Načelno ovo je trebao biti post o Buzzcocksima, odnosno njihovom koncertu u petak, imao sam silnih ideja kako bi opisao taj koncert, nešto nadrobiti o osjećajima koji je u meni pokrenuo pa sve to spojiti u jedan silno veliki pametan, ekletičan post u glazbi, životu, meni, protoku vremena i i ne znam čemu više ne..
No znam da mi neće uspjeti, vrijeme je učinilo svoje- dva dana alkoholiziranja poslije, potom ulazak u radni ritam i sva silina riječi koja je mi je pijanom bila tako nadomak ruke poslije koncerta se istopila, te učinila da će moj post o koncertu Buzzcocksa biti lišen veliki riječi, osim ako prstići na laptopu odrade nešto po svojoj samovolji...
Ovako bit će niz malih i nedovršenih fragmenata o banalnoj temi-zašto bez obzira na sve naslagane(moje, njihove, naše) godine, glazba i dalje ima značenje o mom životu koje ima, i zašto jedan koncert, ovaj put slučajno Buzzcocksa, grupe koju volim i cijenim ali sigurno nije među mojim užim favoritima, još uvijek može predstavljati fantastičan gušt kao malo koja stvar u životu.
Dakle post je mogao nastati kao reakcija na bilo koji od brojnih koncerata na kojim bijah u životu, srećom u zadnje vrijeme dosta često, pa čak i ne samo koncerata, nego bilo koje situacije u životu koje sam odradio s glazbom...
Da da probam jezgrovito, možda mi jedared u životu i upali...
1. Its only rocknroll
Šta god smislio ne mogu ništa pametnije od ove već izlizane sintagme, ali kad je toliko točna.
Neki ljudi sa forumu na koncertu su tvrdili da je koncert bio malo gažerski. Ne znam, ja ljude koji nakon trideset godina postojanja sviraju svoje pjesme jednakom žestinom kao i na početku, a ja sam imao dojam da je tako, teško mogu nazvati gažerima, mislim da je to odradili na način kao što čine uvijek, neka me ispravi ko smatra da griješim, ali to je bilo baš ono što sam htio. Kada bi Buzzcoksi morali smišljati nov način da bi odsvirali nešto za par nadobudnih klinaca ,nek se niko ne nađe uvrijeđen ,e tek onda bi to blentasto. Najpreteciozniji ljudi koji sam upoznao u životu su završili kao najveći gažeri(u bilo kom pogledu, ne samo glazbenom). Ako je načelno rečeno biti vjeran sebi u svakodnevnom životu iznimna kvaliteta( a je), onda nekako mislim da i ostarjelim pankerima mogu samo to pridodati kao plus. U tom smislu onda zbilja od toga ne treba praviti veliku filozofiju.
tu onda dolazimo do toga da
2. Jednom će svako izgledati kao vlastiti roditelj
A Buzzcocksima tj . licima iza tog imena se to dogodilo. Prošlost postaje ono što se i mudrima događa ili jednostavnije neš ti- imaju škembe, sijedi su i naborani. Big deal, naravno prešli su 5 banki kad se to ljudima naprosto događa, ponekad puno prije nego što mislimo da hoće. To mi je i spominjao jedan tip na koncertnu kao nešto šokantno. Pizda ti materina, ako hoćeš gledat mladost odi onda na neki preta-a-porter, šta i očekivao balave pankerske manekene? Meni je uvijek gušt gledat nekog ko ne ferma ili se elegantno nosi(ili barem tako djeluje) s banalnom biološkom činjenicu koja kaže da starimo i krepavamo, i da se fizički mijenjamo. Sve skupa nije ovo bog zna kako dug život, i ako ga se može provesti svirajući pank, rekao bih da je to sasvim prihvatljiva mogućnost. Bolji nego rad u tvornici konca.
što neminovno vodi do toga da...
3. Bilo bi blesavo odustati
I tu ne mislim toliko na njih, koliko na sebe. Meni je i dalje gušt. Cuga ,urlanje uz prepoznatu pjesmu, ili samo cupkanje nogom, te gomila likova koja sam u nekom trenutku pokupio ko zna gdje, pa kad ih opet sretnem, merak je to. To mislim općenito o koncertima, muvanju i muzici ne o ovom konkretnom, mali jednostavni guštevi. Ne kažem da ću tako biti do beskraja, ali ne želim na silu preko noći postati toliko mudar i reći kako mi je sve to bezveze i djetinjasto, jer bih lagao. Treba mi . Imam vremena biti mudrac i asket, samo što mnogi koji su odustali to nisu, nego su samo postali namćorasti.
a pogotovo jer mene
4. Sve to ipak lupi još katkad
Nekad zatvorim oči na neku pjesmu samo iz meni znanih razloga, i nisam jedini koji zatvara oči. No ako svi zatvaramo oči na svoje pjesme, onda nije bitno što su nam razlozi drugačiji.
Bitno je prepoznavanje: Recimo na Buzzcocksima nisam uopće zatvarao oči jer nije takav koncert, ali sam urlao Orgasam adicct i Volskvagen. Volksvagen je iskrivljeno pjevanje refrena na What do i get i meni to veseli iz jednog šašavog razloga poznatom samo malo broju ljudi, i nema smisla da sad to objašnjavam, no baš je taj činjenica meni učinila to sve posebnim trenutkom.
Sve što nas veže s ljudima kakvi smo nekad bili, makar nakratko, je dobro jer često zaboravimo te nas od prije. Čudno je kako trominutne pjesme mogu ponekad efikasnije prenijeti taj osjećaj nego silna introspekcija.
Ali da ne ispadnem prepretenciozan...
na kraju
5. Treba se zajebavati
I ne shvatiti ovaj post kao da sam njime želio nešto reći. Iako zapravo jesam. A to je, da sam ja iz ko zna kojih razloga na iza dobre svirke uvijek dobre volje. Mogao bi to formulirati u tisuće rečenica, ali nekako slutim da ne bi bilo puno pametnijih od ove.
Dobar koncert
Dobro postkoncerto opijanje
I dobro druženje...
Sve skupa...
Kvragu bio bi zaista veliki luksuz tražiti više...
Kad tog više bude bilo onda ćete dobiti i suvisliji post...
Meni ovo dosta...
Post je objavljen 06.06.2006. u 00:01 sati.