| < | ožujak, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Heil Shicklgruber ili eto o čemu čovjek razmišlja na ovako divan sunčan dan
- 12:52 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
Godine 1867 austrijski seljak imenom Alois Schicklgruber mijenja ima u Alois Hitler. Schicklgruber mu je majčino prezime, a oca nije nikad upoznao. Prezime uzima od mlinarskog nadničara Johanna Georga Hiedlera, čovjeka za kojeg mu se kasnije udala majka, dakle očuha. U matičnoj knjizi, iz nepoznatih razloga , odmah je upisan oblik Hitler a ne originalno Hiedler. Prezime u oba oblika znači otprilike-maloposjednik. Također je nepoznat razlog promjene prezimena, možda iz razloga da Alois neutralizira svoje grubo seljačko porijeklo, ili puno vjerovatnije kako Georg nije imao nasljednika, da bude manje kompilkacija oko nasljedstva. Kako bilo da bilo trinaest godina kasnije Alois će iz braka s Klarom Potz dobiti sina-Adolfa. Nagradno pitanje glasi, da li bi pedesetak godina kasnije,na desetine miliona ljudi manje izginulo da se nije dogodila banalna činjenica da je jedan austrijski seljak , iz samo njemu znanih razloga uzeo očuhovo prezime? Znate ono, ako leptir mahne krilcima u Manausu, a to izazove poplavu u Berlinu. Jer, da li možete zamisliti zaluđene gomile kako ushićeno kliču vođi "Heil Schicklgruber"? Dakle, vesela tema za ovako sunčan petak-da li bi se dogodio Hitler , da nije bilo ovako banalne okolnosti?  |
Perfect day
- 19:32 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Post s ovim naslovom trebao je zapravo pripasti Lou Reedu, na čijem sam koncertu u Ljubljani bio tjedan ranije. Obećao sam napraviti na blogu kratak osvrt i na to ali, jebi ga, nije mi se nekako dalo. Ipak ću pripomenuti da je meni, a i ljudima s kojima sam bio bilo odlično. Također da tupava Dragaševa kritika u Jutarnjem ne stoji. Mnoge ljude je odbila set lista koja se ranije mogla pročitati na netu, pa i meni je zbunjivala , i uistinu sam se pobojao da bi to moglo trajati niti sat vremena. Ali srećom nije, dapače koncert je trajao pristojnih sat i po. Dobar čvrst set, Reedov poslovični minimalizam kombiniran često s onim što ja tako volim a to je-kontrolirana buka. Znate ono kad se neka stvar raspadne, ali nikad do kraja i onda tako na rubu kakofonije praši do kraja. Bučno naravno. Mislim nisu sve stvari bile takve ali nekoliko jest i pritom mi je My House ostao najviše u pamćenju. Sve u svemu, taj Tivoli je prilično sretan za mene, kada sam prije par godina išao na Dylana, išao sam isključivo da vidim legendu, iako sam se ja bojao poslovično lošeg Dylana na koncertu. Ali, avaj, bio je to jedan od najboljih koncerata na kojima sam bio u životu. Na Reeda sam išao iz gotovo istih razloga- da vidim još jednu od tih ćuba koje su, pa nek to i pretenciozno zvuči formirale moj svjetonazor, barem onaj muzički , a taj je nekako i vezan s životnim , a opet dobio i odličan koncert. Danas je među indie snobovima, nekima od njih i meni jako dragim, barem preko foruma s koje većinu znam, u modi opatrnuti te neke stare legende, ali meni je ta priča ta s godinama kad bi netko nešto trebao svirati čisto preseravanje. Naime većina njih će u svojoj 63-godini za razliku od Loua, vjerovatno već tugaljivo sanjati svoju profesorsku mirovinu odrađenu kao profesor matematike u Čučerju. Uostalom koncert od tri sata očekujem od njihovih vršnjaka, i ne dobivam ga baš tako često. No zastarnih... Ovaj post je zapravo trebao biti posvećen Planici.  I ako je neki naslov posta adekvatan onda je to ovaj. Vjerovatno ste već pročitali na RIbafishovem i DMJ-om blogu, a neki od vas su i bili, pa onda znate Planica je festival pijanih, dobroćudnih i sjajno raspoloženih ljudi. Eto hvala bogu ja idem već nekih 5-6 godina, svaki put mi je bilo sjajno, i da idem tamo i radi skokova, ali u prvom radu radi zajebancije i oblokavanja. Da oblokavanja jer Planica je mjesto u kojem se počne pit čim se krene a to je obično oko 5 ujutro. I nemam nikakve grižnje po tom pitanju da gospodo draga- idem se s guštom ubit od cuge na Planici. I da na Planici moš unijet alkohol za razliku od glumljena kvazipristojnosti i našeg debilnog, bezveznog i snobovskog svjetskog kupa na Sljemenu, na koju svršavaju samu Blažičkovi i Mateše, a Bandićevi klonovi ubiru novac. Ima ona davna -sačuvaj me bože hrvatske kulture i srpskog junaštva. Da ne govorim o onim vrlim Hrvati koji će zviždati ostalim skijašicama, za razliku od Planice gdje se svi vesele svakom skoku i zajedno piju. Kako god meni je to jedan od najboljih dana u godini i tako je opet bilo. U zadnje vrijeme zbog nekih razloga, nisam bio sjajne volje, ali ludost Planice me je opet vratila u onu sferu gdje najviše volim biti- dobre zajebancije, naravno s meni dragim ljudima. Ljudi bilo je sjajno, a ko nije bio , neka druge godine ne propušta ako za boga zna.... A ako ste sumnjali ovo što spava pokraj markatnog muškarca u u štulićevskim ray-bankama je apsolutno standarni nastup najpopularnijeg hrvatskog oca na Planici...  |
The carneval is over
- 17:25 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Desetak minuta hoda od moje zgrade ima jedna livada, zapravo otužno polje gdje pomalo nestaje Zagreb i pretvara se Turopolje i gdje nekako počinje ono Krležino Panonsko blato. Nekada, sad već jako davno , kad smo se doselili u ovaj kvart, znao sam tamo šetati s pokojnim ocem. Šetnja uz sivu cestu, koja je u mojoj ondašnjoj percepciji tada bila važna «cesta do aerodroma» i na kraju koje bi uredno završili u nekoj pitoreksnoj birtiji u nekom od nabacinih mjesta uz put, bila je na neki način posebni ritual. Iako se tih šetnji danas rado sjećam, zapravo shvaćam da je bio jedini način da se klinca poput mene vikendom natjera na svježi zrak, no u mojoj intimnoj povijesti te šetnje su važne jer mislim da su bile zapravo zadnje prilike kad sam ja sa svojim ocem komunicirao kao otac i sin. Uskoro su šetnje prestale, ja sam navršio 14,15 godina i jednom kad počne proces u kojem ne samo ti otac prestaje biti heroj, nego mu se otvoreno suprostavljaš , povratka više nema. Poslije kad shvatiš je već kasno, ali to je već druga priča(vidjeti Springsteenovu My Fathers House). Uglavnom jednom, došetali smo do te livade i otac mi je rekao «Vidiš, kad si bio jako mali ovdje je bio luna park i tu sam te vodio». I zaista ja sam se sjetio provincijskog lunaparka imena npr. «Orfej» (ili je to bilo ime cirkusa) i onih autića u kojim smo se natjeravali ispod loše sklepanog limenog krova, improviziranog kontejnera s fliperima , streljane za zračnu pušku, te vrtuljka na koji se nisam usudio ići jer sam bio premali. U tom luna praku zapravo to je bilo sve, nešto kao legendarni «Tivan» ako ga se netko sjeća, samo na livadi usred ničega kao u nekoj Bradburyjevoj priči. Još sam bio klinac, a već sam osjetio miris nostalgije, točno se sjećam kako sam poželio još jednu vožnju u tim autićima, i kako mi je bilo krivo što na toj livadi nema nečeg tako divnog kao što je provincijski luna park i u kojem bio mogao trošiti kovanice do iznemoglosti dok otac npr. pije pivu. Uglavnom ,tadašnje sjećanje na lunapark je bilo živo, i ono što je najvažnije-ISTINITO. Neki dan u jednom vrlo specifičnom raspoloženju nesvjesno šetajući ponovo sam nabasao na tu livadu. Naime vrlo rijetko šećem s južne strane moje zgrade gdje je ta livada, jer zapravo sve manje šećem, a u ovom pravcu osim sive ceste s gustim prometom i ranžirnog kolodvora nema zaista ničeg inspirativnog. Osim toga, u zadnje vrijeme tamo se gradi kao u bunilu, niču škatulje od poslovnih centara, sumnjive nove stanogradnje, te zgrade u nekoj koraljnoj nijansi crvene boje nekad niknu gotovo preko noći. Ali ipak, ta livada je bez obzira na pomahnitalu gradnju još uvijek tamo, ista neugledna turopoljska livada kakva je uvijek bila. Godinama nisam bio tamo i dolazeći pred nju valjda sam očekivao da će se predamnom opet otvoriti neka vremenska rupa, kao onda, i da ću ponovo tamo osjetiti zvuk lunaparka i barem zakratko osjetiti uzbuđenje vožnje u krug s autićima na struju. Ali, dočekao me još veći šok. Naime tek sada, dvadesetak godina kasnije, u sekundi, shvatio sam da tamo nikakvog lunaparka nikad nije moglo biti. U to vrijeme za koje je moj otac pričao da me vodio tamo bile su doslovno panonske močvare i pustoš, a Zagreb je završavao puno sjevernije, zapravo tamo nije bilo nikoga za koga bi se gradio lunapark osim možda čaplji. Na što je moj otac mislio ne znam, vjerovatno je nešto pomiješao, ali onda dvadeset godina ranije imao sam lažno sjećanje. Ali, ono za mene nije bilo lažno, nego vrlo živo i jasno, i to je ono što me šokiralo. Ponovo sam pokušao, iako znajući da je negdje došlo do nekog miješanja prave i izmišljene slike, dočarati u sebi bar onaj osjećaj koji sam imao kad sam prije više od 20 godina u sebi dovlačio te slike lunaparka iz ranog djetinjstva, ali mi nije uspjevalo. Mogao sam zamisliti lunapark na toj livadi, kao na nekoj slici provincijskog slikara nadrealista, ali nisam mogao pokrenuti nikakve emocije. Lunapraka tamo jednostavno nikad nije bilo, no jedino u što sam čvrsto siguran da sam dvadeset godina ranije bio isto tako siguran da ga je bilo i da sam bez problema mogao osjetit taj ushit igre koji sam imao kao klinac i da smo otac i ja, makar u paralelnom svemiru, morali jednom, baš tamo a nigdje drugdje, biti u tom lunapraku. Neko vrijeme sam žmirio i , kao u Balaševićevoj pjesmi, pokušao pokrenuti te autiće u mojoj glavi. A onda mi je palo na pamet-to je kao kad izgubiš djevojku koju voliš. Koliko god se trudio da zadršiš osjećaj koji si imao tada , sada dobivaš samo sjećanje na taj osjećaj, nešto kao zamrznutu sliku. Sjećanje na sjećanje. Znaš kako ti je bilo, svjestan si toga, ali ne pomaže, autići se ne pokreću nego ostaje samo praznina. Lunaprak u kojem si jednom bio, a sada ga nema i nisi više siguran da li ga je ikada bilo . Otvorio sam oči i otišao. Prazne livade nisu mjesta na kojima bi se čovjek trebao previše zadržavati. |
Caffe bar Mimoza( Poso, kuća, birtija)
- 10:52 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Jeste li primijetili da je jedno od najčešćih imena birtije(ili po hrvatski caffe bara) ovih prostora, barem rječnikom vremenske prognoze one sjeverozapadne Hrvatske- Mimoza. Sumnjam da ima racionalnog objašnjenja (Popili smo ja i Pišta, otprike pet gemišta) zašto su alkoholičarski špajzli nazvani po jednom krhkom proljetnom cvijetu, ali sve naše Mimoze mahom su iste. Mesingani šank i apriori smiješak konobarice sretne po defaultu. Neudane, nerabljene. Puni barski stolci naprijed i separei iza u kojima se isključivo karta. Uključen teletekst s budnim praćenjem rezultata nacionalnog slovačkog kupa. Dnevne novine s riješenim kržaljkama, ali nikad do kraja. Gazda koji za Štefanje plaća rundu. Gazdin sin koji katkad mijenja konobaricu i spor je za popizdit. Mjesto u kojem te lokalni alkosi počinju zvat po imenu. Mjesto u kojem ti lokalni alkosi odjednom izgledaju manje pijano. Mjesto za pivu iza posla, da se malo rastreseš. Mjesto za oženjene muškarce. Mjesto za neoženjene muškarce. Jedni bježe od žene, drugi od sebe. Mjesto u kojime počinješ razmišljati o tome da li si prešavši 35-tu postao sredovječan. Mjesto u kojem postaješ sredovječan. Što je muškarac bez birtije? Ja sam budućnost, da li ti se sviđam? |