| < | veljača, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
|
Naučio sam da smrt nije ništa naročito još one hladne prosinačke subote, prije više od 15 godina, kad je ujutro zazvonio telefon i Gagro javio da je Dudić mrtav. Samo tako, smrt ne trpi izvinjenja, smrskana četvorka ispod iranskog tegljača koji je vozio humanitarnu pomoć za Bosnu, kladim se da je bilo nešto idiotski nepotrebno poput kikirikjia ili higijenskih uložaka. Uostalom, zar bi išta promijenilo da je to bio npr. tegljač s oružjem. Jest, u međuvremenu je nahrupila još pokoja smrt u moj život, više ili manje osobna, te smrti obično nastupaju u nekim paketima, dvije platiš a treću dobiješ gratis, ali mene je već ta prva naučila da smrti može biti elegantna, samo ako si mulac i ne pitaš previše za razloge. U međuvremenu....ne znam, stripovski rečeno, dogodilo se koješta. Suštinski, nije se dogodilo ništa bitno, baš kao što sam rekao Snežani prvi put nakon to smo se čuli, otakako je otišla tamo daleko, nekoliko nebitnih ratova kasnije, od kojih sam u jednom i sudjelovao. Snežana: Pa dobro, M., šta ima novo u ekipi? Svijetuboci: Pa, zapravo, ništa. Mislim da je ostala malo zbunjena, ali odgovor je bio točan.Zašto bi i bilo, ništa osim spasonosne formule cuganja u parkovima. Tada sam mislio da zgubidanimo, sada nekoliko godina kasnije vidim koliko je to bio jedini normalan način za ostati zdrav. Uostalom, što bi drugo čovjek mogao raditi u ona vremena? Kao što je Štulić jednom rekao, mogao sam otići ili postati Bregović. Za nas koji smo ostali izbor je bio još više sužen- mogao si ili cugati u parku, ili postati, ne znam, Zoki Milanović. O Jandrokoviću da i ne govorimo. Ono što je dobro, što mi se tada činilo da izbora nema. Čitajući gornje vlastite rečenice tek sad mi se čini da ga je itekako bilo. Nazovite to najpatetičnijom rečenicom koju sam ikada napisao, ali nije stvar u tome da bih iznevjerio pokojnog prijatelja da se pojavim na nekoj stranačkoj konvenciju u crvenoj kravati, ali mora biti da bi mi se ipak odozgora strašno smijao. Ili sve to oko Kosova. Znate li zašto je Gargamel Srbin? Jer ganja one u bijelim kapicama. Svojedobno, ja ga još pamtim, na TV-u, u 19.15 je bio crtić Kalimero, nakakvo crno pile sa razbijenom ljuskom jajeta na glavi. Kao, tek se izleglo. I taj siroti Kalimero uvijek je imao repliku "Pa to je prava nepravda". Neki revni socijalistički um u trenutku prve kosovske krize, početkom osamdesetih vidio je neki znamen u toj nesretnoj bijeloj kapici, i Kalimero je ispao kolateralna žrtva. Nismo ga vidjeli nikad poslije. Drug Aleksandar Ranković Marko bio je odavno penzionisan, uskoro i mrtav, međutim čini se da mu je to bio najveći post festum uspjeh, ukebao je jedno pile, no pilići su ipak prokodakali i dobili državu. A tek se izlegli... Dolazi Sloba Milošević u slastičarnu. Dobar dan ja bi Sladoled Iredentist za pultom;: Nema problema hoćete li kuglu ili automat. Cijenjeni kolega Stroke, u komentaru na prošli post me je zamolio da napišem nešto o Kosovu. Ovim mu ispunjavam želju, sjetio sam se onih vijesti prije 25 godina i prištinskih demonstracija, policijskih vodenih topova, rudara koji su se zavukli u okno rudnika i ozbiljne face Stipe Šuvara s šljakerskim šljemom među njima. Jadni Stipe je mislio kako okuplja treću komunističku internacionalu i spašava državu pred ono malo sirotinje, negdje tamo bio i je Titov omiljeni omladinac Azem Vllasi, eno ga još uvijek tamo, tik ispod CNN-ov logoa. Većina rudara je vjerojatno riknula u međuvremenu, ne od Srba, nego od crne prašine u plućima. Moj pokojni stari je bio ozbiljan gledajući sve to, a meni se neda, vremenom sam naučio da su raspadajuće države samo prateća sitna neugoda, nešto poput herpesa. A i jebeš takvu državu, koji ni Šuvar spasiti ne može. Eto, to otprilike dragi Stroke mislim o Kosovu danas, Kosovo Ili Wales posve svejedeno. Za koju godinu snimit će se neki kosovski Full Monty, zatvoriti će se rudnici u Trepči, a muškarci u bijelim kapicama izvodit će striptiz kako bi preživjeli. Burek revolucija. Show bizz. Čuvaj se Amera i kad priznanja nose. Sjećam se Dudić(taj koji je poginuo na početku posta) i ja 15. 01.1992 u Samoborskoj vojarni na straži i baš priznalo Hrvatsku. A vidi nas onako balave, rođeni anarhisti, sretan događaj mi u odorama HV-a, a obadvojicu je zapravo bolio kurac. Baš je to bilo paradoksalno, sjećam se nekakvog jebenog vatrometa i potom zamračenja, mi smo bilo hrvatski gardisti(tako se tad još zvalo,) i trebali smo se osjećati svečano, nismo li mi dio mehanizma koji je u sve tome sudjelovao, dio povijesti. Jesmo kurac, tako se osjećao možda Ivan Vekić, ćelava brkata i patetična spodoba, tadašnji ministar unutrašnjih poslova, koji je grcajući izjavljivao da se takve stvari događaju jednom u životu, i to ne svačijem. Nije kriv siroti Vekić, on je sindrom onog razmišljana koje smatra da ima pravo znati nešto o svačijim životima. Tada otprilike mjesec nakon što sam skoro poginuo na kupskom ratištu shvatio sam da je domovina nešto kao zdjelica kikirikija. Grickalica u pauzi za reklamu. Vraćam se na Kosovu: pita u specijalnoj emisiji povodom priznanja istog Dijana Čuljak-Šelebaj nešto, pazite koga- Miroslava Lazanskog. Tipičan produkt izbrifane Tuđmanove zavičajne(tzv sunce na prozorčiću) novinarske škole pita nešto vrhunskog vojnog analitičara koji je 80- tih uglavnom imao erekciju na ruske duge cijevi(dozvolite da se obratimo style, doajen tjednika Danas), a koji početkom devedestih zbrisao u one krajeve, kako bi izvještavao o stradavanju srpskog življa i outfitu kapetana Dragana! E pa sad njih dvoje, našla krpa zakrpu, ćaskaju o situaciju na Kosovu. Čuljak sunce HTV-a i M. Lazanski, alal mu vera, novinar prevažne Politike. A tamo otraga one što ćelave, što brkate umne face u crvenim kravatama, red Šipaca pa Red Srba, uravnoteženo složeni kao pita mađarica. Ima i Hrvat, Jandroković, ali njega Bago uglavnom izbjegava pitati nešto, jer ovaj krešti za popizditi, i kao uostalom svi Hrvati, uglavnom ne kaže ništa.. Nije ovo trebao biti post o Kosovu, a još manje, kako se čini o vlastitom gnjevu. Samo hoću reći, meni je uvijek drago, kad sve to mogu spustiti(ili podignuti?) na razinu skeča. Uostalom, pisao sam masu puta o mojim devedesetima, o prijateljstvima i kako nam se u njih uvukla smrt, o birtijiama i parkovima, te o načinima na koji smo ostalo mentalni zdravi, o sjajnoj ekipi s kojom sam sve to prošao i možda je vrijeme da i tu temu negdje zakopam. No ipak nešto me s tim Kosovom potaklo da se svega sjetim, možda sad kad slijede konfomističke srednje godine(ima li netko tko radi jeftino te kvaliteno kuhinje? Nema, znam neki kučkin sin od majstora će me oderati! ) u kojima se mogu otvorit pivu ispred TVa i reć da se mene to tiče točno toliko koliko me se i ne tiče. Deja vu. Ili možda prije Presque Vu? Umjestro logičnog zaključka Bio u Rijeci za vikend. Bura se uvlačila u kosti opako, a jedna ekipica uživala u nostalgičnoj punk reminiscenciji. Ono, nije mi problem potegnuti na put i nazdravit lošim točenim pivom u počast bendovima koji su svoje odsvirali prije trideset godina, ali su nas zajebali, pa mislimo da ništa u međuvremenu pametnije nije dogodilo, pa ih moramo čuti opet. Sad možda zapravo i nije, stvorilo se tih nekoliko beznačjnih država, jednako beznačajnih kao i raspadnuti veliki imperiji, ali naši životi ostali su i dalje omeđeni i jednostavni baš kao trominutne pjesme npr Parafa ili Pankrta. To je zapravo dobro, to me vraća na na one klupe gdje sam ostavio mladost , uz jeftini alkohol. A ostavio sam je u stanju ugodne bahatosti, koji mi omogućava da se sprdam sa svime što zapravo ima tendenciju da bude veće od nas samih i na što ne možemo utjecati. I tamo, na Kantridi, na parkingu pored socrealističkog nebodera s fenomenlanim pogledom u kojem smo prespavali(ljubaznošću A.A, još jedared hvala), nakon punka derenčenja i jedne krasne noćne vožnje Rijekom uz Springsteena, ova slika.  Uvijek DMj-ota upozoravam da mu potkova na kući stoji naopako, s krakovima prema dolje tako da mu sreća curi iz nje, umjesto da je zadržava. Eto, tako se i ovaj vlasnik Fiće nije držao pravila, pa tko mu sad kriv kad na parkingu drži neregistriranog Fiću, namah, nemam pojma, recimo nove Alfe. (Evo Dmju je Edo okrenuo potkovu i ni za godinu dana stiže mu Alfa). No opet kud ćeš veće sreće od starog Fiće na parkingu. I kao da je sreća nešto što bi se moglo zadržati, makar i u potkovi. Dapače, neki zlobnici kažu da je jako kratkog roka trajanja, kraćeg nego npr. država. Što je, globalno gledano, uglavnom vrlo kratko, osim ako se zemlja ne zove Kina. |