| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Jeste li vidjeli zlatni Prag
- 15:57 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
...naslov je istoimene, inače prekrasne priče Bohumila Hrabala, u kojem slijepa djevojčica i slučajni prolaznik pokušavaju, nadomještajući jedan drugom ono što im je uskraćeno, dočarati ljepotu tog grada. Djevojčica će tako dobiti oči, a stranac srce grada. Jer što vrijede oči, ako se ne zna gledati, a srce slijepca nije lišeno boja. Patetiku na stranu, davno sam pročitao ovu priču, čak i nisam siguran da sam je dobro zapamtio, ali eto imao sam sreću vidjeti zlatni Prag. Možda kao stranac, ali dovoljno da mi se ureže kao slika najljepšeg garda u svijetu. I sutra ću imati priliku opet, treći put, kombinirano s koncertom gospodina u crnom sakou s pljugom u ustima, na slici na margini desno. Onaj čije ploče volim jer me na nešto podsjećaju(pri tom ćemo zanemariti činjenicu, da me sve ploče, uglavnom na nešto podjećaju, ali to je već druga tema). Iz prethodnih susreta zapamtio sam Prag kao najljepši grad na svijetu, i iako nisam slijep i nisam vidio sve gradove da bih to eksplicitno tvrdio, i dalje prilično siguran u istinost te tvrdnje. I tako, izvještaj s koncerta i landranja po usputnim pivnicama po povratku. Ako ne završim kao Hrabal, u jednoj od najbizarnijih smrti ikad, koji je pao sa balkona bolnice u kojoj je bio, dok je hranio golubove. Jedino mi žao što opet neću spavati kao zadnji put u hotelu imenu Kafka, jer što ima kafkijanske doli nazvati hotel po imenu čovjeka koji je mrzio taj grad isto onoliko koliko je taj grad godinama mrzio njega. Ali jebi ga, došle su 90- pa su i Česi shvatili da je bolje raditi pop-kluturni suvenir od čovjeka čija su djela do tada tamo bila nepoželjna. Andy Warhol bi bio sretan, no kakobilo Kafkin duh, ipak nećemo prizivati. A neću ni ostvariti onaj davno najavljeni happening s vraćanjem lopte koju su svojedobno oni splitski studenti pokupili iz slane pivnice uz riječi "Na vam ovo natrag, ne treba nam više". To ostavljam navijačima Hajduka. Ali pivsku kriglu im bome, vratiti neću. Naprotiv:) |
Great Gig in the Sky
- 20:51 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
  Rick Wright 1943-1968 Kupio sam je tamo ´85, (naravno prošlog stoljeća, srećom prekratko ću živjeti u ovom, pa navika nepisanja onog 19, neće nikad izblijediti). Riječ je o ploči Wish you were here Pink Floyda, negdje u prvom srednje i bila mi je, ako ne prva, onda jedna od prve tri koju sam kupio, što se kasnije pretvorilo, između ostalog i zbog te ploče, u redovnu četvrtogodišnju naviku da tjednu lovu za gablec pretvaram u ploče. Izgleda da sam trebao pasti jedan razred, kolekcija bi bila još bogatija. Bar sam bio mršav tih godina. Starih navika se najteže riješiti, isto kao što otada nikad nisam prestajao govoriti ploča, misleći na albume bez obzira na kojem mediju bili. No svaka zaokružena glazbena priča ne može se opisati bolje nego riječju ploča. Mislim i CD je okrugao, i ima rupu u sredini, ali nema b stranu, što mu svaki slušač glazbenih priča neće nikad oprostiti. Kao što onomad pjevaše Čkalja. Hoću, hoću, hoću i hoću Glas u offu: Šta bre hoćeš? Hoću da snimim ploču I hoću da se ploča vrti i posle moje smrti A ploče Pink Floyda vrtit će se zasigurno i nakon smrti legendarnog klavijaturista Rick Wrighta. O Shine on you crazy diamond (popoularnije Shine) s ploče koju sam tada kupio znate sve, posvećena je isto pokojnom Syd Barrettu, ludom dijamantu, čija je svijeća ludosti izgorila sporo, ali temeljito. Rick nije bio toliko plodan autor(ni toliko lud), i nekako ponajmanje karizmatičan član Floyda, možda ponajmanje eksponiran i prvi koji je otišao nakon što je Roger Waters preuzeo punu autorsku dominacju u bendu. Uostalom, tako je to s klavijaturistima, uvijek sjede tamo negdje sa strane, nešto prčkaju po tipkama, izgledaju kao da su ujak ili stric ostatku benda, te kao da se strašno dosađuju i da žele raditi nešto pametnije večeras. Ali kad ga jednom nabodu, jedino oni u bendu mogu reći da su proizveli savršen ton. A Wright, osim što je koautor mnogih stvari, potpisnik je barem dvije stvari koje ga definitivno stavljalju u kategoriju besmrtnika, ne samo prigodničarskih. Jer koga nisu prošli trnci na pjesmi, čiji sam naslov iskoristio i za naslov posta, vjerovatno nikad nije slušao Floyde. A tko nije slušao Floyde, barem u jednoj fazi u životu, vjerovatno nije ni živ. Imao sam sreću prisustvovati toj izvedbi uživo(u postavi s Wrigtom, bez Watersa), i uistinu Floydi su možda uvelike krivi za pojam društva spektakla, ali oni moćni glasovi crnkinja isprepleteni s Wrightovim pikanjem po klaviru, stvarno izgledaju kao zvučni vatromet na nebu. Jesam li napisao izgledaju, a ne zvuče? S razlogom. Druga u kojoj je potpisan kao solo autor je Shine on you crazy diamond, part 9, smiraj jedne veličanstvene pjesme. Kao kad baciš kamenčić u vodu, pa uživaš i onih nekoliko trenutaka nakon što se krugovi počinju širiti. Tih par sekundi tišine, zapravo je ljepše od netom uzburkane površine, a tako nekako i funkcionira Wrigtova završna minuta. Zen zvuk, zen tišina. Japanci bi rekli satori, ja kažem samo glazba. Naravno iako su potpisani i ostali članovi benda, vjerujem da je i legendarno otvaranje pjesme sve do Gilmourova tri tona Wrightovih prstiju djelo, što i nije teško pogoditi, jer je riječ o zvucima koji kao da ne dopiru iz klavijatura, nego iz nekog zakutka duše. I tako, nema se tu što previše reći. Ode još jedan od glazbenika, zbog kojih smo kupovali ploče, sezona je načeta još prije pedesetak godina i ne nazire joj se kraj, gore ih je sad (kao što bi rekao Arthur Clarke, kojem možda Wright sad svira- za svakog čovjeka jedna zvijezda), dovoljno ne samo za bend, nego megasimfonijski orkestar s pratećim zborom. Nema veze, taj Gig se sad može nastaviti na nebu, gdje je i započeo, a ja završavam ovaj in memoriam uz Shine part 9, puštajući da mi prste klize po tastaturi, nažalost ne kao Wrightu. I to sa one, još uvijek iste- naravno ploče iz 85, sada samo malo pucketavije- koju se nikad nisam ni trudio nabaviti na nekom drugom mediju. Nego, imate kartu viška za Nebo? Čuo sam da se sprema jedan sjajan Gig. |
Tajni vrt
- 09:48 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
Zaboravljam imena malih birtija usput Balašević Progres je kažu dobar, ali ima jednu veliku manu, koju ću vam reći na kraju teksta. Kako bilo da bilo, često me optužuju da sam u tekstovima previše nostalgičan, da žalim za nekim prošlim vremenima i da se utapam u prošlosti. Kako-kad, ima u tome istine, ali taj nostalgični diskurs je najbolje objasnio Goran Tribuson kad su ga pitali o fenomenu jugonostagije, za koju su državni dušebrižnici često optuživali mnoge autore, pa je ovaj odgovorio da to nije nostalgija za državom, nego za mladošću, koja je stjecajem okolnosti provedena u toj državi, a tko ne žali za vlastitom mladošću, bolje da ju nije ni imao. Tako nekako. Kako bilo da bilo(nije li ovo ljepše od engleske inačice anyway), ovdje neće biti uopće biti govora o Jugoslaviji, hvala bogu, nostalgije biti možda malo hoće, a žalovanja -pa sad kako se uzme, malo da, barem onog cugerskog. Da skratim ionako nepotrebno mudrovanje, neki dan imao sam dogovor s jednim strarim frendom, iz davnih (ili ipak ne toliko davnih?) cugersko-klupičarsko-birtijsko-tulumskih dana s početka devedesetih- doba rata, tuđmanologije pa čak i oskudice(ali litra po lubanji bi se uvijek našla), ali i uvjerljivo najboljeg tulumarenja. Našli smo se na križanju Heinzlove i Vukovarske, među onim silnim korporacijskim zgradama, po najvećoj jari oko 15.30, pa smo zbunjeno pokušavali naći neko mjesto za cugu, gdje bi se čovjek osjećao onako ljudski, dok pije veliku pivu u kasnoljetno popodne-gotovo pa nemoguća misija u današnjem Zagrebu. I onda frend veli: Pa hajmo u Nanu, ona je ionako stanicu dalje. Nana, pa to nema šanse da radi, sigurno su natandrljili neko ovalno betonsko čudo koje para nebo i srca- samouvjereno odgovorih ja. Uostalom, jedan od mojih prvih postova zvao se Fine mrtve birtije i bio je upravo posvećen svim onim silnim rupama naše mladosti, koje je ukebao napredak. A nestale su uglavnom sve. Mali skok u nužnu prošlost -Nana je bila kultna birtija u Žajinoj ulici(koja se pak danas zove Donje Svetice, dok je sadašnja Žajina nekadašnja Daničićeva, a po Daničiću, ma tko god on bio, više se ne zove ništa osim što se kolokvijalno još uvijek kaže -bazen u Daničićevoj). Birtija je imala legendarno veliko dvorište, okruženo vinovom lozom, pivo je bilo bagatela, interijer se zadnji put uredio za vrijeme olimpijade u Montrealu, i bila je okupljalište vrlo živopisnih likova, mahom marginalaca, a mi smo je otkrili tih ranih devedestih, u našim čoporativnim okupljanjima kada nam nije bio problem potegnuti na sasvim drugim kraj grada u potrazi za jeftinom pivom i dobrom zabavom. Kakav disko, kakvi bakrači. No ipak, vrijedilo je probati. I za divno čudo, tamo između nekoliko novih poslovnih zgrada i kostura koji se užurbano dovršavaju i dobivaju svoj ružni ružičasti make-up, bandićevih betonskih glljiva koje niču iza kiše novčanica, stoji još pokoje staro pešćeničko rustikalno zdanje, a među njima odmah uz cestu kućica s dvorištem obraslim u vinovu lozu i koje izgleda potpuno identično kao i prije otprilike 15 godina kad sam zadnji put tamo bio, kad je valjda izgledalo isto kao i 15 godina ranije. Obične drvene klupe, iste one kakve se najčešće vide u parkovima, loza koja zaklanja od sunca i susjedne ceste i pogled na susjedno dvorište u kojem se suši veš. Birtija, par excellence. I isti stari bradati gazda u slow-motionu koji je sjedio sam u dvorištu pa kad smo ga mi zađučeno pitali da li radi -odgovorio "Naravno dečki". Epilog dana nije potrebno prepričavati, zasjeli smo tamo, okrenuli nekoliko rundi i prisjećali se starih vremena. Starenje možda je gomilanje događaja, ali nekih se bogami valja prisjetiti, pogotovo uz rundu. Na odlasku upitao sam gazdu jeli to još uvijek Nana - rekao je da jest, iako više nigdje nema natpisa, a unutrašnjost izgleda kao da se birtija seli ili preređuje(doduše i prije je izgledala tako), no koliko smo shvatili stvar je u tome da je gazda u mirovini pa Nana možda i službeno više nije birtija, ali radi po sistemu Ako ko naiđe jebi ga, onako malo na divljaka. Nadam se da ovo neće pročitati neki od previše revnih državnih ili gradskih službenika, pa otići u inspekciju, iako sumnjam da to ne znaju, a ako ode ja ću mu osobno zabiti državni notes u ono mjesto gdje sunce ne sja čak ni kad zalazi(kako je davno Jura Stublić opjevao jedno drugo zagrebačko predgrađe, vjerovatno također u međuvremenu betonizirano). Kako bilo da bilo(dobar je to izraz, jebo engleštinu), gazda je još onako sjetno spomenuo da se on baš u toj kući i rodio. To me je onda podsjetilo na situacije iz američkih filmova kad velike zle korporacije bore se za zemljišta na kojima trebaju niknuti poslovne zgrade, a nekakva gomila entuzijasta iz predgrađa bori se za svoje kućerke i livade ne želeći prodati svoj grunt i ideale. U filmovima entuzijasti pobjeđuju, u stvarnosti malo kad, jer lova uvijek čini svoje, uostalom jebo kućerak, kad zamiriše gotovina. No eto Nana se još uvijek drži usred novog korporativnog djela Zagreba i pomalo prkosi tom duhu vremena, kao neki tajni vrt, koji služi kao vremenska kapsula, prolaz u neki drugačiji Zagreb koji je zapravo već davno nestao. Sjetio sam se Ritma Zločina, i zadnje scene u kojem se ruši junakova kuća, a Vidović hoda preko Trnjanske, dok se u pozadini gradi nova zgrada HTV-a. Možda nema ništa loše u tome da se u ime progresa ruše straćare, samo što dobri duhovi gradova nemaju namjeru obitavati u shoping centrima, poslovnim zgradama i neboderima osiguravajućih društava, nego u opskurnim birtijama, pa kad se one ukebaju i oni se sele negdje drugdje, jer duhovi ne vole buku, osim ako nije krčmarska. Eto, toga sam se između ostalog sjetio u ovim turbulencija oko defloriranja Cvjetnog trga, u režiji bahatog kljakastog poduzetika Horvatinčića i njegovog nadutog medijskog servisera Pukanića, koji nam pokušavaju prodati priču o tome kako smo svi mi koji mislimo da je tu riječ o devastaciji grada primitivci i kako je krajnje vrijeme da se u Zagrebu sagradi nešto lijepo, a ne da žalimo za starim prljavim dvorištima. Ruku na srce, nije problem da se nešto sagradi ili obnovi, ali ne da to rade bahati tipovi kojima novčanice vire iz prednjeg džepa košulje uz svesrdnu pomoć lokalnih kabadahija, jer sve što će oni sagraditi bit će bezlični ostakljeni tunel u kojima će dominiriati šarene krpice iz izloga i piti se loš i preskupi espresso na umjetnom svjetlu, u interijerima koji podsjećaju na zubarsku čekaonicu, a oni će izvlačit lovu iz najma prostora. No, eto, to je valjda progres, barem onako kako ga oni vide. I tako, sad ću vam reći koja je to velika mana progresa, koliko god on načelno dobar bio. To da je progres zapravo čisto sranje. U nemogućnosti da ga zaustavim, tu i tamo ću još popiti pivo u Nani ili nekom sličnom mjestu koje se još opire buldožerima i estetici novog vremena. Vjerovatno će i ona kad-tad pokleknuti, mada mi se ponekad čini da su tajni vrtovi, za raziku od mamutskih zgrada, osuđeni da traju, makar i skriveni od svih. |