Pregled posta

Čarolija olovke s gumicom

Posvećeno svima koji me čitaju

Sjećate li se obične olovke s gumicom na brisanje na vrhu? Osim što bi povremeno neoprezno zagrizli u njezin vrh zamijenivši je s običnom i tako odlomili gumicu(izrazito lošeg okusa), čini se da taj izum nikada nije imao svoju pravu svrhu. Ta tko je išta brisao s gumicom na vrhu, em se papir zamrlja, em gumica lako padne, em...

Pa ipak ta olovka imala je svoju pomalo ritualnu, ali vrlo važnu funkciju. Naime nekada, pa i ne tako davno, ta olovka je uvijek stajala kraj blagajne u knjižarama i papirnicima. Zapravo možda stoji i sad, ali joj je svrha vjerojatno promijenjena. Naime ako se sjećate, cijena na knjigama nekad je bila ispisana u gornjem desnom kutu prve stranice, uvijek običnom olovkom, kako bi se mogla mijenati. Pa ako ste kupovali knjigu kao poklon,(a ne znam što bi čovjek zapravo i mogao kupiti osim knjige na poklon) zamolili bi ste ljubazno tetu na blagajni da vam je obriše. Cijenu, ne knjigu. I ona bi elegantno izokrenula olovčicu i jednim pokretom ubila materijalni dokaz o tome koliko ste odlučili potrošiti na prijatelja, rođaka ili ljubavnicu.

Mada ako je vjerovati već bezbroj puta parafraziranoj reklami: Dati i primiti knjigu na poklon-neprocjenjivo.

No ipak spomenuti postupak u knjižari imao je i jednu veliku manu. Ako ste zamolili tetu da vam obriše cijenu, znači da ste htjeli da vam je i zamota, a to opet znači da niste stigli napisati posvetu. A poklonjena knjiga bez posvete je otprilike kao razgovor bez uvodnog ili oproštajnog pozdrava.

Palo mi je to na pamet jučer dok sam iz čista mira izvukao iz svoje police sa knjigama Filozofiju vina Bele Hamvasa. Zapravo, knjiga se nikad ne izvuče ili odabere slučajno(zasigurno sam već pričao o onom poznatom indijskom knjižničaru koji ne priznaje standarni zapadnjački UDK sistem klasifikacije knjiga, nego kaže da se knjige doslovce moraju složiti same, jer one traže čitatelja a ne mi njih, baš kao što ja mislim da i priče traže svoje protagoniste a ne obrnuto). Knjiga je bila dar od drage prijateljice, vrlo jednostavna posveta i podsjetnik da se sve zbivalo oko Božića te 2001.

Osim što sam dobio mali vremenski triger, pa se sjetio tog vremena i konteksta u kojem se zbivalo, pa čak i kafića u kojem smo bili kad sam dobio knjigu(jer čudna je moć sjećanja), iskoristio sam priliku da knjigu konačno i pročitam. I s obzirom da je uistinu prilično tanka, učinio to još iste večeri jer je uz to i odlična. A kako i ne bi bila knjiga koja slavi pijanstvo i dionizijski pristup uživanja u životu.

I zato ne vjerujte onim čistuncima(a općenito nemojte vjerovati nijednom tipu čistunaca u životu, ne vjeruje im ni Hamvas) koji kažu da je ostavljanje posvete na knjigu seljački ili primitivno. Ja uvijek poklanjam knjige i ostavljam posvete zato jer je to mala vrsta pečata, pečata trenutka ako ništa drugo. Havmasova knjiga je bila i ostala jednako tako dobra kao i prije osam godina, ali sam ja u tih 8 godina narastao, puštao neke ljude da ulaze i izlaze iz mog života(da li je život kao kolodvor?),a neki su opet i usprkos svemu ostali tu. S osobom od koje sam dobio knjigu još me me veže prijateljstvo, samo osam godina zabetoniranije, pa je već to dovoljno da posveta bude jako važna. Kroz koju godinu posvete će nas neumitno podsjećati na prolaznost, možda na ljude koje smo izgubili i možda će katkad biti tužne, ali bit će i mali grafitni podsjetnik na jedan mali svečarski moment kada si, iz tko zna kojih razloga, dobio knjigu. To pak olovka s gumicom ne može izbrisati.

A ne može nažalost više ni cijenu knjige što je bio povod ovom tekstu. Naime od prije par godina vrijedi zakon po kojem se mora cijena knjige otisnuti na korice, a onda izdavač mora najmanje godinu dana prodavati knjigu po toj propisanoj cijeni. Ne ulazim u ekonomsko izdavačke finese vezane uz taj propis, niti da li je koristan ili nije, ali meni je on osobno teška svinjarija. Jest svojedobno je Borislav Škegro trabunjao da je knjiga roba kao i svaka druga, malo papira među koricama, kada je odbijao uvođenje nulte stope PDVa na knjige. Ali ja bi se zabrinuo da netko poput Škegre misli suprotno, on je tipičan primjer mentaliteta koji knjige ne razlikuje od vreća betona, ako one ne donose novac. Tužno je da ljudi koji završe vakultet pa makar i ekonomiju, nikad ne pročitaju nijednu knjigu, ali to je već sasvim druga priča. Jer da je ijednu pročitao, znao bi da nisu roba kao svaka druga.

Mislim nije sporno da knjiga ima barkod, čak ni da se prodaje u shoping cnentru ili kiosku, naprotiv, knjiga ne smije biti elitistički proizvod i što je dostupnija na više mjesta tim bolje. Mene su uvijek oduševljavale tzv. kolodvorske(ili aerodromske) knjige koje bi se znale naći vani, kupiš knjigu na brzinu usput prije nekog putovanja vlakom(ili avionom) i onda ti ta knjiga obilježi putovanje.

Ali ta cijena na koricama je nekako uvredljiva. Ono trudiš se, pomno razmišljaš koju ćeš knjigu odabrati s obzirom na ono što znaš o onome kojemu kupuješ knjigu pa to kombiniraš s onim što znaš o knjizi. Pa se onda nadaš da će se to dvoje u jednom trenutku nekako magično ispreplesti. Smišljaš posvetu, razmišljaš da li se fulao u izboru ili da li će taj netko knjigu pročitati tek za 8 godina i onda te ubije ono beigbedervsko 129,90 kuna na koricama. Hej, znamo mi koja je prosječna cijena knjige, ali moramo li odmah to onome koji knjigu prima nabiti na nos. Prijatelju vrijediš oko stoje plus minus, a knjigu buš valjda jednom pročitao, ako ne tko te šljivi! Meni to nekako tako izgleda.

A meni su baš bile najdraže knjige sa sniženja. Znate ono imate neku košaru s nabacanim knjigama na turbu popustu i tamo bude gomila nekih budalaština i onda odjednom nađete Ballardov Pokolj iz biblioteke Hit Junior. I onda pogledate desni kut prve stranice, a tamo je tri ili četiri puta olovkom precrtana cijena(cijena se olovčicom briše tek kad se kupi knjiga, inače se samo križa i piše nova, kako bi kupac imao uvid o kojem je popustu riječ). I onda je ta zadnja ispisana cijena nekih komičnih 10 kuna i odmah uzmete 3 komada kako bi riješili sve rođkase za taj mjesec. I još će vam ostati love i za vinčugu. Neprocjenjivo. Hamvas bi bio zadovoljan.

Jest da je najvažniji sadržaj knjige, ali važna je i posveta, važan je i trenutak kad ste knjigu kupili. Možda ste je kupovali u zadnji čas, 5 do 12(ili 9) u nekoj knjižari, možda niste imali vremena birati i baš zahvaljujući tome slučajno pogodili ili au contraire potpuno fulali. Ali najslađi moment je ipak kad se ljubazno obratite teti na blagajni(nekad su slatke i nasmijane) jer ste konačno riješli problem poklona i onda glasom punim olakšanja kažete "Možete mi samo obrisati cijenu...". A ona uzima svoju tozovu HB olovčicu oker boje i elegantnim pokretom briše cijenu onom malom gumicom na vrhu. Ja bih osobno najčešće još iza toga sjeo u neki kolodvorski birc, naručio pivo, posudio od konobara kemijsku i zauvijek promijenio strukturu knjige pišući posvetu. Zatim bih sjeo na tramvaj i uputio se ka rođendanskom tulumu i uz prvu cugu slatko iščekivao moment čitanja posvete. Na kojoj će polici knjiga završiti i da li će ikad biti pročitana manje je bitno. Eto mene je jučer zapala Filozofija vina, užitak s odgodom je najbolji, to vele čak i seksolozi. I uz najbolju voju nisam uspio rekonstruirati cijenu u desnom kutu iako su tragovi brisanja još uvijek vidljivi.

Zato bi trebalo ukinuti cijene na koricama knjige. Jer ja još uvijek ne mogu zamisliti osobnijeg poklona od knjiga. I to zahvaljujući tome što je dio tajne u onom izbrisanom, a dio u onom naknadno napisanom. Pa čak i ako na kraju od cijele knjige bude pročitana samo ta jedna rečenica posvete. Uostalom, nije baš to tako mala stvar, ako vam je netko u nekom životonom momentu poklonio cijelu jednu rečenicu. A knjige, baš kao i ljudi, usprkos suprotno uvriježenom mišljenju, obilježavaju isključivo takve trenutke, a nikako nisu suđene za vječnost.



Post je objavljen 08.01.2010. u 11:09 sati.