|
Znala je da nešto skriva. To kako je podvio rep kada je samo napomenula da sutra navečer trebaju ići kod njenih staraca na večeru, a to je u razmjerima jedne dvogodišnje veze poprilično big deal, bilo je ne samo neoprostivo, nego i krajnje sumnjivo.
Instinkt, a kod takvih ženki sa velikim Ž kao što je ona ta stvar je prilično razvijena, ovaj put je nepogrešivo govorio: «Nešto se sprema!»
Počela je vrtiti film unatrag: zajedničke prijateljice, poslovne kolegice, susjede, susjede iz bivšeg kvarta, prodavačice na kiosku, sve znane i neznane (išla je tako daleko da je u obzir uzimala čak i one koje bi već potpadale pod blaži oblik incesta)... ma, svaka je mogla biti potencijalna, ali nigdje nije bilo dokaza.
Cijelo to veče dok je on bio odsutan izbrojala je čitavu menažeriju svih ženskih likova koji su se provrtili kroz njihovu zajedničku povijest, ili su bar to mogli. Ništa. Ništa konkretno.
«E, pa, neće to tako ići. Naći ću je, makar crkla!» (Bila je jedna od onih nepopustljivih. Namjera kod nje tek je mogla biti u začetku kada bi realizacija već bila na putu).
Za prvi korak odlučila je uvjeriti sebe. Trebali su joj konkretni dokazi. Corpus delicti.
Počela je od mjesta gdje se najčešće čuvaju tajne: ormar. Polica s donjim vešom. Njegovim. Klasika. I - bingo! Locirala je novi novcati par bokserica, tamnoplavih sa crvenim crtama. Očit dokaz da ih je sam kupio, nikad nije imao ukusa. Dovoljan dokaz da bi joj pri naletu adrenalina kosa na glavi dugoročno mogla stajati pod pravim kutem od tjemena.
Nije joj bilo dosta, nastavila je dalje. Tragova ruža na ovratnicima nije bilo. Tajnih brojeva mobitela i zaboravljenih poruka po džepovima – nigdje. Neobičnih poziva i sličnih paranoja - ni u tragovima. Ali unutarnji alarm je vrištao da je u pravu, Ona negdje je, ima je, postoji, sigurna je. Isto kao što je sigurna da treba samo malo bolje otvoriti oči i naći će je.
Od tog dana, niti jedan njegov potez nije joj mogao promaknuti. Bilo je pitanje sati kada će biti ulovljen, njene oči i uši bile su namontirane na svaki milimetar kako stvarnog, tako i fiktivnog zajedničkog prostora. Pričala je manje nego ikad, ali bila budna i posvuda.
I onda je On prekosutra obukao tamnoplavocrvenoprugaste bokserice. I obrijao se. I namirišao. I pogledavao na sat.
Ono što je osjećala nisu bili ni ljutnja, ni tuga, ni bijes, nije to bila ni ljubomora. Pretvorila se u čistokrvnog tragača, hladnokrvnog borca za pravdu i istinu.
On je sjeo u auto, s izlikom da ide kod Dade na sat vremena jer mu brat slavi rođendan (znala je da ga Dado pokriva), i ubacit parove u kladionicu, pa možda s dečkima cugne koju (taj dio, pretpostavila je, ako postane neočekivano dobro).
Ona je sjela u auto koji je još prekjučer posudila od mame isključivo za uhodničarske svrhe. On pojma nije imao da vozi iza njega, pažljivo je održavala razdaljinu. Zaustavio se pred dućanom. Kupio vino. Vozio dalje do dijela grada s garsonjerama u «limenkama», sparkirao, izašao iz auta, popravio hlače i frizuru. Gledala ga je kako se namješta pred ulazom, gad.
«Gad, gad, gad. Pogledaj ga, kako je cool, smiren, hladnokrvan, ništa ni ne sluti. E, pa, sad ćemo vidjeti tko ima više muda.»
Ušla je za njim brzim i opreznim hodom, taman prije nego se lift zaustavio na 3. katu. Dok se penjala stepenicama, čula joj je glas kad ga je pozdravljala pri ulasku, prije nego su se vrata zatvorila. Mekan, ženskast. Ostatak stepenica je preletjela, i našla se pred vratima. Prezime ispisano pisanim slovima, kemijskom. Znači, podstanarka. Ili kurva. Kurva, sigurno!
Odlučila je pričekati još malo, da bude sigurnija da će ih uhvatiti na djelu. «In flagranti, tako se to zove stručno!» - pomislila je. Poravnala je kosu, namjestila odjeću. Kao i on prije ulaska. Treba znati ostaviti dojam!
I nakon deset minuta legla na zvono.
***
Dugo nitko nije otvarao. Dobro je pazila na to da je van vidokruga špijunke.
A onda su se vrata otvorila. Tiho, oprezno, iz polusjene izvirilo je malo, raščupano mišje stvorenje. Isprana kuštrava crvenkasta kosa, šiljati nos, velike smeđe oči i tanke ruke.
«To je to? Tog miša ofucanog on ševi umjesto mene? Isuse, na što sam ja spala.Seronja. Seronja mišjih brabonjaka. Bolje da ga nema sad.!» pomislila je dok ju je usplahirani pogled smeđih očiju promatrao kroz razjapljena vrata. I isprsila se. Sama sebi izgledala je velika kao Golijat.
«Mala, mislim da je nešto moje pokušalo ući kod tebe unutra. Mogu vidjet?» - glas je na praznom hodniku zvučao kao iz bačve. Dubok, zvonak i hladan.
Mala je nešto promucala. Nije je ni slušala, uspravila se toliko da je sigurno i mišica pomislila da će glavom udarit u dovratak i ušetala u stan.
«Mišja rupa. Znala sam. Znači, tu si se zavukao?» gledala je direktno u njega. On je tonuo u sivilo naslonjača, pred njim neotvorena boca vina, kolačići, muzička pozadina sva u sentišu. Romansa iz predgrađa. Mišica je usplahireno trčkarala okolo: «Gospođo, nije ono što mislite, mi smo stari znanci, znate, samo ponekad svrati na kavu i dijelimo probleme.... ovaj, dileme, ovaj, ma znate, pričamo o životu i tako to... samo pričamo...»
Ošinula ju je pogledom.
«Mala, sjedaj tamo i ne cijukaj. Inače ću te pojesti!» - skoro se nasmijala nad tom predatorskom idejom, ali zadržala je pokerašku facu.
Mala je još nešto prošuškala i uplašeno sjela. On je namještao buntovnički izraz. Popravio frizuru. Primjetila je trag ruža iznad njegove usne.
«Corpus delicti, In flagranti! Ha! Znači zato mala izgleda tako bezbojno kad je farbu ostavila na njemu» - nije se mogla suzdržati da ne pomisli.
Napokon je progovorio: « Daj, ne radi sad scene. Samo sam svratio u posjet. I... zašto ti ne ostaviš moj život na miru bar malo? Da mi daš jebenih pet minuta da se mogu sam popišat, možda ne bih trebao odlaziti od doma da to napravim..»
Udahnula je. Jednom, Duboko.
«Okej.»
Izašla, čak i pažljivo, da ne zalupi, zatvorila vrata.
***
I kad bolje razmislim, što se to u ovoj stereotipnoj sceni zapravo dogodilo? Ništa novo. Stereotip kao takav. Tri (potencijalne) osobe na deset minuta podijelile su jednu sobu, nekoliko riječi i iskustvo. Nikom drugom osim njih to nit je bilo znano, niti važno. Nije ni meni. Nije bilo žrtava (osim što bi se svatko od njih baš tako htio predstaviti da ih se pitalo), pretpostavimo da je svatko od njih krenuo svojim putem, a možda i nastavio po starom. Kog je briga.
So... get your own life. Da ne bi dirali tuđe krugove :)
|
