| < | siječanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
|
Danas se navršava točno četrdeset godina otkako se Jan Palach, češki student, zapalio na Vaclavskim namestima, najvećem praškom trgu, u znak protesta zbog okupacije Čehoslovačke od strane zemalja Varšavskog pakta, odnosno jednostavnije tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Tim povodom, vaš lutajući reporter, odlučio je napraviti mali hommage i uputiti se na mjesto događaja, kako bi vidio što je ostalo od šezdesetosmaškog duha (i takozvanog ljeta ljubavi, koje je simbolično na istoku završilo godinu dana kasnije s ruskim tenkovima, a na zapadu ubojstvom crnog momka u publici od strane Hells Angelsa, za vrijeme nastupa Stonesa na Altamontu, ali to je već neka sasvim druga priča.) I usitinu, imao je što i vidjeti. Prenosimo vam dašak atmosfere.   Četrdeset godina kasnije, netko tko se spalio radi višeg cilja, a Palach se je to učinio zbog ravnodušnosti češkog društva i polaganog mirenja svojih sunarodnjaka (tzv. normalizacije) s okupacijom, može se činiti kao notorni bedak. Uostalom, mogao je šutit i kenjat, ili djelovati u ilegali i nekih dvadesetak godina kasnije dočekao bi dah slobode, i to još uvijek u lijepim životnim godinama. I, kako to već obično biva, na ostavštini bivšeg disidenstva napraviti političku karijeru, te postati možda čak visokopozicionirani funkcioner. Kao što, uostalom, mnogi, mnogo manje zaslužni i bez ikakve vlastite žrtve, jesu. No, Palach je ipak izgorio zbog ideala, i to doslovno. Kažem, danas se to može činiti budalasto, ali kad bolje razmislim, pitam vas: Da li postoji nešto, neki razlog, zbog kojeg bi se netko od vas, spalio na Jelačić placu (Nije to učino čak ni Johnny Štulić, onomad zbog situacije u Poljskoj)? Zanemarimo one koji prigodničarski štrajkaju glađu svakih par mjeseci, ili one koji se vežu lisicama uz banderu uz medijski teatar i golmilu vike, kako bi skrenuli pažnju na vlastitu neimaštinu i probleme, pitam se da li postoji zaista neki, ajmo ga nazvati uzvišeniji razlog(koliko god to patetično zvučalo), zbog kojeg bi se netko od nas danas mogao odlučiti na samozapaljenje. Iskreno, ja ga baš i ne vidim. I onda mi pada, čisto onak` usput misao: Koji je svijet zaista bolji- onaj u kojem imate vjere da nijedna žrtva, pa ni životna, nije premala kako bi se ostvario neki cilj- ili onaj u kojem vlada tolika ravnodušnost, da vam uopće ni ne pada na pamet ama baš išta zbog čega bi se trebalo tako radikalno žrtvovati(a Palach se spalio upravo zbog ravnodušnosti)? Možda je Palach uistinu sanjao svijet, u kojem se nitko više neće spaljivati radi očaja ili ideala, pa iako mi, kao uostalom i Palachovi sugrađani i sunarodnjaci, sad živimo u dosanjanom carstvu slobode, nekako se čini da to nije taj svijet o kojem je Palach razmišljao, i o kojem je sanjao, kad je uzimao kanister s benzinom. Naravno, da je poživio, vjerovatno bi i on postao konformist, kao što svi većinom na kraju postanu, ali nije, pa će ta žrtva zauvijek ostati ultimativna. Ili kao što reče pesnik, koji je također davno dignuo ruku na sebe, i to u mome gradu, iako iz nekih sasvim drugih razloga: Da li će sloboda znati da pjeva, kao što su sužnji pjevali o njoj. I tako, teška pitanja na stranu, na ovom prigodno "restauriranom" zidu na Praškom sveučilištu, uz obilje parola mene fascinira jedna poruka, koja bi mi da sam u ono vrijeme bio ruski vojnik utjerala strah u kosti. A to je: Okupatorima ne damo pivo. Ajde što te gađaju paradajzima, ili što ti jebu mater i buše ti gume, ali brate ako ti ne daju pivo, jasno ti je da da takvu zemlju nikad nećeš osvojiti, i da uistinu nisi dobrodošao. Ja sam pivu ipak dobio, a dobivaju je i Rusi, koji su 40 godina kasnije među najbrojnijim turistima u gradu, i među najboljim potrošačima. Okupacija kao okupacija, i nije tako strašna, ako se umjesto tenkova vrši devizama, pa se i stari antagonizmi, ako već ne zaboravljaju, onda bar pometu pod stol. I to onaj veliki, teški, drveni, obavezni inventar čeških pivnica. No ipak, vještije oko na ovoj slici primjetit će jedan sramotan detalj. Vaš Svijet u boci, na licu mjesta u džepu uistinu ima bocu- samo što je ona napunjena s vodom, a ne pivom. Takav gaf pravdam time, da sam je ponio za svaki slučaj, ako bi se netko inspiriran licem mjesta, ponovo poželio zapaliti, pa da revno prionem gašenju i tako spriječim još jednu uzaludnu žrtvu(ako je Palachova bila uzaludna, a možda bi ipak trebalo vjerovati da nije). Srećom živih buktinja nije bilo, pa smo kasnije Palachu nazdravili pivom, skupa s nabujalom rijekom više- manje nezainteresiranih okupatora . |