Marketing
Great Gig in the Sky
Rick Wright 1943-1968
Kupio sam je tamo ´85, (naravno prošlog stoljeća, srećom prekratko ću živjeti u ovom, pa navika nepisanja onog 19, neće nikad izblijediti). Riječ je o ploči Wish you were here Pink Floyda, negdje u prvom srednje i bila mi je, ako ne prva, onda jedna od prve tri koju sam kupio, što se kasnije pretvorilo, između ostalog i zbog te ploče, u redovnu četvrtogodišnju naviku da tjednu lovu za gablec pretvaram u ploče. Izgleda da sam trebao pasti jedan razred, kolekcija bi bila još bogatija. Bar sam bio mršav tih godina.
Starih navika se najteže riješiti, isto kao što otada nikad nisam prestajao govoriti ploča, misleći na albume bez obzira na kojem mediju bili. No svaka zaokružena glazbena priča ne može se opisati bolje nego riječju ploča. Mislim i CD je okrugao, i ima rupu u sredini, ali nema b stranu, što mu svaki slušač glazbenih priča neće nikad oprostiti.
Kao što onomad pjevaše Čkalja.
Hoću, hoću, hoću i hoću
Glas u offu: Šta bre hoćeš?
Hoću da snimim ploču
I hoću da se ploča vrti
i posle moje smrti
A ploče Pink Floyda vrtit će se zasigurno i nakon smrti legendarnog klavijaturista Rick Wrighta. O Shine on you crazy diamond (popoularnije Shine) s ploče koju sam tada kupio znate sve, posvećena je isto pokojnom Syd Barrettu, ludom dijamantu, čija je svijeća ludosti izgorila sporo, ali temeljito. Rick nije bio toliko plodan autor(ni toliko lud), i nekako ponajmanje karizmatičan član Floyda, možda ponajmanje eksponiran i prvi koji je otišao nakon što je Roger Waters preuzeo punu autorsku dominacju u bendu. Uostalom, tako je to s klavijaturistima, uvijek sjede tamo negdje sa strane, nešto prčkaju po tipkama, izgledaju kao da su ujak ili stric ostatku benda, te kao da se strašno dosađuju i da žele raditi nešto pametnije večeras.
Ali kad ga jednom nabodu, jedino oni u bendu mogu reći da su proizveli savršen ton. A Wright, osim što je koautor mnogih stvari, potpisnik je barem dvije stvari koje ga definitivno stavljalju u kategoriju besmrtnika, ne samo prigodničarskih.
Jer koga nisu prošli trnci na pjesmi, čiji sam naslov iskoristio i za naslov posta, vjerovatno nikad nije slušao Floyde. A tko nije slušao Floyde, barem u jednoj fazi u životu, vjerovatno nije ni živ. Imao sam sreću prisustvovati toj izvedbi uživo(u postavi s Wrigtom, bez Watersa), i uistinu Floydi su možda uvelike krivi za pojam društva spektakla, ali oni moćni glasovi crnkinja isprepleteni s Wrightovim pikanjem po klaviru, stvarno izgledaju kao zvučni vatromet na nebu. Jesam li napisao izgledaju, a ne zvuče? S razlogom.
Druga u kojoj je potpisan kao solo autor je Shine on you crazy diamond, part 9, smiraj jedne veličanstvene pjesme. Kao kad baciš kamenčić u vodu, pa uživaš i onih nekoliko trenutaka nakon što se krugovi počinju širiti. Tih par sekundi tišine, zapravo je ljepše od netom uzburkane površine, a tako nekako i funkcionira Wrigtova završna minuta. Zen zvuk, zen tišina. Japanci bi rekli satori, ja kažem samo glazba. Naravno iako su potpisani i ostali članovi benda, vjerujem da je i legendarno otvaranje pjesme sve do Gilmourova tri tona Wrightovih prstiju djelo, što i nije teško pogoditi, jer je riječ o zvucima koji kao da ne dopiru iz klavijatura, nego iz nekog zakutka duše.
I tako, nema se tu što previše reći. Ode još jedan od glazbenika, zbog kojih smo kupovali ploče, sezona je načeta još prije pedesetak godina i ne nazire joj se kraj, gore ih je sad (kao što bi rekao Arthur Clarke, kojem možda Wright sad svira- za svakog čovjeka jedna zvijezda), dovoljno ne samo za bend, nego megasimfonijski orkestar s pratećim zborom.
Nema veze, taj Gig se sad može nastaviti na nebu, gdje je i započeo, a ja završavam ovaj in memoriam uz Shine part 9, puštajući da mi prste klize po tastaturi, nažalost ne kao Wrightu. I to sa one, još uvijek iste- naravno ploče iz 85, sada samo malo pucketavije- koju se nikad nisam ni trudio nabaviti na nekom drugom mediju.
Nego, imate kartu viška za Nebo? Čuo sam da se sprema jedan sjajan Gig.
Post je objavljen 15.09.2008. u 20:51 sati.