| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
 Kada sam prvi put prije nekih osam godina otišao na Biševo a da sam ostao i preko noći, u Tonijevu kuću u mjestu(shvatimo ovo mjesto vrlo uvjetno, riječ je o tri četiri kuće uglavnom pustih tijekom godine) Potok na samom vrhu otočića, rekao sam sam sebi, da više neću ići na Biševo, ako ne mogu ostati preko noći. Da me krivo ne razumijete, ako nemate priliku prenoćiti na otoku, otiđite pogledati modru špilju i okupajte se na Biševu, ali da bi se doživjela magija tog otoka potrebno ga je doživjeti i noću. No idemo redom... U Komižu dolazim već nekih desetak i kusur godina, i iako sam već nekoliko sezona govorim kako ću je ovaj put preskočiti, srećom po mene svaki put kad se vraćam shvatim koliko bi to blesava odluka bila. Kad bi vam pričao zašto toliko volim volim Komižu, obreo bi se u moru zanimljivih anegdota i posebnih feelinga kojih sam tamo osjetio, ali sumnjam da bi vam time dočarao moć tog mjesta i kako na mene djeluje. Opušteno svakako. Ko je jednom sjedio na čuvenom komiškom zidiću, pio pivu i gledao preko u Biševo znat će zašto. Uglavnom prije nekih desetak godina dmj, ribafish i ja koji smo bili u Starom Grada na Hvaru, odlučili smo na dan dva posjetiti jednog frenda u Komiži, slavnog Dinka B. dobrog duha Komiže i svih njenih zidića . Mislim da se nikad nisam smijao kao ta dva dana u životu, a smijao sam se često i puno, i da citiram upravo Dinka "Ako smijeh produžava žiuvot ja ću živjeti vječno". Iz tog vremena datira i jedna od najboljih provala svih vremena, kada smo tad prvi put odlučili posjetiti Biševo i modru špilju napravili smo to tako da smo došli redovnom prugom, a prije toga na putu nažderali tadašnjeg klasičnog ljetnog doručka-tirolska, kruh i jogurt(iako mi se standard podosta popravio od tih 10 godina unazad, zaparavo i kad sam na moru i dalje jedem vrlo slične doručke. S tim da je tirolsku uglavnom zamijenila mortadela). Kako samo bili jedina trojica u čamcu kojim nas je nervozni čičica vodič uveo u špilju, a do dolaska turističkog broda je bilo vremena(u to vrijeme ih nije bilo toliko, još su bile ratne ili prve poratne godine), čak nam je dozvolio da se u njemu okupamo što je sad strogo zabranjeno. I tako plivamo u nebesko plavoj svjetlosti, odozdola svjetlucaju planktoni, sve je kao u Big Blue a Dmj provali: "Jebote, kupamo se možda na najljepšem mjestu na Jadranu , a u ustima imam okus tirolske". Naravno, skoro smo se ugušili od smijeha u tom plavilu, a i čiča je postao prilično nervozan. Da skratim, od tada sam redoviti sam gost Komiže. Što se magije Biševa tiče to je još teže strpati u par suvislih rečenica. Na otoku tijekom godine živi stalno tek desetak ljudi, no Biševo je neraskidivo vezano s Komižom, mnogi Komižani imaju zemlju i posjede na Biševu i obrnuto, i oni rijetki koji su stalno na Biševu imaj pak kuće na Komiži, mnogi su Komižani porijeklom Biševljani te također obrnuto. Zapravo, nekako dođe da je Biševo kao neki privatni otok Komižana-otočani koji imaju svoj otok. Već spomenuta Tonijeva kuća tj. njegovog oca barba Pere nalazi se dakle ne uz obalu, gdje je većina ljudi, nego na vrhu otoka. Kada se u sumrak prošećete otokom do njegova ruba gdje završava u strmim stijenama poput pravih fjordovova visokih i do 60 metara,  svjesni da osim vas na otoku ima tek nekolicina ljudi, a i oni su daleko, a ispred vas se prostire otvoreno more na kojemu se samo ocrtavaju struje koje kao da se igraju laganim potezima kista po povšini , a sunce dobije onu točnu nijansu crvene kako zamišljate zalaz sunca u snovima i kič razglednicama, a pred vama je na horizontu samo pučina i otok Svetac i apsolutna tišina, ona koju vaše gradske uho zapravo zbunjuje jer ju nemate prilike nikad čuti, to je samo je jedan od momenata zašto je na Biševu toliko posebno. To je onaj trenutak kad vam se učini da su vam misli odjednom kristalno čiste, i da je sve baš sve na svijetu savršeno jednostavno, da ne može biti jednostavnije. Ne znam da li je biti fasciniranost prirodom nešto što smo izgubili, pa kad nas u ovoj mjeri bubne ostajemo zatečeni, ali mislim da su drevni ljudi bili fascinirani njiome uvijek i stalno, i zapravo zato bili toliko povezani s njome. Neki kažu da taj poseban feeling na Biševu, a ja imam osjećaj kad sam tamo da kao da nisam na ovoj planeti, dolazi zbog nekih posebnih strujanja s Sveca, moguće, al nije ni važno.  Uglavnom navečer kad ispred kuće uzmete vino i počnete ga piti (naravno da ne morate , ali zaboga Biševo bez bevande je kao, hm Biševo bez bevande) a ima jedna čudna ali istinita stvar a to je da se na Biševu ne možete napiti, (možda zbog tih strujanja, a možda samo zato jer nemate kako provjeriti da li ste pijani), vrijeme se ne neki posebno lijep način rastoči. Jednostavno sjedite tamo za tim stolom, pijete vino, i nemate potrebe da išta drugo radite ili puno govorite, iznad vas je gomila zvijezda, jedno svijetlo koje dopire je ono plafonjere kuće, a ono izaziva raskošni bal insekata , noćnih leptira i guštera koji ih dolaze žderati. Eto npr. ja samo ove godine sjedio na toj teraci i gledao onog bijelog albino guštera sa zelenim očima(znao sam i kako se zove ali ne da mi se sada tražiti) i promatrao ga kako ždere mušice. Uglavnom ,izgledao je kao onaj strašni debeljko u "Smilsu života Monthyja Pythona" koji se prežderava-nemilice je žderao te mušice i leptire, trbuh mu je naočigled bivao sve veći i veći, a ja sam bio uporan da vidim kad će stati i rasprsnuti se, ali bogami taj je trpao mušice u sebe jednakom žestinom satima, tek je pri kraju postao malko usporen. No vidite, krenuo sam opisivat čaroliju Biševa a na kraju se svelo na to da možete gledati i guštera kako jede insekte, pri tom piti vino i da vam je dobro. A to je zapravo to, zar ne? Ono što je kod Biševa dobro da zapravo možete biti izolirani danima, a da pri tom to nije nikakovo glumljenje nekakvog robinzonskog turizma. Naprotiv čak i ovakvi gradski nesposobnjakovići poput mene bi tamo vrlo lako funkcionirali danima. Otok ima stuju, voda iz gustirne je više nego dobra i ima je dosta, i ako ponesete dovoljne zalihe hrane možete živjeti gotovo pa konformo, a ako vam što i ustreba možete dole u Poratima ,pol sata hoda od vrha nabaviti uglavnom sve. Možda je i tu mala tajna Biševa, izoliran otok ali ipak nastanjen i prilično blizu drugom velikom otoku. Gotovo na pučini, a opet s određenom infrastrukturom. Dovoljno blizu da ga možete posjetiti, a opet dovoljno dalek da bi davao onaj, nekad tako prijeko potreban osjećaj izoliranisti i bijega, makar samo na noć dvije. I tako kad se vratite makar samo poslije jedne noći na Komižu, ova vam djeluje kao mjesto puno vreve i užurbanosti, a užurbanost je pojam koji ne da ne postoji u Komiži, nego se ni ne izgovara. Ne vjerujem da smo dočarao išta od onog feelinga koji zapravo taj otok ima, no oprostite, kao što nije lako naći idealni bijeg, a mali skok do Biševa to meni je, još je teže opisati tako jednostavne a tako teško riječima objašnijve osjećaje. Treba to ipak doživjeti. |