| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
 Priroda je najveća čovjekova zabluda i definitvno je precijenjena. Zamišljam sljedeću scenu- nešto slično agoniji iz filma Leaving Las Vegas-truliš u sterilnoj lasvegaškoj sobi neobrijan i siv, jetra je u stanju moruzgve s malignim tumorom centralnog živčanog sustava, u ruci čaša s posljednjim gutljajem whiskyja, a prazna flaša Jack Danielsa kraj uzglavlja. Dobro bi došla i Elizabeth Shue, ali to su već filmske fore, kurva koja ispraća pijanca na posljednje putovanje splavom kroz alkoholni Had, ne bi mogla biti tako zgodna. Evenutalna neka posrnula forcigerica, kojoj bi se tek u alkoholnoj izmaglici mogao naslutili izgubljeni mladalački smiješak, ispod sloja šminke nanesene špahtlom. A na upaljenom televizoru nekakve nezanimljive vijesti, lokalni požar pod kontrolom, političar ulovljen s maloljetnom kurvom u krilu, rezultati polufinalnih tekmi nekog glupog sporta i tinejdžer masovni samoubojica. Treba znati krepati. A što bi vi? Lijeno ljetno popodne uz pjesmu cvrčaka? Ajme grozote, nesnosna ljetna popodneva počeo sam podnositi tek otkako ih ubijam pivom. Kakva je to uvreda umrijeti smiren, kao neki zadovoljni barba u devedestoj i nekoj, u kamenoj kući s pogledom na more. Nije to loš život, svo to sranje u mornarskoj majici, ali je totalno promašena smrt. Opet, možda bi se bilo dobro zavući na godinu dana u neku kućicu na otoku, s laptopom i zalihama vina(brat bratu nekih 6 bačava minimum) i uz lagano srkanje bevande napisati najbolji roman ikad napisan. Roman o alkoholu, čežnji, sunovraćanju i o paklu besmisla, te naravno smrti koja dođe po svoje. Na kraju romana, ako ne i prije kojih cca 30 stranica. Samo, bojim se da bi popio svu bevandu, prije nego što bi došao do 20. stranice, gdje bi morao objasniti kako je zapravo glavni junak pao u ponor alkoholizma. A i ko će, brate mili, pisat kraj mora. Osim ako nije sjeverno, ružno i daleko kao oči skandinavke. Žene, ne križaljke. Saharu ti meni daj. Pustoš duše usred gradske vreve. Džungla na vrućem limenom krovu. Egzistencijalna praznina pod hipotekarnim kreditom. Namćoraste i čudne ljude iz gradova. Njih volim. Što ću ja sa smirenim djedovima(a ni babe mi previše na zanimaju) i njihovim vrtlom. Da pišem o tome literature bi mi bila zanimljiva kao ona Vlade Gotovca(svaka čast na njegovom političkom djelovanju, ali ja nisam nikad vidio dosadnijeg pisca majke mi). Ili još bolje, kakav Las Vegas kakvi bakrači. Treba riknuti u nekom ruševnom samačkom hotelu, gdje prebivaju neoženji bauštelci, u nekom otužnom željezničkom domau, gdje je boja žbuke tamnija od jetre stanara, a žohari svaku večer priređuju tulum, kao raspjevane lutke iz Muppet Showa. Negdje u Topuskom, Pokupskom ili drugom sivom mjesto na sko, kroz koji ide rijeka koje je samo alibi koji omeđuje tužne subdine. U nekom industrijskom predgrađu, kojemu je tranzicija ubila industriju pa ločeš jeftinu pivu, ti alkić u sivom demodiranom kaputu skupa s mladim pankerima u irokezicama, koji se sprdaju s tobom dok ti daju gutljaj svog Ribara. Umrijeti kao žicar. Mala sitna zadovoljstva, poput pišanja po gumi nekog skupog automobila u vlasništvu mladog inžinjera telekomunikacija, prikrivenog krvoloka u kravati. Na jeftinom željeznom krevetu, s trulim dahom promašenog života. Jasno vam je da u toj varijanti Elizabeth Shue ne dolazi u obzir. Shvaćate što hoću reći kad kažem da je priroda precijenjena. Mislim volim i ja zelenilo, planine, more i sve te fore iako mi baš nije drag cijuk ljubitelja prirode. Ali, jebi ga život nije Heidi. Te fore s oblacima poput vate, iznad koji se nazire beskrajna modrina, to ostavljam za zagrobni život. Ili bar za nadgrobni. Cabaret macabre s punim flašama mirogojčeka. U međuvremenu daj mi neki motel, betonsko čudovište na napuštenoj cesti, nek bude jeftino, kičasto, filmski i s obilnim količinama alkohola. I dok rikavaš u alkoholnom deliriju treba spustiti rolete, kako te slučajno ne bi dotakli zraci sunca i tako ljepotom dana pokvarili tako sjebanu divnu stvar poput pijanog umiranja na tenane. |