svijetodstakla
30.03.2007., petak
ISKAZ PRED VASELJENOM ZBOG DUGE NEPOTVRĐENOSTI...
|
LUTANJE KAO VJEČNOST Nepotvrđen dio Smisla osta čovjek, dašak mali emfatičnog vriska zvijezda, zanos Božji pred san sveti. Vraćao se u san drsko, razumijevši da će mrijeti, eonima tako ište ono što mu nisu dali. Niotkud je sobom vrijeme mjerio da sebi stigne, kao da je i snom kažnjen, nidokud će da se traži. Avetinjski zvijezde trepte, prijete vidu bez kuraži, iz lobanja što bi htio da se vine i mrak digne. Spušten osta za san sveti i zakovan iz čela, vječno će mu tijesno biti i do zvijezda kad odluta. Eterična staza vazda, od lutanja iskopnjela mrtve živim pripovijeda, žive mrtvim pridodaje. Ima tako uvijek nečeg što zaspalom Tvorcu pluta, robuje u lobanjama, Vječnom stremi iz potaje... |
- 08:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #
28.03.2007., srijeda
APSOLUTNO IZVJESNO...
|
SA SPOMENIKA OVDJE LEŽI MALI BUSEN LJETNJEG KRIKA PORODILJE. SVAKOM VIDU BJEŽI I SVAKOM UVU ĆUTI. NEOSUNČAN, KOSTUR BIĆE, KOJI SLUTI PORINUĆE U ZVJEZDANI PUT RASUTI… |
- 08:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #
23.03.2007., petak
KAD JEDNOM ZORA ZAPUCA, SIROTA ZORA BEZ MENE...
|
ELEGIJA Kad jednom zora zapuca, sirota zora bez mene... I gusta jata gavrana...na pusti atar dolete... Bićeš u tuđem naručju...biljeg još jedne nevjere... Da humka moja proplače, kad se orosi... Ja sam ti oči ljubio...u zjenama se gubio... Kao vlat trave tijelo žeženom vatrom prskalo... I sav mi život u tebi...na vječan život ličio... A sve se naglo srušilo, kad me izdade... I kad mi jednom rekoše da si zaspala... Na ruci novog dragana, leglu prevare... Srce je odmah prepuklo...i ne bi lijeka za mene... I smrt se grohotom smijala...kao mrcina...meni blesavom... Novi sam atar našao...pa se u njemu dovijam... Sa vonjem gline memljive...i leglom crvi na srcu... Dok mlada trava nadamnom...u svađi s vjetrom romori... Bal crvi urliče...da nikog nemam kod kuće... Na vrata mandal udari...Dženi, ljubav i ubica... Našla je ljepšeg, boljeg i vještijeg majmuna... Ojlenšpigel...lažovčina...jedino mom strahu sličan... Klela mi se na nikad neće...obećavala...meni blesavom... Utom padoše snjegovi...na mojoj humki slažu se... I ne bi žive dušice...da stavi buket ružice... Spremna je Ona varati...u Beču valcer plestati... A maskenbal sam platio... sobom blesavim... |
- 09:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #
16.03.2007., petak
NEKA MOJE OKO ISTUMARA AMOROVOJ STRIJELI KROZ BEZDANE...
|
PRIZNANJE Zanijela me u talase rijeke opojnih i vrelih osjećanja. Ranila mi srčane odjeke, krala uzdah, lomila sjećanja. Imao sam snage da je gledam od rađanja dana do večeri. Da sam moćan da je nikom ne dam volio bih, ali vrijeme mjeri loman korak i umorne oči. Ako imam anđela čuvara, doći će mi, biti od pomoći. Ako nemam, neka vrijeme stane. Neka moje oko istumara Amorovoj strijeli kroz bezdane. |
- 08:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Moj blog je izraz želje da svoje slobodno vrijeme popunim svrsishodnim djelovanjem, da se istrgnem iz režiranih i trivijalnih dokolica i da svojoj mašti dam na volju, da pišem kako znam da volim i da volim kako znam da pišem.
PREPUŠTANJE TUPOSTI
Suviše dugo čekam izlječenje od tuposti mukle u životu tvrdom, a opet ponekad poželim mučenje pred nekom u mozgu složenom utvrdom. Ni um praotaca nije više kletva, nalazim se skrušen u vakuumu nekom. Zbunjuje me odveć istorijska sjetva, ovo vrijeme smijeha rođeno lelekom. Možda neću smoći jake krvi tijelu da dovršim sukob sa svojom tjeskobom. Doka ameba bivam u povijesnom ždrijelu, već me neke sile vjenčavaju s grobom. I sam, eto tako, dodvorih se smrti, uzalud željom izmičem starenju. Sve se zaokruži uz neki uzdah škrti i bespomoćno daje raznošenju. Pred nekom u mozgu složenom utvrdom ponekad opet poželim mučenje. Od tuposti mukle u životu tvrdom suviše dugo čekam izlječenje. Zagreb- Tuškanac 22. maja 1979. godine |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||