Marketing
Otočna (ne)izvjesnost
Uploaded with ImageShack.us
U početku je bila igra. Bog je zamočio ruke u jupol kantu s bojom, još nerazrijeđenu, a zatim je onako nehajno, kao Jackson Pollock, bacio negdje u zrakoprazni prostor, potom je iz džepa traperica izvadio grumen zemlje i na to još nabacao nekoliko kamenih lego kockica i ostavio da sve skupa pluta na morskoj površini, dok je on otišao na pivo. Šaljivdžije i bećari su najveći kreativci. Bog nema plan, zato je stvorio otoke.
Već skoro tradicionalno pišem svoj postkomiški post, dok ljeto još tinja, uoči predjesenskih razmišljanja, onako u stilu one Dedićeve " Još malo šetnje uz more i to je sve". Komiža je, kao i cijeli otok, već dugo poput starog prijatelja, naprosto neke velike riječi nisu potrebne, sretnemo se, tiho pozdravimo, kimnemo i skupa čuvamo tajnu. Sumrak s pogledom na Biševo i dalje je neprocjenjiv, ako tu sintagmu već nije dovoljno isprostituirala reklama za komad plastike. Houellbeque se pitao o mogućnosti otoka, a ja sam siguran da je taj namćorasti Francuz, po običaju, sve krivo shvatio.
Turizam je kažu optička varka za radnike u kavezu. Nešto poput papagajevog kratkog leta iz krletke, prividna sloboda, jer mala papigica kažu može preživjeti samo s ove, krive strane rešetki. No, uostalom, kao što sam se već naglasio u prvomajskom postu, radnička klasa već ionako dugo ne odlazi u raj, mi smo ionako već davno postali samo potrošači s privremeno promijenjenom adresom. Uostalom, kada se pojavi na programu "zet kakovog svaka majka poželjeti može" u bijeloj kušuljici i s drhatvim mikrofonom, ključna riječ nije "odmor" nego "potrošnja". Ni ona siva teta, očiju toplih kao predizborni skup zmija, ne želi nam, ne daj bože, da se odmorimo i zaboravimo brige, nego uzdiše o potrošnji, bilanci i ostvarenim noćenjima. Ali da parafraziramo jednog drugog pesnika "Šta vampir zna o otoku".
Čitam odličnu knjigu Johna Kennetha Gailbratha "Doba neizvjesnosti"(oca našega Petera Gailbraitha), pisanu još sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme recimo slične ekonomske krize, kao ove sad. Osim što je knjiga izvanredni i nevjerojatno zabavni pregled povijesti novca i ekonomskih previranja, te nevjerovatno cinična i kritična prema valdajućim klasama i kastama, ujedno je i nevjerojatan dokument kako je jedino izvjesno što imamo u modernoj povijesti(recimo onoj iza prvog svjetskog rata)- potpuna neizvjesnost. Zapravo, da nema te neizvjesnosti, teško da bi nam vladajući mogli prodavati memlu, maglu i čemer baš svo vrijeme, je neizvjesnost podrazumijeva život u strahu, a uplašen čovjek zapravo se samo uči da se miri s onim čega se najviše boji. Ako je izvjestan samo strah, onda su mogućnosti neograničene. Najčešće, ne za vas.
A jesen ko jesen, kad se ispucaju sve ljetne katastrofe, požari, poplave i gužve na naplatnim kućicama, čeka negdje iz prikrajka sa svojim smeđim tonovima, raskošnim krošnjama i zlaćanim rebalansima. Uostalom, čemu strah, kad neko misli na tebe, ljudi u sivom glasnici su nove neizvjesnosti. Pustimo ih neko vrijeme na miru i uživajmo u ljetnim tonovima, otoci srećom ne tonu tom brzinom kao ekonomski grafikoni. Dapače, kažu da se neki na Jadranu izdignu svake godine za koji milimetar.
Ono što mi je bilo najdraže na mom je što dnevne novine dolaze svaki dan tek oko 13 sati. Tako fino do Putina, Šukera i onog tajkunčića što pluta s jahtom i slikava se, već popiješ kavu, pelin a možda i pivo, a onda ti se tako kasne vijest već učine nekako nerealnima. Svjetska kriza, u dva popodne na toplom škoju, neće ići gospodo, bar ne dok ne nabavim mali tranzistor na baterije, onakav na kakvom su nam djedovi slušali utakmice nedjeljom. Prespavati krizu i tv-kalendar najbolji je način borbe s neizvjesnošću.
Samo, kao što su promućurni trgovci svojedobno pakirali hrvatski zrak u konzerve, ne bi bilo loše spakirati malo otočnih boja u neku tuppoware posudu, umjesto zimnice za neizvjesnu jesen. Pa ih onako randomizirano kao što su bile nabacane božjom rukom na početku teksta, uzeti u umjerenim količinama u posebno teškim tenucima, kada nam gnjev i psovke već uđu u svakodnevni ritual. Život u krletci, nije naročito zabavan, ali nikad ne znaš kad će gazda zabunom ostaviti otvorena vratašca.
P.S.
Pročitati kao ljetnu lektiru obavezno "Posljedneg sekretara škoja" sabrane tekstove, reportaže i škojopise Zorana Franičevića. Možda uistinu nitko nije otok, ali u Zoranovom slučaju nisam baš siguran, jer da bi ih toliko razumio i voliko kao on, moraš ako ne već biti jedan od njih, onda svakako znati gdje se skrivaju dok su nama boje skrivene u dugim i samotnim, neizvjesnim gradskim snovima.
Post je objavljen 17.08.2010. u 12:25 sati.