Jednom kad ostarim poželjet ću tišinu. Ako je mrak odsustvo svjetla, hladnoća odsustvo topline, a zlo odsustvo dobroga, onda je tišina samo nedostatak buke.
No kako nam odsustvo nečega baš ništa govori o suštini toga što nedostaje, onda jebeš tišinu.
Sad mi treba krdo od 10.000 slonova ispod mog prozora da me probude i nešto mi rikom kažu.
Trebaju mi tramvaji na raketni pogon, pneumatske bušilice i razdrndani smetlarski kamioni. Treba mi lavež pasa s balkona čiji su blesavi vlasnici na poslu, plačljiva djeca i pijanac bez sluha koji urla neku nemoguću pjesmu. Želim se probuditi u najprometnijoj Mediteranskoj ulici na svijetu, negdje uz plac, gdje se bar 10 sredovječnih žena svađa međusobno na sav glas, kao u Fellinijevom filmu. Treba mi teška artiljerija, zvuk eksplodirajućih granata i ispucanog punjenja VBRova, s ove i one strane linije fronte. Hoću čuti najbučniji bend na svijetu s najmoćnijom, ne pretjerano ugodnom distorzijom, otprilike kao da bi spojio Neil Younga s Mogwai, na svemirskim pojačalima kakve bi Pink Floyd instalirali da drže koncert na svijetloj strani mjeseca, tako da i vakum nauči što znači zvuk. Želim helikoptere koji bučno bombardiraju Kambodžu i Vijetnam svake 3 minute iznad glave(a može i Alvin Lee koji praši Goin Home, pa čak i Wagneruz miris napalma) i zvukove turiranja motora uoči starta trke formule jedan. Sluša mi se najgrlatiji Mujezin na svijetu koji poziva na molitvu, s vrha najviše džamije iz srca najpustije pustinje, propušten kroz najglasniji zvučnik . A negdje u offu, preklapa se sa zvukom najglasnijih i najvećih crkvenih zvona, koja ne prestaju zvoniti nikad i zvone bezočno bez razloga, i kad je misa davno završila, te koji stanovnicima grada neda da ikad i pokušaju zaspati.
Želim čuti zvuk lomljena kostiju lica u boksačkom ringu, filmski pretejran kao o Rockyju, u dolby soround tehnici, skupa s Stalloneovim dozivanjem Adrianne iz prvog filma. Urla mi se skupa s 10.000 bušmana koji dozivaju kišu, kao škvadra na Woodstocku. Bacaju mi se čaše u krčmi imena "Mirni kutić", uz glasni zvuk lomljavine stakla(srča do kolena) i ritualno međusobno jebanje mater svakome. Mrda mi se glavom i dupetom, na najglasniju i najmonotoniju techno glazbu na svijetu, milion decibila na najvećem partiju ikada, sa 138, 654 umjereno drogiranih posjetitelja i 114 onih na težim drogama. Želim čuti zvuk tornada, grmljavinu i erupcije vulkana uz pjesmu cigana. Želim živjeti uz aerodrom. Hoću zagađenje bukom.
Hoću konačno čuti kako zvuči Munchov krik nafrljen na najvećem volumenu jebeno skupog snobovskog preseratskog audio sustava, iz Kefoviih zvučnika. Želim čuti zvučni efekt trijumfa ushićenja kad Kojot uhvati pticu trkačicu. I beskonačno urlanje argentinskog komentatora kad Maradona zabija gol Englezima. Zvuk kolektivnog hrkanja posade nosača aviona i jutarnju trubu koja ih budi pred postojavanje. Pjesmu nadrkanih sivih kitova, i osjećaj da ti je glava pod Niagarinim vodopadom(joj koji bi to AVNOJ bio), kao u vječnom mamurluku. Želim sve to odjednom, onako da se divlje kotrlja niz padinu kao lavina, pa zvuči kao finali krešendo neke apokaliptične Caveove pjesme.
Tišina? Jednom kad ostarim.
Dotad trebam tebe i 10.000 slonova ispod mog prozora.
Post je objavljen 09.04.2007. u 22:15 sati.