| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Ciglom u glavu(a može i mrtvom kokoši...)
- 14:03 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
U kultnom sripu imenom Krazy Kat Georga Herrimana koji je izlazio u američkom tiskovlju između 1913 i 1944, većina tabli se svodi na to da na kraju miš Ignatz Mouse pogodi s leđa ciglom u glavu glavnog "junaka" tj mačku bez imena iz naslova stripa. A onda miša uhapsi glupi policijski pas Officer Bull Pupp, te on završi u zatvoru. Trideset godina u stripu se događalo uglavnom samo to.... Strip je briljantan u svakom pogledu, od minimalističkog ali izražajnog crteža, pa sve do šašavog humora, koji je čak i za današnje standarde nevjerovatan, i nekad se može prokljuviti tek nakon nekoliko čitanja, a nekad prokljuvljenja jednostavno i nema-čista ludost. Zapravo je nevjerojatno koliko je uvrnuta stvar izlazila u američkim novinama (a strip je funkcionirao po sistemu dnevnih tabli) još početkom, sad već prošlog, stoljeća. Strip mnogi teoretičari humora( i sam sam smatrao da je ova sintagma kretenska dok nisam pročitao Smijeh Henry Bergsona, nevjerojatno dobru knjigu u kojoj je čovjek stvarno uspio objasniti zašto je nešto smiješno) smatraju Krazy Kat jednim od začetnika uvjetno rečeno žanra nadrealnog humora, kakav je otprilike znatno poslije dostigao vrhunac u Monthy Pythonima i ...sad dolazi vitez u oklopu i mlatne me mrtvom kokoškom po glavi kako ne bih završio ovu pretencioznu rečenicu i dosadnu analizu. Pa da ja ne objašnjavam više imate to ovdje I iako sam vam htio skrenuti pažnju na Herrimanovo remek djelo, zapravo sam htio više o tome kako me otužni nastup naše nogometne repke podsjetio na taj strip. Zvuči besmisleno, ali ja takve usporedbe najviše i volim. Odnosno nekako ovako- koliko god nekako unaprijed znali kako će sve završiti, tj. neminovno sa ciglom u potiljak mi jednostavno to volimo gledati , vjerovatno da bi saznali način kako će ovaj put miš(aka surova relanost) pogoditi mačku(aka naša bezvezna repka), a potom će policijski buldog (aka -ajmo se dat na analizu ko je kriv) staviti miša u zatvor, kojemu neće biti jasno zašto se tamo obreo, jer nije ni za što kriv. Ili kao u kod nas znatno popularnijoj La linei, nitko još nije odustao od gledanja crtića jerbo se onaj simpatični neurotik uvijek na kraju strmekne u provaliju, naprotiv...  Hoću reći sve stvari na svijetu imaju svoje mjesto -mačka je tu da nehajno hoda, miš da joj konstatno baca ciglu u glavu, a tupi policijski buldog zato da hapsi krivce. Vjerovali ili ne, svijet ne funkcionira puno pametnije od onoga što možemo naći na tabli pomaknutog stripa. Svemir je prilično uređeno mjeto. Vjerovatno me niste uopće razumjeli, pa upozorenje -ovo nije poziv da našim dečkima bacate cigle u glavu nakon loše igre. Građevinski materijal je ionako skup, a nekadašnji zagrebački huligani su znali napravati puno unosniji posao s prodajom cigli... I da, hvala što postadoh almost cool i obreh se na naslovnici. Da li se to baš slučajno potrefilo da se dogodilo netom nakon što sam objavio epohalne sise na blogu(ako slika vrijedi tisuću riječi onda sise vrijede bar duplo, riječi mislim), ali u svakom slučaju, osjećam se naprosto almost hot... |
Sudeći po slici...
- 18:47 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
...neko se jako dobro proveo jednog jutra , večeri ili podneva tamo negdje u godinama pojave Beatlesa te koji dan,mjesec, uoči ili poslije Kennedyjevog ladanja u Dallasu. Naravno metoda istraživanja starosti fotografije je izvanredno precizna, a zasniva se na mojem fantastičnom poznavanju ženskog make upa i njegovog razvoja kroz godine... No jedino što mene zanima da li će mi dobre sise duplirati vaš cijenjeni broj komentara... A nije islključeno da mi američki puritanci iz imageshacka skinu sliku nalazeći je ofanzivnom, kao da je na njoj Nikoletina Bursać |
Posljednja kino predstava
- 18:52 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Ovih dana, kratkim i efikasnim,ali dugo pripremanim hicem iz lopovsko -globalizacijskog pištolja ubijeno je kino Zagreb. Možda sam ponovo nostalgičan, ali ću ubuduće biti sve manje, jer će sve manje kulturnih institucija biti za kojima bih mogao žaliti, a dobre birtije ste nam ionako davno ucmekali. Multipleks centri su spojene kutije šibica, u kojim zaposlenici liče na kiselo nasmiješenog Mickey Mausa(sa šarmom Dabe), i bez obzira što su u njemu vrte filmove, to nisu kina. Nisam od onih koji više vole hodnike od soba. Bio jednom jedan Franjo Tuđman, kleo se srednjuevropu a onda otvorio teren mutavim tipovima koji su od mittelevropskog duha vidjeli wc na frankfurtskom kolodvoru, i zato nam je tako kako je...Znam da nije samo on kriv ali gnjev je uvijek efikasniji ako znate kamo ga adresirati... Neću puno lamentirati, što vam uostalom znači da sam tamo gledao i svog E.T-ja i svoje Bliske susrete i svoje Ratove zvijezda, Kumove, Mad Maxove, Exalibure, Blues Brotherse, Goste iz galaksije, i što je značajni dio mojih zmarkanih sati bio proveden upravo tamo i u drugim davno ukebanim kinima gdje se krao komadić poslijepodnevne čarolije. Filmove i kina u kojima sam ih gledao sam zapamtio, a mnoge profesore i imena njihovih čudnih šuvarovskih predmeta se sjećam s teškom mukom. Valjda će nove generacije biti zato bolje učenici. Kažu da najbolje uče laboratorijski štakori. I što vam naprimjer znači da sam u 6. osnovne kao novozagrebačko dijete dobio prvu dozvolu za samostalni odlazak u grad i kino i tamo gledao Planetu prokletih, solidan filmić u kojem Sean Connery glumi kauboja u svemiru. Ali jebi ga, u ime svih nas koji iz bizarnih, proustovskih, ili ovih onih glupih i manje glupih razloga pamtimo gdje smo gledali koji film, dozvolite da se toga ipak sjetim, makar u trenutku kad nam kina, bez obzira što su u srcu grada, padoše šaptom i bez riječi, jer vjerujem da vi svi imate svoja sjećanja na svoja zmarkana popodneva te pripadajuća kina i filmove.. I tako, tri čet`ri.... Video killed a radio star.... A na cvjetnjaku kojeg je već Francekova poslušna administracija izravnala i zbetonirala te napravila na njemu stolove za obdukciju, narast će još jedan, vrlo vrijedan, mramorni wc i oko njega neki ružni poslovni centar... A i Dikan će se negdje pojavit na balkonu... ...ko Mussolini. |
Nešto o Buzzcocksima, a zapravo više o tome kako sam naučio da se ne brinem o tome kako će ispasti post..
- 00:01 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Načelno ovo je trebao biti post o Buzzcocksima, odnosno njihovom koncertu u petak, imao sam silnih ideja kako bi opisao taj koncert, nešto nadrobiti o osjećajima koji je u meni pokrenuo pa sve to spojiti u jedan silno veliki pametan, ekletičan post u glazbi, životu, meni, protoku vremena i i ne znam čemu više ne.. No znam da mi neće uspjeti, vrijeme je učinilo svoje- dva dana alkoholiziranja poslije, potom ulazak u radni ritam i sva silina riječi koja je mi je pijanom bila tako nadomak ruke poslije koncerta se istopila, te učinila da će moj post o koncertu Buzzcocksa biti lišen veliki riječi, osim ako prstići na laptopu odrade nešto po svojoj samovolji... Ovako bit će niz malih i nedovršenih fragmenata o banalnoj temi-zašto bez obzira na sve naslagane(moje, njihove, naše) godine, glazba i dalje ima značenje o mom životu koje ima, i zašto jedan koncert, ovaj put slučajno Buzzcocksa, grupe koju volim i cijenim ali sigurno nije među mojim užim favoritima, još uvijek može predstavljati fantastičan gušt kao malo koja stvar u životu. Dakle post je mogao nastati kao reakcija na bilo koji od brojnih koncerata na kojim bijah u životu, srećom u zadnje vrijeme dosta često, pa čak i ne samo koncerata, nego bilo koje situacije u životu koje sam odradio s glazbom... Da da probam jezgrovito, možda mi jedared u životu i upali... 1. Its only rocknroll Šta god smislio ne mogu ništa pametnije od ove već izlizane sintagme, ali kad je toliko točna. Neki ljudi sa forumu na koncertu su tvrdili da je koncert bio malo gažerski. Ne znam, ja ljude koji nakon trideset godina postojanja sviraju svoje pjesme jednakom žestinom kao i na početku, a ja sam imao dojam da je tako, teško mogu nazvati gažerima, mislim da je to odradili na način kao što čine uvijek, neka me ispravi ko smatra da griješim, ali to je bilo baš ono što sam htio. Kada bi Buzzcoksi morali smišljati nov način da bi odsvirali nešto za par nadobudnih klinaca ,nek se niko ne nađe uvrijeđen ,e tek onda bi to blentasto. Najpreteciozniji ljudi koji sam upoznao u životu su završili kao najveći gažeri(u bilo kom pogledu, ne samo glazbenom). Ako je načelno rečeno biti vjeran sebi u svakodnevnom životu iznimna kvaliteta( a je), onda nekako mislim da i ostarjelim pankerima mogu samo to pridodati kao plus. U tom smislu onda zbilja od toga ne treba praviti veliku filozofiju. tu onda dolazimo do toga da 2. Jednom će svako izgledati kao vlastiti roditelj A Buzzcocksima tj . licima iza tog imena se to dogodilo. Prošlost postaje ono što se i mudrima događa ili jednostavnije neš ti- imaju škembe, sijedi su i naborani. Big deal, naravno prešli su 5 banki kad se to ljudima naprosto događa, ponekad puno prije nego što mislimo da hoće. To mi je i spominjao jedan tip na koncertnu kao nešto šokantno. Pizda ti materina, ako hoćeš gledat mladost odi onda na neki preta-a-porter, šta i očekivao balave pankerske manekene? Meni je uvijek gušt gledat nekog ko ne ferma ili se elegantno nosi(ili barem tako djeluje) s banalnom biološkom činjenicu koja kaže da starimo i krepavamo, i da se fizički mijenjamo. Sve skupa nije ovo bog zna kako dug život, i ako ga se može provesti svirajući pank, rekao bih da je to sasvim prihvatljiva mogućnost. Bolji nego rad u tvornici konca. što neminovno vodi do toga da... 3. Bilo bi blesavo odustati I tu ne mislim toliko na njih, koliko na sebe. Meni je i dalje gušt. Cuga ,urlanje uz prepoznatu pjesmu, ili samo cupkanje nogom, te gomila likova koja sam u nekom trenutku pokupio ko zna gdje, pa kad ih opet sretnem, merak je to. To mislim općenito o koncertima, muvanju i muzici ne o ovom konkretnom, mali jednostavni guštevi. Ne kažem da ću tako biti do beskraja, ali ne želim na silu preko noći postati toliko mudar i reći kako mi je sve to bezveze i djetinjasto, jer bih lagao. Treba mi . Imam vremena biti mudrac i asket, samo što mnogi koji su odustali to nisu, nego su samo postali namćorasti. a pogotovo jer mene 4. Sve to ipak lupi još katkad Nekad zatvorim oči na neku pjesmu samo iz meni znanih razloga, i nisam jedini koji zatvara oči. No ako svi zatvaramo oči na svoje pjesme, onda nije bitno što su nam razlozi drugačiji. Bitno je prepoznavanje: Recimo na Buzzcocksima nisam uopće zatvarao oči jer nije takav koncert, ali sam urlao Orgasam adicct i Volskvagen. Volksvagen je iskrivljeno pjevanje refrena na What do i get i meni to veseli iz jednog šašavog razloga poznatom samo malo broju ljudi, i nema smisla da sad to objašnjavam, no baš je taj činjenica meni učinila to sve posebnim trenutkom. Sve što nas veže s ljudima kakvi smo nekad bili, makar nakratko, je dobro jer često zaboravimo te nas od prije. Čudno je kako trominutne pjesme mogu ponekad efikasnije prenijeti taj osjećaj nego silna introspekcija. Ali da ne ispadnem prepretenciozan... na kraju 5. Treba se zajebavati I ne shvatiti ovaj post kao da sam njime želio nešto reći. Iako zapravo jesam. A to je, da sam ja iz ko zna kojih razloga na iza dobre svirke uvijek dobre volje. Mogao bi to formulirati u tisuće rečenica, ali nekako slutim da ne bi bilo puno pametnijih od ove. Dobar koncert Dobro postkoncerto opijanje I dobro druženje... Sve skupa... Kvragu bio bi zaista veliki luksuz tražiti više... Kad tog više bude bilo onda ćete dobiti i suvisliji post... Meni ovo dosta... |