Svijet u boci

<	siječanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.

Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na

vonsmile@gmail.com

Image Hosted by ImageShack.us

Discover Gabon

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke

Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.

..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.

Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović

Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht

Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie

Svijet u boci

26.01.2010., utorak

Mač u piću

Sve se menja, sem kamenja.

Što je to u ljudskom biću što ga tjera da se pentra po oronulim zidinama i mrtvim gradovima?
Uistinu ne znam, pomislio sam na to čitajući današnju vijest kako je oko 2000 turista ostalo zaglavljeno u Machu Picchu, s obzirom na kiše koje tamo već lijevaju danima, pa ih moraju evakuirati zbog opasnosti od odrona. Ruku na srce i meni je Machu Picchu jedna od davnašnjih "destinacijskih"(bože kako mrzim tu riječ) želja, iako nisam baš ekstremni avanturist što se tiče putovanja. Dobro, verao sam se s ekipom s Octaviom po islandskom vulkanu i nije da nije bilo uzbudljivo, ali ja načelno spadam u kategoriju "umjerenog turista". A moja je deviza posvud i sigurno.

Hoću reći najviše volim gradove pune živih ljudi sa svojim barovima, restoranima, razigranim parkovima i dnevnim tokom. Vrevu ulice, zagušenost prometa, kaos i sinkronicitet glasova, lokalne običaje i navade, a najviše sam sretan kad pobjegnem van glavnog toka i zabasam u neku pokrajnju uličicu, te pronađem nekakvu krčmu konzerviranu u starom vremenu u koju uglavnom ne zalaze dokoni turisti i s čijeg šanka dopire mrmorenje stalnih gostiju, umornih šankerskih ratnika. Kamenčuge i muzeje obično ostavim drugima, iako mnogo dobar onaj Van Gogh, bog te mazo.

Sjećam se kad sam bauljao po Krfu i onda sasvim slučajno u jednoj od trgovačkih ulica, inače punoj turista i štandova nabasao na neku kavanicu u kojoj su sjedila samo dva domaća odeblja i ćelava Grka, baš onakvi kako prikazuju nevjestinog oca u američkim filmovima o grčkim svadbama.

I onda sam zasjeo tamo i samo promatrao vrevu. I cijelo to vrijeme, a nisam sjedio kratko- pa neću valjda otići nakon jedne pive, nitko od drugih turista nije sjeo osim mene u kavanu. A Mythos je bio barem dvostruko jeftinji u odnosu na ostale uglavnom turističke barove i usprkos tome što kavana nije uopće bila zabačena, toliko je odisala lokalizmom da je zapravo tjerala klasične turiste od sebe. To je zato što turisti toliko očajnički traže autentičnost, da je nisu kadri prepoznati kad je na dva metra od nje, jer je traže na sasvim krivim mjestima. Otprilike kao što je traže i na Machu Picchu, štogod ta "autentičnost" predstavljala.

Još jedna grčka digresija: kad sam poslije toga kupio majicu u malom uličnom dućanu, u njemu je bar bilo četiri žene različitih generacija. Nakon kupovine su me ponudile svadbenim(što je s tim Grcima i svadbama?)čokoladnim mentol bombonima. Ja sam pristojno uzeo dvije, ali onda su one rekla da moram uzeti još jedan, jel se nikad ne uzima paran broj bonkasa. I dobri bomboni, bogati!

E sad ću malo skočiti sebi u usta pa reći hop, jer ja bih zaista ludo volio otići ispentrati se do Machu PIcchua(nadam se da zbilja ne stavljaju mač u piće, ako da onda su vjerovatno Inke zbog toga i izumrle). Možda samo da konačno vidim kako izgledaju U planinama gradovi i što je to nagnalo tamo nekog da sagradi grad na 2.350 metara nadmorske visine. Doduše ima tumačenja da to i nije bio grad u pravom smislu te riječi, nego carski posjed, religijsko utočište ili ceremonijalno središte, ali što bilo da bilo, volim zamišlljati da sam neki davnašnji putnik namjernik koji baulja po peruanskim šumama bez valjanog razloga, i onda sav icrpljen dođem do velikog neonskog natpisa "Inka Bar" pa mrknem jedan gin tonic s nekim lokalcem pitajući ga što ima ovih dana novoga u tim brdima. I jel hoće to sunce više poslati vamo, oni su bar s njim bili per tu.

Dobro, nekako sumnjam da bi doček bio baš toliko srdačan(iako Inke nisu zapravo poznavali željezno oružje, pa je i onaj mač sporan), ali valjda bi me ponudili s malo lišća koke prije nego što mi otfikare glavu.

No dobro možda je ta moja želja da vidim Machu Picchu ponukana istoimenim genijalnim stripom pokojnog Radovana Devlića objavljivanog još davnih 80-tih u Stripoteci. Ako se ne varam radnja je bila smještena nakon nuklearnog rata, gdje su se borili dvije frakcije nekakvih vojski. Jedni su na kacigama imali crni krug a drugi bijeli krug, i po tome su se jedino razlikovali- a ratovali su, kao što se obično već ratuje, bez nekog osobitog razloga. Povezivalo ih je jedino to što su obje frakcije tražile svoj "Machu Picchu", nekakav mitski grad i utočište, iako se više ne sjećam što bi ih tamo trebalo čekati. Vjerojatno ništa. Sjećate se kako je su u Stripoteci stripovi bili objavljivani u nastavcima i to neredovito tako je i meni priča ostala fragmentarna i nikad nisam saznao jesu li pronašli svoj Machu Picchu ili su se u međuvremenu poubijali. Uvijek se prije ili kasnije međusobno poubijamo, pa zato iza nas ostaju mrtvi gradovi, na koje onda hrle dokoni turisti.

A možda je nekom Andskom bogu dosadilo to silno pentranje pa im je poslao, kao što to bogovi već običnu pošalju potop, jer i bogovi vole podnevnu dremku i imaju pravo na siestu, (a ne dao ti bog da probudiš fjakastog boga). Možda mu dosadili svi ti Lonely planet Ameri, Japanaci i Juropejaci, slamnati šeširi, košulje s uzorkom, Sony kamere, digitalne uspomene, zapuhane babe i našmrakni studoši. Možda su im dosadili ti tragači za duhovnošću u NIKE tenisicama i backpacekri s džepovima punih gadgeta i konzervi, opaljeni suncem i uvjerenjem da stoje na nekakvom važnom mjestu.
A stoje zapravo na mrtvom kamenu, na mjestu koje je nekad doduše pričalo žive priče, a sad odzvanja samo topotom koraka na bazi polupansiona i čarter letova, koraka u potrazi za centrom duše i savršenom tursitičkom destinacijom.

Svejedno otišao bih. Ne mora biti Inka bar, ali neki priručni štand s ladnim pivcem se valjda nađe u blizini ili prolazi neki indios s onom košaricom kao na nogometnim utakmicama, pa ako zbilja ne stavljaju nikakvo hladno oružje u cugu, baš bi mogao vidjeti što ima tako zanimljivog u tom čardašu ni na nebu, ni na zemlji.

- 16:59 - Komentari (21) - Isprintaj - #

08.01.2010., petak

Čarolija olovke s gumicom

Posvećeno svima koji me čitaju

Sjećate li se obične olovke s gumicom na brisanje na vrhu? Osim što bi povremeno neoprezno zagrizli u njezin vrh zamijenivši je s običnom i tako odlomili gumicu(izrazito lošeg okusa), čini se da taj izum nikada nije imao svoju pravu svrhu. Ta tko je išta brisao s gumicom na vrhu, em se papir zamrlja, em gumica lako padne, em...

Pa ipak ta olovka imala je svoju pomalo ritualnu, ali vrlo važnu funkciju. Naime nekada, pa i ne tako davno, ta olovka je uvijek stajala kraj blagajne u knjižarama i papirnicima. Zapravo možda stoji i sad, ali joj je svrha vjerojatno promijenjena. Naime ako se sjećate, cijena na knjigama nekad je bila ispisana u gornjem desnom kutu prve stranice, uvijek običnom olovkom, kako bi se mogla mijenati. Pa ako ste kupovali knjigu kao poklon,(a ne znam što bi čovjek zapravo i mogao kupiti osim knjige na poklon) zamolili bi ste ljubazno tetu na blagajni da vam je obriše. Cijenu, ne knjigu. I ona bi elegantno izokrenula olovčicu i jednim pokretom ubila materijalni dokaz o tome koliko ste odlučili potrošiti na prijatelja, rođaka ili ljubavnicu.

Mada ako je vjerovati već bezbroj puta parafraziranoj reklami: Dati i primiti knjigu na poklon-neprocjenjivo.

No ipak spomenuti postupak u knjižari imao je i jednu veliku manu. Ako ste zamolili tetu da vam obriše cijenu, znači da ste htjeli da vam je i zamota, a to opet znači da niste stigli napisati posvetu. A poklonjena knjiga bez posvete je otprilike kao razgovor bez uvodnog ili oproštajnog pozdrava.

Palo mi je to na pamet jučer dok sam iz čista mira izvukao iz svoje police sa knjigama Filozofiju vina Bele Hamvasa. Zapravo, knjiga se nikad ne izvuče ili odabere slučajno(zasigurno sam već pričao o onom poznatom indijskom knjižničaru koji ne priznaje standarni zapadnjački UDK sistem klasifikacije knjiga, nego kaže da se knjige doslovce moraju složiti same, jer one traže čitatelja a ne mi njih, baš kao što ja mislim da i priče traže svoje protagoniste a ne obrnuto). Knjiga je bila dar od drage prijateljice, vrlo jednostavna posveta i podsjetnik da se sve zbivalo oko Božića te 2001.

Osim što sam dobio mali vremenski triger, pa se sjetio tog vremena i konteksta u kojem se zbivalo, pa čak i kafića u kojem smo bili kad sam dobio knjigu(jer čudna je moć sjećanja), iskoristio sam priliku da knjigu konačno i pročitam. I s obzirom da je uistinu prilično tanka, učinio to još iste večeri jer je uz to i odlična. A kako i ne bi bila knjiga koja slavi pijanstvo i dionizijski pristup uživanja u životu.

I zato ne vjerujte onim čistuncima(a općenito nemojte vjerovati nijednom tipu čistunaca u životu, ne vjeruje im ni Hamvas) koji kažu da je ostavljanje posvete na knjigu seljački ili primitivno. Ja uvijek poklanjam knjige i ostavljam posvete zato jer je to mala vrsta pečata, pečata trenutka ako ništa drugo. Havmasova knjiga je bila i ostala jednako tako dobra kao i prije osam godina, ali sam ja u tih 8 godina narastao, puštao neke ljude da ulaze i izlaze iz mog života(da li je život kao kolodvor?),a neki su opet i usprkos svemu ostali tu. S osobom od koje sam dobio knjigu još me me veže prijateljstvo, samo osam godina zabetoniranije, pa je već to dovoljno da posveta bude jako važna. Kroz koju godinu posvete će nas neumitno podsjećati na prolaznost, možda na ljude koje smo izgubili i možda će katkad biti tužne, ali bit će i mali grafitni podsjetnik na jedan mali svečarski moment kada si, iz tko zna kojih razloga, dobio knjigu. To pak olovka s gumicom ne može izbrisati.

A ne može nažalost više ni cijenu knjige što je bio povod ovom tekstu. Naime od prije par godina vrijedi zakon po kojem se mora cijena knjige otisnuti na korice, a onda izdavač mora najmanje godinu dana prodavati knjigu po toj propisanoj cijeni. Ne ulazim u ekonomsko izdavačke finese vezane uz taj propis, niti da li je koristan ili nije, ali meni je on osobno teška svinjarija. Jest svojedobno je Borislav Škegro trabunjao da je knjiga roba kao i svaka druga, malo papira među koricama, kada je odbijao uvođenje nulte stope PDVa na knjige. Ali ja bi se zabrinuo da netko poput Škegre misli suprotno, on je tipičan primjer mentaliteta koji knjige ne razlikuje od vreća betona, ako one ne donose novac. Tužno je da ljudi koji završe vakultet pa makar i ekonomiju, nikad ne pročitaju nijednu knjigu, ali to je već sasvim druga priča. Jer da je ijednu pročitao, znao bi da nisu roba kao svaka druga.

Mislim nije sporno da knjiga ima barkod, čak ni da se prodaje u shoping cnentru ili kiosku, naprotiv, knjiga ne smije biti elitistički proizvod i što je dostupnija na više mjesta tim bolje. Mene su uvijek oduševljavale tzv. kolodvorske(ili aerodromske) knjige koje bi se znale naći vani, kupiš knjigu na brzinu usput prije nekog putovanja vlakom(ili avionom) i onda ti ta knjiga obilježi putovanje.

Ali ta cijena na koricama je nekako uvredljiva. Ono trudiš se, pomno razmišljaš koju ćeš knjigu odabrati s obzirom na ono što znaš o onome kojemu kupuješ knjigu pa to kombiniraš s onim što znaš o knjizi. Pa se onda nadaš da će se to dvoje u jednom trenutku nekako magično ispreplesti. Smišljaš posvetu, razmišljaš da li se fulao u izboru ili da li će taj netko knjigu pročitati tek za 8 godina i onda te ubije ono beigbedervsko 129,90 kuna na koricama. Hej, znamo mi koja je prosječna cijena knjige, ali moramo li odmah to onome koji knjigu prima nabiti na nos. Prijatelju vrijediš oko stoje plus minus, a knjigu buš valjda jednom pročitao, ako ne tko te šljivi! Meni to nekako tako izgleda.

A meni su baš bile najdraže knjige sa sniženja. Znate ono imate neku košaru s nabacanim knjigama na turbu popustu i tamo bude gomila nekih budalaština i onda odjednom nađete Ballardov Pokolj iz biblioteke Hit Junior. I onda pogledate desni kut prve stranice, a tamo je tri ili četiri puta olovkom precrtana cijena(cijena se olovčicom briše tek kad se kupi knjiga, inače se samo križa i piše nova, kako bi kupac imao uvid o kojem je popustu riječ). I onda je ta zadnja ispisana cijena nekih komičnih 10 kuna i odmah uzmete 3 komada kako bi riješili sve rođkase za taj mjesec. I još će vam ostati love i za vinčugu. Neprocjenjivo. Hamvas bi bio zadovoljan.

Jest da je najvažniji sadržaj knjige, ali važna je i posveta, važan je i trenutak kad ste knjigu kupili. Možda ste je kupovali u zadnji čas, 5 do 12(ili 9) u nekoj knjižari, možda niste imali vremena birati i baš zahvaljujući tome slučajno pogodili ili au contraire potpuno fulali. Ali najslađi moment je ipak kad se ljubazno obratite teti na blagajni(nekad su slatke i nasmijane) jer ste konačno riješli problem poklona i onda glasom punim olakšanja kažete "Možete mi samo obrisati cijenu...". A ona uzima svoju tozovu HB olovčicu oker boje i elegantnim pokretom briše cijenu onom malom gumicom na vrhu. Ja bih osobno najčešće još iza toga sjeo u neki kolodvorski birc, naručio pivo, posudio od konobara kemijsku i zauvijek promijenio strukturu knjige pišući posvetu. Zatim bih sjeo na tramvaj i uputio se ka rođendanskom tulumu i uz prvu cugu slatko iščekivao moment čitanja posvete. Na kojoj će polici knjiga završiti i da li će ikad biti pročitana manje je bitno. Eto mene je jučer zapala Filozofija vina, užitak s odgodom je najbolji, to vele čak i seksolozi. I uz najbolju voju nisam uspio rekonstruirati cijenu u desnom kutu iako su tragovi brisanja još uvijek vidljivi.

Zato bi trebalo ukinuti cijene na koricama knjige. Jer ja još uvijek ne mogu zamisliti osobnijeg poklona od knjiga. I to zahvaljujući tome što je dio tajne u onom izbrisanom, a dio u onom naknadno napisanom. Pa čak i ako na kraju od cijele knjige bude pročitana samo ta jedna rečenica posvete. Uostalom, nije baš to tako mala stvar, ako vam je netko u nekom životonom momentu poklonio cijelu jednu rečenicu. A knjige, baš kao i ljudi, usprkos suprotno uvriježenom mišljenju, obilježavaju isključivo takve trenutke, a nikako nisu suđene za vječnost.

- 11:09 - Komentari (34) - Isprintaj - #

03.01.2010., nedjelja

Novogodišnja igra detekcije

Godine A, B i C za početak, molim predstavite se:

Godina A: Ja sam 2010, vaša najnovija godina!
Godina B: Ja sam 2010, vaša najnovija godina!
Godina C: Ja sam 2010, vaša najnovija godina!

Godina A što ćete nam donijeti u svom mandatu?

Godina A: Prosperitet, mir, blagostanje, punu državnu blagajnu, okončanje svjetskih sukoba i prepolovljavanje kilaže ministra Šukera barem na pola.

GB isto pitanje?

Godina B: Ospice, kugu, konjsku gripu, nekoliko usputnih puškaranja, dva tri katastrofalna filma katastrofe i nekoliko kila više u ukupnoj Šukerovoj bruto masi.

GC također?

Godina C: Sharon Stone prekrivenu tučenim vrhnjem.

GB nudite li ipak neki tračak nade?

GB: Raspored konstelacija zvijezda govori da se Sevka ipak neće udati u mom mandatu, pa možda za neke od vas ima nade. A i neće nam se vratiti Sanader, kaže TV vodič.

GA otkud pak potječe vaš optimizam?.

Po prirodi sam jedna vrlo vesela i opuštena godina a i vjerujem u reinkarnaciju, pa postoje neki pokazatelji da sam u prošlosti bila 1968, kad sam okusila razne supstance zbog kojih vjerujem u sveopću kozmičku ljubav.

GA pa i toj u 68-oj je bilo itekako tarapane i tenkova?

GA: Zaboravila sam na to, uostalom bila sam mlada, godine pamte samo što godine žele. Ili žele samo ono što pamte, ne sjećam se više.

GC vi niste bili nijedna godina dosada u prošlosti?

GC: Ne, ali možda sam bila maslačak, koji je netko otpuhao.

GC ideja kremaste Sharon Stone je dosta privlačna, ali ne bi li trebalo vaše postojanje ipak temeljiti na nekoj ozbiljnijoj platformi ako želite ostati upamćena kao važna godina?

GC: Možda, ali ne mogu o tome razmišljati sada, još sam mamurna od dočeka same sebe.

GB hoćemo li uopće preživjeti vaše trajanje?

A znate kako kaže ona biblijska poslije mene potop, što biste vi trajali kad mene više neće biti? Uostalom, zamislite to kao jedan novi početak, a počeci su ipak krasni zar ne? Osim početaka novih predsjedničkih kampanja.

GA nudite li vi pak što loše? Mislim normalna godina ipak ima četiri godišnja doba, ne može stalno biti ljeto zar ne?

GA: Ali kako ne, zar niste pogledali kroz prozor, samo što nisu procvlae maćuhice!

GA znači li to da ćete vi biti godina definitivnog globalnog zatopljenja?

GA: Ae bogati, nego hoće li ovo više završiti, mislila sam se ka okupati malo, još nisan ove godine.

GA: Mislite niste se kupali još za vrijeme trajanja same sebe?

GA: Nisam razumila pitanje?

Nema veze, GB kako vi gledate na globalne katastrofe, s obzirom da sebe najvaljujete kao zadnju godinu? Što ćete nam poslati kao znak- najezdu skakakvaca?

GB: Pa nešto tome slično, zamislite invaziju nekoliko tisuća izgladnjelih šukerolikih ministara koji su ostali bez fotelje. Što će vam nakon toga ostati od ljetine?

Pa iskreno mislim da nam ni zimnica baš ne bi dobro prošla....

GA: Ali ne triba nam zimnica, kad će biti vječno lito?

GA, znači li to da će Bajs biti naš najuposleniji ministar?

GA: Oli ste poludili, za vrijeme mog trajanja neće niko tribat radit, dapače i oni koji imaju posao ostat će bez njega.

GB nije li to ipak vaš koncept?

GB: Ne ja imam rafiniranije metode, radit će svi kao robovska marva, ali niko neće dobivat naknadu za to. Uostalom doći će i kraj svijeta pa što će vam ušteđevina!

GC: Tu du du nema nam pomoći....

GC žao mi je što vas malo zapostavio, ali ne znam što bih vas pitao, vi mi djelujete kao jedna prilično nepostojanja godina.

GC: Ili godina koju su pojeli skakakvci, nazovite me kako hoćete!

GB: Ma za skakavce smo rekli da su passe, gladni ministri drage moje godine, gladni ministri.

GB evo upravo mi specijalni izvjestitelji javljaju da je i Sanader ipak najavio veliki politički comeback, uklapa li se to u vaše apokaliptične vizije same sebe?

GB: Sanader se vraća? Ajme meni, čak ni ja nisam mislila biti tako okrutna. Mogla bih trajati kraće nego što sam planirala.

GA, kako vi gledate na povratak velikog vođe?

GA: A ne znan ja tog gospodina, jel to onaj što igra picigin na Baće?

GC, pretpostavljam da ni vi niste čuli?

GC. Ja ništa ne znam , uostalom nije još službeno bio nijedan radni dan za mog trajanja i ja još ništa nisam potpisivala. Pitajte Kalmetu!

GC, sad mi se ipak činite nešto manje naivni nego što ste djelovali na početku?

GC: Ja sam vam jedna šutljiva godina, pa ću se praviti da ovo nisam čula.

Dobro sad zadnje pitanje za sve tri nakon koje ću odlučiti koja je od vas prava 2010 godina, naime zanima me gdje je završila 2009 godina?

GA: Napušila se ka stoka, i zaspala negdje u hladu.
GB: Na smetlištu povijesti, gdje je upravo prešaju teškim maljem, izvlače korisne sastojke, preoblikuju i šalju na reciklažu.
GC: To nikad nećemo saznati, osima ako drug Ivo(onaj od ranije) to ne objavi na najvaljenoj konferenciji za tisak...on jedini zna.

Dobro, mislim da mi je to dovoljno podataka, nakon kraćeg razmišljanja uvjeren sam da je prava 2010 godina , godina...

E da ne bi bilo tako lako, dragi čitatelji prepuštam vama da se igrate sa mnom i odlučite i vi. Dakle brzo razmisite i pritisnite taster A, B ili C ovisno već što smatrate pravom 2010 godinom....

- 12:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>