Marketing
Mač u piću
Sve se menja, sem kamenja.
Što je to u ljudskom biću što ga tjera da se pentra po oronulim zidinama i mrtvim gradovima?
Uistinu ne znam, pomislio sam na to čitajući današnju vijest kako je oko 2000 turista ostalo zaglavljeno u Machu Picchu, s obzirom na kiše koje tamo već lijevaju danima, pa ih moraju evakuirati zbog opasnosti od odrona. Ruku na srce i meni je Machu Picchu jedna od davnašnjih "destinacijskih"(bože kako mrzim tu riječ) želja, iako nisam baš ekstremni avanturist što se tiče putovanja. Dobro, verao sam se s ekipom s Octaviom po islandskom vulkanu i nije da nije bilo uzbudljivo, ali ja načelno spadam u kategoriju "umjerenog turista". A moja je deviza posvud i sigurno.
Hoću reći najviše volim gradove pune živih ljudi sa svojim barovima, restoranima, razigranim parkovima i dnevnim tokom. Vrevu ulice, zagušenost prometa, kaos i sinkronicitet glasova, lokalne običaje i navade, a najviše sam sretan kad pobjegnem van glavnog toka i zabasam u neku pokrajnju uličicu, te pronađem nekakvu krčmu konzerviranu u starom vremenu u koju uglavnom ne zalaze dokoni turisti i s čijeg šanka dopire mrmorenje stalnih gostiju, umornih šankerskih ratnika. Kamenčuge i muzeje obično ostavim drugima, iako mnogo dobar onaj Van Gogh, bog te mazo.
Sjećam se kad sam bauljao po Krfu i onda sasvim slučajno u jednoj od trgovačkih ulica, inače punoj turista i štandova nabasao na neku kavanicu u kojoj su sjedila samo dva domaća odeblja i ćelava Grka, baš onakvi kako prikazuju nevjestinog oca u američkim filmovima o grčkim svadbama.
I onda sam zasjeo tamo i samo promatrao vrevu. I cijelo to vrijeme, a nisam sjedio kratko- pa neću valjda otići nakon jedne pive, nitko od drugih turista nije sjeo osim mene u kavanu. A Mythos je bio barem dvostruko jeftinji u odnosu na ostale uglavnom turističke barove i usprkos tome što kavana nije uopće bila zabačena, toliko je odisala lokalizmom da je zapravo tjerala klasične turiste od sebe. To je zato što turisti toliko očajnički traže autentičnost, da je nisu kadri prepoznati kad je na dva metra od nje, jer je traže na sasvim krivim mjestima. Otprilike kao što je traže i na Machu Picchu, štogod ta "autentičnost" predstavljala.
Još jedna grčka digresija: kad sam poslije toga kupio majicu u malom uličnom dućanu, u njemu je bar bilo četiri žene različitih generacija. Nakon kupovine su me ponudile svadbenim(što je s tim Grcima i svadbama?)čokoladnim mentol bombonima. Ja sam pristojno uzeo dvije, ali onda su one rekla da moram uzeti još jedan, jel se nikad ne uzima paran broj bonkasa. I dobri bomboni, bogati!
E sad ću malo skočiti sebi u usta pa reći hop, jer ja bih zaista ludo volio otići ispentrati se do Machu PIcchua(nadam se da zbilja ne stavljaju mač u piće, ako da onda su vjerovatno Inke zbog toga i izumrle). Možda samo da konačno vidim kako izgledaju U planinama gradovi i što je to nagnalo tamo nekog da sagradi grad na 2.350 metara nadmorske visine. Doduše ima tumačenja da to i nije bio grad u pravom smislu te riječi, nego carski posjed, religijsko utočište ili ceremonijalno središte, ali što bilo da bilo, volim zamišlljati da sam neki davnašnji putnik namjernik koji baulja po peruanskim šumama bez valjanog razloga, i onda sav icrpljen dođem do velikog neonskog natpisa "Inka Bar" pa mrknem jedan gin tonic s nekim lokalcem pitajući ga što ima ovih dana novoga u tim brdima. I jel hoće to sunce više poslati vamo, oni su bar s njim bili per tu.
Dobro, nekako sumnjam da bi doček bio baš toliko srdačan(iako Inke nisu zapravo poznavali željezno oružje, pa je i onaj mač sporan), ali valjda bi me ponudili s malo lišća koke prije nego što mi otfikare glavu.
No dobro možda je ta moja želja da vidim Machu Picchu ponukana istoimenim genijalnim stripom pokojnog Radovana Devlića objavljivanog još davnih 80-tih u Stripoteci. Ako se ne varam radnja je bila smještena nakon nuklearnog rata, gdje su se borili dvije frakcije nekakvih vojski. Jedni su na kacigama imali crni krug a drugi bijeli krug, i po tome su se jedino razlikovali- a ratovali su, kao što se obično već ratuje, bez nekog osobitog razloga. Povezivalo ih je jedino to što su obje frakcije tražile svoj "Machu Picchu", nekakav mitski grad i utočište, iako se više ne sjećam što bi ih tamo trebalo čekati. Vjerojatno ništa. Sjećate se kako je su u Stripoteci stripovi bili objavljivani u nastavcima i to neredovito tako je i meni priča ostala fragmentarna i nikad nisam saznao jesu li pronašli svoj Machu Picchu ili su se u međuvremenu poubijali. Uvijek se prije ili kasnije međusobno poubijamo, pa zato iza nas ostaju mrtvi gradovi, na koje onda hrle dokoni turisti.
A možda je nekom Andskom bogu dosadilo to silno pentranje pa im je poslao, kao što to bogovi već običnu pošalju potop, jer i bogovi vole podnevnu dremku i imaju pravo na siestu, (a ne dao ti bog da probudiš fjakastog boga). Možda mu dosadili svi ti Lonely planet Ameri, Japanaci i Juropejaci, slamnati šeširi, košulje s uzorkom, Sony kamere, digitalne uspomene, zapuhane babe i našmrakni studoši. Možda su im dosadili ti tragači za duhovnošću u NIKE tenisicama i backpacekri s džepovima punih gadgeta i konzervi, opaljeni suncem i uvjerenjem da stoje na nekakvom važnom mjestu.
A stoje zapravo na mrtvom kamenu, na mjestu koje je nekad doduše pričalo žive priče, a sad odzvanja samo topotom koraka na bazi polupansiona i čarter letova, koraka u potrazi za centrom duše i savršenom tursitičkom destinacijom.
Svejedno otišao bih. Ne mora biti Inka bar, ali neki priručni štand s ladnim pivcem se valjda nađe u blizini ili prolazi neki indios s onom košaricom kao na nogometnim utakmicama, pa ako zbilja ne stavljaju nikakvo hladno oružje u cugu, baš bi mogao vidjeti što ima tako zanimljivog u tom čardašu ni na nebu, ni na zemlji.
Post je objavljen 26.01.2010. u 16:59 sati.