| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
I tako kupivši danas Taschenovu monografiju o Amedeu Modiglianiju, em me podsjetilo da je mi je taj boemski Židov najpoetičnijeg imena ikad(uz to pravog) jedan od ponajdražih slikara, no i to da mi je spomenuti akt iz naslova ...zapravo možda najbolji i najerotičniji prikaz neke žene uopće. Lastane, da li sam izopačen? Nacisti bi rekli da jesam(njihova poznata izložba izopačene umjetnosti, koja je, mislim, sadržavala neke Modiglianove portrete, a čak i i ako nije, njegove izdužene vizure se odlično uklapaju u natzi stereotip o Židovima), ali srećom s njima ne dijelim poimanje lijepog. Ali ga dijelim s Vis idolima....  Što je već znatno bolje društvo... Pa me to podsjetilo da bih mogao nabiti slušalice na uho, šetati kroz grad, škicati djevojke u proljetnim krpicama i na kraju se sjesti na neku klupu i zviznut si hladnog Pilsnera.... Nisam to loše smislio ha... Dobar ovaj Modigliani. |
 Jedan od meni najdražih filmova, sa(to već i vrapci i komarci znaju) meni omiljenim glumcem Steve McQueenom je Leptir Franklin J. Schaffnera. Uglavnom, više manje je svima poznato o čemu je riječ, glavni lik nadimka Papillon, kreiran po nekom stvarnom liku, nevino je osuđen zbog ubojstva i poslan na odsluženje zatvorske kazne u Francusku Gvajanu. I zatim, kao metafora vječite čovjekove težnje za slobodom(možda je zato film i u socijalizmu bio tako popularan, naime onda su nas, sasvim ispravno, učili da je sloboda čovjekova najdragocjenija stečevina), cijelo vrijeme pokušava od tamo zbrisati. Svaki put ga ulove, puknu u samicu, dok ga na kraju ne pošalju na vražji otok, izoliran otočić okružen oštrim stijenama i velikim valovima, s kojega bijega jednostavno nema. Tj. nije bilo sve dok Papillon ne iskoristi upravo iste te valove, brojeći ih i zaključujući kako se svaki sedmi val ne razbija u stijenu, nego vraća natrag(nekoliko puta sam probao na obali brojati valove, i čini se da postoji stanoviti ritam valova, ali samo kad su izrazito veliki). I onda, u grandioznom finalu, pobjegne s otoka na tom sedmom valu, istim onim kojim će Kate Bush doploviti do jedne od najljepših pjesama i albuma u povijesti. No meni osobno najdrža je scena sna, kojeg Papillon ima za vrijeme jednog od dugotrajnih boravaka u samici. U tom snu iscrpljen baulja po pustinji, i nabasa na neku skupinu čudnih prikaza. Na kraju ispada da je glavna od tih prikaza nekakav sudac, u crvenoj pelerini i onoj smiješnoj perici, okružen nekakvom jezivom porotom u crnom. Sudac mu se približi i onimi skrivljenim usporenim glasom, kao sa magnetofonske vrpce, kaže Kriv si. Nisam odgovori Papillon, nisam ubio. Ne nisi zato kriv ponovo će sudac Kriv si jer si protratio život. Jesam, kriv sam stiže Papillonov zaključak. Eto tako, često se sjetim te scene i tog sna. Vjerojatno iz straha, da i sam ne učinim zločin za koji je Papillon optužen u njemu. Ponekad mi se čini da je život ionako nemoguće ne protatrati, a ponekad da sam šampion njegovog traćenja. Bio zločin ili ne, nije loše imati neku noćnu moru, koja će te upozoriti da će na konačnom sudu, jedna optužba uvijek bit nepobijena. A vama, hvala što tratite svoje vrijeme čitajući moj blog. |
|
Jednom kad ostarim poželjet ću tišinu. Ako je mrak odsustvo svjetla, hladnoća odsustvo topline, a zlo odsustvo dobroga, onda je tišina samo nedostatak buke. No kako nam odsustvo nečega baš ništa govori o suštini toga što nedostaje, onda jebeš tišinu. Sad mi treba krdo od 10.000 slonova ispod mog prozora da me probude i nešto mi rikom kažu. Trebaju mi tramvaji na raketni pogon, pneumatske bušilice i razdrndani smetlarski kamioni. Treba mi lavež pasa s balkona čiji su blesavi vlasnici na poslu, plačljiva djeca i pijanac bez sluha koji urla neku nemoguću pjesmu. Želim se probuditi u najprometnijoj Mediteranskoj ulici na svijetu, negdje uz plac, gdje se bar 10 sredovječnih žena svađa međusobno na sav glas, kao u Fellinijevom filmu. Treba mi teška artiljerija, zvuk eksplodirajućih granata i ispucanog punjenja VBRova, s ove i one strane linije fronte. Hoću čuti najbučniji bend na svijetu s najmoćnijom, ne pretjerano ugodnom distorzijom, otprilike kao da bi spojio Neil Younga s Mogwai, na svemirskim pojačalima kakve bi Pink Floyd instalirali da drže koncert na svijetloj strani mjeseca, tako da i vakum nauči što znači zvuk. Želim helikoptere koji bučno bombardiraju Kambodžu i Vijetnam svake 3 minute iznad glave(a može i Alvin Lee koji praši Goin Home, pa čak i Wagneruz miris napalma) i zvukove turiranja motora uoči starta trke formule jedan. Sluša mi se najgrlatiji Mujezin na svijetu koji poziva na molitvu, s vrha najviše džamije iz srca najpustije pustinje, propušten kroz najglasniji zvučnik . A negdje u offu, preklapa se sa zvukom najglasnijih i najvećih crkvenih zvona, koja ne prestaju zvoniti nikad i zvone bezočno bez razloga, i kad je misa davno završila, te koji stanovnicima grada neda da ikad i pokušaju zaspati. Želim čuti zvuk lomljena kostiju lica u boksačkom ringu, filmski pretejran kao o Rockyju, u dolby soround tehnici, skupa s Stalloneovim dozivanjem Adrianne iz prvog filma. Urla mi se skupa s 10.000 bušmana koji dozivaju kišu, kao škvadra na Woodstocku. Bacaju mi se čaše u krčmi imena "Mirni kutić", uz glasni zvuk lomljavine stakla(srča do kolena) i ritualno međusobno jebanje mater svakome. Mrda mi se glavom i dupetom, na najglasniju i najmonotoniju techno glazbu na svijetu, milion decibila na najvećem partiju ikada, sa 138, 654 umjereno drogiranih posjetitelja i 114 onih na težim drogama. Želim čuti zvuk tornada, grmljavinu i erupcije vulkana uz pjesmu cigana. Želim živjeti uz aerodrom. Hoću zagađenje bukom. Hoću konačno čuti kako zvuči Munchov krik nafrljen na najvećem volumenu jebeno skupog snobovskog preseratskog audio sustava, iz Kefoviih zvučnika. Želim čuti zvučni efekt trijumfa ushićenja kad Kojot uhvati pticu trkačicu. I beskonačno urlanje argentinskog komentatora kad Maradona zabija gol Englezima. Zvuk kolektivnog hrkanja posade nosača aviona i jutarnju trubu koja ih budi pred postojavanje. Pjesmu nadrkanih sivih kitova, i osjećaj da ti je glava pod Niagarinim vodopadom(joj koji bi to AVNOJ bio), kao u vječnom mamurluku. Želim sve to odjednom, onako da se divlje kotrlja niz padinu kao lavina, pa zvuči kao finali krešendo neke apokaliptične Caveove pjesme. Tišina? Jednom kad ostarim. Dotad trebam tebe i 10.000 slonova ispod mog prozora. |
Ovih dana ja sam umoran od ljudi.... ....nemoj da me diraš, sutra me probudi. |
|
Baveći se rokenrolom možete zaradati cirozu jetre, ali i vlastiti kut u centru pijanog grada.. Danas poblentavjeli Darko Glavan , nekad je bio dobar kritičar, pa je ispravno primjetio da je blues kod Gallaghera bio glazbena, ali i životna sudbina.  Nu, kod nas još gitaristi ne dobivaju trgove, no prije nekih dvadeset i kusur godina, ako bi rokeri bili previše subverzivni po sistem, ovaj bi ih je počastio nagradom Sedam sekretara SKOJa Oni pak bijahu: Janko Mišić, Pero Popović Aga, Josip Kolumbo, Pajo Marganović, Zlatko Šnajder, Mijo Oreški, Josip Debeljak , a kraljevska žandermerija ih je posmicala krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća u Zagrebu i Samoboru. Ruku na srce, nema to baš neke veze jedno s drugim, no ako se vama čini da ima, te da znate čemu uopće ovaj post, to mi svakako šapnite.. |