Marketing
Na licu mjesta- Jan Palach 16.1.1969-16.01.2009, četrdeset godina izgorjelih u trenu
Danas se navršava točno četrdeset godina otkako se Jan Palach, češki student, zapalio na Vaclavskim namestima, najvećem praškom trgu, u znak protesta zbog okupacije Čehoslovačke od strane zemalja Varšavskog pakta, odnosno jednostavnije tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Tim povodom, vaš lutajući reporter, odlučio je napraviti mali hommage i uputiti se na mjesto događaja, kako bi vidio što je ostalo od šezdesetosmaškog duha (i takozvanog ljeta ljubavi, koje je simbolično na istoku završilo godinu dana kasnije s ruskim tenkovima, a na zapadu ubojstvom crnog momka u publici od strane Hells Angelsa, za vrijeme nastupa Stonesa na Altamontu, ali to je već neka sasvim druga priča.)
I usitinu, imao je što i vidjeti. Prenosimo vam dašak atmosfere.
Četrdeset godina kasnije, netko tko se spalio radi višeg cilja, a Palach se je to učinio zbog ravnodušnosti češkog društva i polaganog mirenja svojih sunarodnjaka (tzv. normalizacije) s okupacijom, može se činiti kao notorni bedak. Uostalom, mogao je šutit i kenjat, ili djelovati u ilegali i nekih dvadesetak godina kasnije dočekao bi dah slobode, i to još uvijek u lijepim životnim godinama. I, kako to već obično biva, na ostavštini bivšeg disidenstva napraviti političku karijeru, te postati možda čak visokopozicionirani funkcioner. Kao što, uostalom, mnogi, mnogo manje zaslužni i bez ikakve vlastite žrtve, jesu.
No, Palach je ipak izgorio zbog ideala, i to doslovno. Kažem, danas se to može činiti budalasto, ali kad bolje razmislim, pitam vas: Da li postoji nešto, neki razlog, zbog kojeg bi se netko od vas, spalio na Jelačić placu (Nije to učino čak ni Johnny Štulić, onomad zbog situacije u Poljskoj)? Zanemarimo one koji prigodničarski štrajkaju glađu svakih par mjeseci, ili one koji se vežu lisicama uz banderu uz medijski teatar i golmilu vike, kako bi skrenuli pažnju na vlastitu neimaštinu i probleme, pitam se da li postoji zaista neki, ajmo ga nazvati uzvišeniji razlog(koliko god to patetično zvučalo), zbog kojeg bi se netko od nas danas mogao odlučiti na samozapaljenje.
Iskreno, ja ga baš i ne vidim. I onda mi pada, čisto onak` usput misao: Koji je svijet zaista bolji- onaj u kojem imate vjere da nijedna žrtva, pa ni životna, nije premala kako bi se ostvario neki cilj- ili onaj u kojem vlada tolika ravnodušnost, da vam uopće ni ne pada na pamet ama baš išta zbog čega bi se trebalo tako radikalno žrtvovati(a Palach se spalio upravo zbog ravnodušnosti)? Možda je Palach uistinu sanjao svijet, u kojem se nitko više neće spaljivati radi očaja ili ideala, pa iako mi, kao uostalom i Palachovi sugrađani i sunarodnjaci, sad živimo u dosanjanom carstvu slobode, nekako se čini da to nije taj svijet o kojem je Palach razmišljao, i o kojem je sanjao, kad je uzimao kanister s benzinom. Naravno, da je poživio, vjerovatno bi i on postao konformist, kao što svi većinom na kraju postanu, ali nije, pa će ta žrtva zauvijek ostati ultimativna.
Ili kao što reče pesnik, koji je također davno dignuo ruku na sebe, i to u mome gradu, iako iz nekih sasvim drugih razloga: Da li će sloboda znati da pjeva, kao što su sužnji pjevali o njoj.
I tako, teška pitanja na stranu, na ovom prigodno "restauriranom" zidu na Praškom sveučilištu, uz obilje parola mene fascinira jedna poruka, koja bi mi da sam u ono vrijeme bio ruski vojnik utjerala strah u kosti. A to je: Okupatorima ne damo pivo. Ajde što te gađaju paradajzima, ili što ti jebu mater i buše ti gume, ali brate ako ti ne daju pivo, jasno ti je da da takvu zemlju nikad nećeš osvojiti, i da uistinu nisi dobrodošao.
Ja sam pivu ipak dobio, a dobivaju je i Rusi, koji su 40 godina kasnije među najbrojnijim turistima u gradu, i među najboljim potrošačima. Okupacija kao okupacija, i nije tako strašna, ako se umjesto tenkova vrši devizama, pa se i stari antagonizmi, ako već ne zaboravljaju, onda bar pometu pod stol. I to onaj veliki, teški, drveni, obavezni inventar čeških pivnica.
No ipak, vještije oko na ovoj slici primjetit će jedan sramotan detalj. Vaš Svijet u boci, na licu mjesta u džepu uistinu ima bocu- samo što je ona napunjena s vodom, a ne pivom. Takav gaf pravdam time, da sam je ponio za svaki slučaj, ako bi se netko inspiriran licem mjesta, ponovo poželio zapaliti, pa da revno prionem gašenju i tako spriječim još jednu uzaludnu žrtvu(ako je Palachova bila uzaludna, a možda bi ipak trebalo vjerovati da nije). Srećom živih buktinja nije bilo, pa smo kasnije Palachu nazdravili pivom, skupa s nabujalom rijekom više- manje nezainteresiranih okupatora .
Post je objavljen 16.01.2009. u 15:00 sati.