LUTANJE KAO VJEČNOST
Nepotvrđen dio Smisla osta čovjek, dašak mali
emfatičnog vriska zvijezda, zanos Božji pred san sveti.
Vraćao se u san drsko, razumijevši da će mrijeti,
eonima tako ište ono što mu nisu dali.
Niotkud je sobom vrijeme mjerio da sebi stigne,
kao da je i snom kažnjen, nidokud će da se traži.
Avetinjski zvijezde trepte, prijete vidu bez kuraži,
iz lobanja što bi htio da se vine i mrak digne.
Spušten osta za san sveti i zakovan iz čela,
vječno će mu tijesno biti i do zvijezda kad odluta.
Eterična staza vazda, od lutanja iskopnjela
mrtve živim pripovijeda, žive mrtvim pridodaje.
Ima tako uvijek nečeg što zaspalom Tvorcu pluta,
robuje u lobanjama, Vječnom stremi iz potaje...
Post je objavljen 30.03.2007. u 08:46 sati.