| < | kolovoz, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
 Uploaded with ImageShack.us U početku je bila igra. Bog je zamočio ruke u jupol kantu s bojom, još nerazrijeđenu, a zatim je onako nehajno, kao Jackson Pollock, bacio negdje u zrakoprazni prostor, potom je iz džepa traperica izvadio grumen zemlje i na to još nabacao nekoliko kamenih lego kockica i ostavio da sve skupa pluta na morskoj površini, dok je on otišao na pivo. Šaljivdžije i bećari su najveći kreativci. Bog nema plan, zato je stvorio otoke. Već skoro tradicionalno pišem svoj postkomiški post, dok ljeto još tinja, uoči predjesenskih razmišljanja, onako u stilu one Dedićeve " Još malo šetnje uz more i to je sve". Komiža je, kao i cijeli otok, već dugo poput starog prijatelja, naprosto neke velike riječi nisu potrebne, sretnemo se, tiho pozdravimo, kimnemo i skupa čuvamo tajnu. Sumrak s pogledom na Biševo i dalje je neprocjenjiv, ako tu sintagmu već nije dovoljno isprostituirala reklama za komad plastike. Houellbeque se pitao o mogućnosti otoka, a ja sam siguran da je taj namćorasti Francuz, po običaju, sve krivo shvatio. Turizam je kažu optička varka za radnike u kavezu. Nešto poput papagajevog kratkog leta iz krletke, prividna sloboda, jer mala papigica kažu može preživjeti samo s ove, krive strane rešetki. No, uostalom, kao što sam se već naglasio u prvomajskom postu, radnička klasa već ionako dugo ne odlazi u raj, mi smo ionako već davno postali samo potrošači s privremeno promijenjenom adresom. Uostalom, kada se pojavi na programu "zet kakovog svaka majka poželjeti može" u bijeloj kušuljici i s drhatvim mikrofonom, ključna riječ nije "odmor" nego "potrošnja". Ni ona siva teta, očiju toplih kao predizborni skup zmija, ne želi nam, ne daj bože, da se odmorimo i zaboravimo brige, nego uzdiše o potrošnji, bilanci i ostvarenim noćenjima. Ali da parafraziramo jednog drugog pesnika "Šta vampir zna o otoku". Čitam odličnu knjigu Johna Kennetha Gailbratha "Doba neizvjesnosti"(oca našega Petera Gailbraitha), pisanu još sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme recimo slične ekonomske krize, kao ove sad. Osim što je knjiga izvanredni i nevjerojatno zabavni pregled povijesti novca i ekonomskih previranja, te nevjerovatno cinična i kritična prema valdajućim klasama i kastama, ujedno je i nevjerojatan dokument kako je jedino izvjesno što imamo u modernoj povijesti(recimo onoj iza prvog svjetskog rata)- potpuna neizvjesnost. Zapravo, da nema te neizvjesnosti, teško da bi nam vladajući mogli prodavati memlu, maglu i čemer baš svo vrijeme, je neizvjesnost podrazumijeva život u strahu, a uplašen čovjek zapravo se samo uči da se miri s onim čega se najviše boji. Ako je izvjestan samo strah, onda su mogućnosti neograničene. Najčešće, ne za vas. A jesen ko jesen, kad se ispucaju sve ljetne katastrofe, požari, poplave i gužve na naplatnim kućicama, čeka negdje iz prikrajka sa svojim smeđim tonovima, raskošnim krošnjama i zlaćanim rebalansima. Uostalom, čemu strah, kad neko misli na tebe, ljudi u sivom glasnici su nove neizvjesnosti. Pustimo ih neko vrijeme na miru i uživajmo u ljetnim tonovima, otoci srećom ne tonu tom brzinom kao ekonomski grafikoni. Dapače, kažu da se neki na Jadranu izdignu svake godine za koji milimetar. Ono što mi je bilo najdraže na mom je što dnevne novine dolaze svaki dan tek oko 13 sati. Tako fino do Putina, Šukera i onog tajkunčića što pluta s jahtom i slikava se, već popiješ kavu, pelin a možda i pivo, a onda ti se tako kasne vijest već učine nekako nerealnima. Svjetska kriza, u dva popodne na toplom škoju, neće ići gospodo, bar ne dok ne nabavim mali tranzistor na baterije, onakav na kakvom su nam djedovi slušali utakmice nedjeljom. Prespavati krizu i tv-kalendar najbolji je način borbe s neizvjesnošću. Samo, kao što su promućurni trgovci svojedobno pakirali hrvatski zrak u konzerve, ne bi bilo loše spakirati malo otočnih boja u neku tuppoware posudu, umjesto zimnice za neizvjesnu jesen. Pa ih onako randomizirano kao što su bile nabacane božjom rukom na početku teksta, uzeti u umjerenim količinama u posebno teškim tenucima, kada nam gnjev i psovke već uđu u svakodnevni ritual. Život u krletci, nije naročito zabavan, ali nikad ne znaš kad će gazda zabunom ostaviti otvorena vratašca. P.S. Pročitati kao ljetnu lektiru obavezno "Posljedneg sekretara škoja" sabrane tekstove, reportaže i škojopise Zorana Franičevića. Možda uistinu nitko nije otok, ali u Zoranovom slučaju nisam baš siguran, jer da bi ih toliko razumio i voliko kao on, moraš ako ne već biti jedan od njih, onda svakako znati gdje se skrivaju dok su nama boje skrivene u dugim i samotnim, neizvjesnim gradskim snovima. |