...naslov je istoimene, inače prekrasne priče Bohumila Hrabala, u kojem slijepa djevojčica i slučajni prolaznik pokušavaju, nadomještajući jedan drugom ono što im je uskraćeno, dočarati ljepotu tog grada. Djevojčica će tako dobiti oči, a stranac srce grada. Jer što vrijede oči, ako se ne zna gledati, a srce slijepca nije lišeno boja. Patetiku na stranu, davno sam pročitao ovu priču, čak i nisam siguran da sam je dobro zapamtio, ali eto imao sam sreću vidjeti zlatni Prag. Možda kao stranac, ali dovoljno da mi se ureže kao slika najljepšeg garda u svijetu.
I sutra ću imati priliku opet, treći put, kombinirano s koncertom gospodina u crnom sakou s pljugom u ustima, na slici na margini desno. Onaj čije ploče volim jer me na nešto podsjećaju(pri tom ćemo zanemariti činjenicu, da me sve ploče, uglavnom na nešto podjećaju, ali to je već druga tema). Iz prethodnih susreta zapamtio sam Prag kao najljepši grad na svijetu, i iako nisam slijep i nisam vidio sve gradove da bih to eksplicitno tvrdio, i dalje prilično siguran u istinost te tvrdnje.
I tako, izvještaj s koncerta i landranja po usputnim pivnicama po povratku. Ako ne završim kao Hrabal, u jednoj od najbizarnijih smrti ikad, koji je pao sa balkona bolnice u kojoj je bio, dok je hranio golubove.
Jedino mi žao što opet neću spavati kao zadnji put u hotelu imenu Kafka, jer što ima kafkijanske doli nazvati hotel po imenu čovjeka koji je mrzio taj grad isto onoliko koliko je taj grad godinama mrzio njega. Ali jebi ga, došle su 90- pa su i Česi shvatili da je bolje raditi pop-kluturni suvenir od čovjeka čija su djela do tada tamo bila nepoželjna. Andy Warhol bi bio sretan, no kakobilo Kafkin duh, ipak nećemo prizivati.
A neću ni ostvariti onaj davno najavljeni happening s vraćanjem lopte koju su svojedobno oni splitski studenti pokupili iz slane pivnice uz riječi "Na vam ovo natrag, ne treba nam više". To ostavljam navijačima Hajduka. Ali pivsku kriglu im bome, vratiti neću.
Naprotiv:)
Post je objavljen 25.09.2008. u 15:57 sati.