Desetak minuta hoda od moje zgrade ima jedna livada, zapravo otužno polje gdje pomalo nestaje Zagreb i pretvara se Turopolje i gdje nekako počinje ono Krležino Panonsko blato. Nekada, sad već jako davno , kad smo se doselili u ovaj kvart, znao sam tamo šetati s pokojnim ocem. Šetnja uz sivu cestu, koja je u mojoj ondašnjoj percepciji tada bila važna «cesta do aerodroma» i na kraju koje bi uredno završili u nekoj pitoreksnoj birtiji u nekom od nabacinih mjesta uz put, bila je na neki način posebni ritual. Iako se tih šetnji danas rado sjećam, zapravo shvaćam da je bio jedini način da se klinca poput mene vikendom natjera na svježi zrak, no u mojoj intimnoj povijesti te šetnje su važne jer mislim da su bile zapravo zadnje prilike kad sam ja sa svojim ocem komunicirao kao otac i sin. Uskoro su šetnje prestale, ja sam navršio 14,15 godina i jednom kad počne proces u kojem ne samo ti otac prestaje biti heroj, nego mu se otvoreno suprostavljaš , povratka više nema. Poslije kad shvatiš je već kasno, ali to je već druga priča(vidjeti Springsteenovu My Fathers House). Uglavnom jednom, došetali smo do te livade i otac mi je rekao «Vidiš, kad si bio jako mali ovdje je bio luna park i tu sam te vodio». I zaista ja sam se sjetio provincijskog lunaparka imena npr. «Orfej» (ili je to bilo ime cirkusa) i onih autića u kojim smo se natjeravali ispod loše sklepanog limenog krova, improviziranog kontejnera s fliperima , streljane za zračnu pušku, te vrtuljka na koji se nisam usudio ići jer sam bio premali. U tom luna praku zapravo to je bilo sve, nešto kao legendarni «Tivan» ako ga se netko sjeća, samo na livadi usred ničega kao u nekoj Bradburyjevoj priči. Još sam bio klinac, a već sam osjetio miris nostalgije, točno se sjećam kako sam poželio još jednu vožnju u tim autićima, i kako mi je bilo krivo što na toj livadi nema nečeg tako divnog kao što je provincijski luna park i u kojem bio mogao trošiti kovanice do iznemoglosti dok otac npr. pije pivu. Uglavnom ,tadašnje sjećanje na lunapark je bilo živo, i ono što je najvažnije-ISTINITO.
Neki dan u jednom vrlo specifičnom raspoloženju nesvjesno šetajući ponovo sam nabasao na tu livadu. Naime vrlo rijetko šećem s južne strane moje zgrade gdje je ta livada, jer zapravo sve manje šećem, a u ovom pravcu osim sive ceste s gustim prometom i ranžirnog kolodvora nema zaista ničeg inspirativnog. Osim toga, u zadnje vrijeme tamo se gradi kao u bunilu, niču škatulje od poslovnih centara, sumnjive nove stanogradnje, te zgrade u nekoj koraljnoj nijansi crvene boje nekad niknu gotovo preko noći. Ali ipak, ta livada je bez obzira na pomahnitalu gradnju još uvijek tamo, ista neugledna turopoljska livada kakva je uvijek bila. Godinama nisam bio tamo i dolazeći pred nju valjda sam očekivao da će se predamnom opet otvoriti neka vremenska rupa, kao onda, i da ću ponovo tamo osjetiti zvuk lunaparka i barem zakratko osjetiti uzbuđenje vožnje u krug s autićima na struju. Ali, dočekao me još veći šok. Naime tek sada, dvadesetak godina kasnije, u sekundi, shvatio sam da tamo nikakvog lunaparka nikad nije moglo biti. U to vrijeme za koje je moj otac pričao da me vodio tamo bile su doslovno panonske močvare i pustoš, a Zagreb je završavao puno sjevernije, zapravo tamo nije bilo nikoga za koga bi se gradio lunapark osim možda čaplji. Na što je moj otac mislio ne znam, vjerovatno je nešto pomiješao, ali onda dvadeset godina ranije imao sam lažno sjećanje. Ali, ono za mene nije bilo lažno, nego vrlo živo i jasno, i to je ono što me šokiralo. Ponovo sam pokušao, iako znajući da je negdje došlo do nekog miješanja prave i izmišljene slike, dočarati u sebi bar onaj osjećaj koji sam imao kad sam prije više od 20 godina u sebi dovlačio te slike lunaparka iz ranog djetinjstva, ali mi nije uspjevalo. Mogao sam zamisliti lunapark na toj livadi, kao na nekoj slici provincijskog slikara nadrealista, ali nisam mogao pokrenuti nikakve emocije. Lunapraka tamo jednostavno nikad nije bilo, no jedino u što sam čvrsto siguran da sam dvadeset godina ranije bio isto tako siguran da ga je bilo i da sam bez problema mogao osjetit taj ushit igre koji sam imao kao klinac i da smo otac i ja, makar u paralelnom svemiru, morali jednom, baš tamo a nigdje drugdje, biti u tom lunapraku. Neko vrijeme sam žmirio i , kao u Balaševićevoj pjesmi, pokušao pokrenuti te autiće u mojoj glavi. A onda mi je palo na pamet-to je kao kad izgubiš djevojku koju voliš. Koliko god se trudio da zadršiš osjećaj koji si imao tada , sada dobivaš samo sjećanje na taj osjećaj, nešto kao zamrznutu sliku. Sjećanje na sjećanje. Znaš kako ti je bilo, svjestan si toga, ali ne pomaže, autići se ne pokreću nego ostaje samo praznina. Lunaprak u kojem si jednom bio, a sada ga nema i nisi više siguran da li ga je ikada bilo . Otvorio sam oči i otišao. Prazne livade nisu mjesta na kojima bi se čovjek trebao previše zadržavati.
Post je objavljen 09.03.2006. u 17:25 sati.