštenju kćeri, da bi se na surovo svjetlo dana iskopala na dan njenog vjenčanja, kao da se radi o blagu, spustio je opletenu izrezbarenu staklenku u svježe iskopanu rupu u smirujućoj hladovini i napravio humak, smiješeći se nekim svetačkim osmjehom. Pomislila je u tom trenutku, držeći dvomjesečnu kćer na rukama da joj ta nakupina zemlje pomalo liči na dječji grob, u koji se spremao zalog za zagrobni život faraonski. Sjetila se i svoje plave haljine i osjećaja da vrijeme nikad neće obremeniti, niti će kćer odrasti, udavati se, i malo blago brižno zakopano nikad neće ugledati svjetlo dana. A eto, još par mjeseci, i službeno će se potvrditi da je bitka izgubljena. Još par mjeseci, i On će moći pod istim stablom zakapati istu ovu staklenku napunjenu novom svetom vodicom, dok će zadnjih 20 godina statičnosti biti popijeno tko zna čijim uistima uz tko zna kakve zdravice za tko zna kakav život njenih naslijeđenih 50 % gena. A treba joj, u inat, i da nahrani onaj čemer u trbuhu, i da zaboravi, i da zaustavi vrtnju i tremor u rukama, i vrijeme i misli i sebe. Ali najviše u inat. Na brzinu je provjerila stanje u kući, nikog nije bilo. Sama sa sobom. Baš tako i treba biti. U ostavi u dvorištu, prašnoj i sjenovitoj, stajao je alat za uređenje onog malog figurativnog komada vrta koji je postojao samo zato da bi sve odavalo dojam «domaćinstva». Prišuljala joj se sitnim koracima, okrenula se dvaput oko sebe, napipala držak motičice sa dva roga za plijevljenje korova na drugom kraju. Uzela je, sakrila je iza leđa, krenula prema stablu jabuke. Točno tamo gdje sad pada sjena, tamo je mjesto, između ona dva velika korijena, pod kljastim busenima proljetne trave, i rozastim laticama ocvatenih zametaka plodova. Pogledom provjerila još jednom pouzdanost situacije, krišom, lopovski. Sama sa sobom. Motičica je brzo zazvonila udarivši u staklo. Još par minuta, i relikvija je vani, oprat će je, otvoriti. Pila je brzo, u dugim gutljajima, da ne osjeti opor okus alkohola. Možda bi sveta vodica stvarno trebala imati takav okus. I nazdravljala pritom kćerinim svatovima, dvadesetgodišnjicama braka, izdržljivosti, proljeću, plodnosti, predsjedniku države i miru u svijetu, sebi, Njemu, njima, i tako redom sve dok je bilo čime. Dan joj se prvo činio duži, pa sporiji, pa manje bitan. Sve dok nije postala mirna i umorna, zaspavši na kauču uz upaljen televizor. Učinilo joj se prije toga da je na programu bilo baš nešto o onom kraju gdje je bila jednom kad je imala deset godina i sa braćom se kupala na ribnjaku. Baš kao u inat. |
|
Nikad nismo toliko zaštićeni kao kad (sami) boravimo unutar opni koje smo (sami) stvorili oko sebe. Rastežemo ih i sužavamo točno onoliko koliko nam je potrebno da bi bili sretni ili sretniji. (Sam) sebi je najlakše prilagoditi se. Ali, svijet koji izgradimo (sami) sebi i (sami) sa sobom funkcionira po vlastitom savršenom uređenju samo do onda dok do njega ne dopire ništa više od nas (samih). Dovoljno je da netko izvana dotakne mirnu i napetu površinu naše dragocjene opne da krhka ravnoteža kojom smo (sami) sebe uspavali postane manje od organiziranog kaosa. Tada ili puštamo da se opna ispuše tako da bi mogli napraviti novu, bolju, prilagođenu, ili ostajemo sami. |
|
"The problem is all inside your head",she said to me The answer is easy if you take it logically I'd like to help you in your struggle to be free There must be fifty ways to leave your lover» P. Simon[/I] Jednom ta opsjednutost ostavljanjima mora prestati. Postaje naporno izmišljati nove oblike, još nedoživljene. Pretvaraju se u varijaciju na temu. Kompliciraju. Trebalo bi pokušati izgurati normalno, biti i sam ostavljen jedanput po prvi pošteni put, ne gledati ih kao potencijalne žrtve, proučavati unaprijed njihove reakcije kada im se saopći velika vijest. Ali onaj trenutak prelamanja, žestoka, euforična bol u početku i smirivanje nakon toga. Vrijedi milijun orgazama. Tišina s druge strane slušalice, pogled u pod na ulici, težak miris još nedavno tople spavaće sobe. Bol opipljiva prstima, granica bijesa, razina tuge, korak do mržnje. Skok s litice i umjesto pada, let prije nego se udari u zemlju. To je taj osjećaj. Postoji umjetnost ostavljanja. Treba ih ostaviti živima, nanesti umjerenu bol i sebi i njima, vrata samo pritvorena, da se ponovi ako je bilo dovoljno dobro. Prvo sam ih ostavljala grubo, nespretno i naglo. Kao prva vođenja ljubavi, sav žar bio je sadržan u strasti. Ali nije mi puno trebalo da se naučim. Sada sam postala suptilnija, dajem im priliku za revanš, izazivam ih, poklanjam prednost. Užitak je finiji, dugotrajniji, igra razrađenija. I što ih više volim, tim više ih želim ostaviti. Intenzitet je bitan. Što sam nježnija, više boli. Što duže igram, užitak je veći. Baš sam se danas sjetila nečeg o bogomoljkama. Mislim da je to taj apetit. |
|
Čudan je to sklad:
Tankih žica lire I nadgrobnog kamena Sinopsis od nekoliko taktova I dvije uokvirene nage slike (obožavanog posjeda tvog ramena i voljene točke mojih leđa u naklonu) i negdje putem postignut tih smiren dvokorak nije ni za regtajm nije ni za menuet možda baš tango (rallentando ma non troppo) |