sveci
subota, 28.04.2007.
Svjedočanstva
Ja sam Mathew. Četrdeset šest mi je godina. Teško mi je sjetiti se vremena kad sam se smijao. Moj je obiteljski život bio pravi pakao. Bio sam teški alkoholičar i ovisnik o pušenju. Nakon svoje Prve Svete pričasti nikada se nisam propisno ispovijedio. Izgubio sam sluh na lijevo uho i liječnici mi nisu mogli pomoći. Svakodnevno sam uzimao tablete zbog jakih migrena i bolova u leđima. U veljači 1986. bio sam na seminaru ova Jamesa Manjackla. Postao sam nova osoba. Sada više uopće nemam želju za pušenjem ili alkoholom. Potpuno sam ozdravljen od svojih tjelesnih bolesti. Svakodnevno molik i primam Svetu Pričest.
Mathew Pallipadam
Kerala, Indija
Kao prvo nestao mi je tumor. Na lijevoj i desnoj dojci nema više kvržica - nema više ni jedne. Na operaciju kralježnice ne moram ići. Hodati mogu. Hvala Isusu!
Tolisa, 11. veljače 2005
Nada, Slavonski Brod
Ja sam Dorothy iz Bombaja. Sve dok nisam došla na duhovnu obnovu Oca Jamesa, bavila sam se okultizmom, crnom magijom i praznovjerjem. Nosila sam talismane, magijske zapise i amulete. Pila sam vodu koju je blagoslovio Sai Baba. Nisam znala da je sve to zlo, iako sam katolkinja. U mojoj kući nije bilo mira. S mužem sam se uvijek svađala, čak i oko glupih sitnica. Djeca nikada nisu bila poslušna. Svih četvero patili su od astme, psorijaze, bolova u trbuhu, uvijek smo bili u dugovima i novčanim problemima. Niti muž ni ja nismo mogli zadržati stalan posao. Ili smo uvijek bivali otpušteni ili smo sami napustili posao.
Kada smo se na seminaru odrekli svega zla i okultnih praksa, pronašli smo rješenje svih naših problema. Sada smo veoma sretan par. Djeca su nam sretna i zdrava. Nismo više u dugovima, naprotiv, svakog mjeseca pomažemo djela evangelizacije. Slava Gospodinu koji nas je oslobodio.
Dorothy Paul
Bandhara Bombaj
Jednim se pregledom ustanovilo da imam dvije ciste - 10 cm s ginekološke strane. Isus me dotaknuo. Na sljedećem ultrazvuku moja liječnica nije mogla vjerovati da se to događa, da sam ozdravila.
Tolisa, 3. ožujka 2005.
Nada, Osijek
Ja sam Olga iz Bangalorea. Odrasla sam u sirotištu. Nikad nisam osjetila ljubav svojih roditelja. Mnogo sam propatila od sestara koje su vodile sirotište i škole koju sam pohađala. Često sam razmišljala o bijegu ili samoubojstvu. Kako nisam mogla dobiti posao, otišla sam u crvenu četvrt u Kalkuti i postala prostitutka. Prestala sam s molitvenim životom i sakramentima. Na kraju sam završila u bolnici sa spolnom bolešću i rakom pluća. U to vrijeme bila sam na seminaru oca Jamesa u Dandelu i tamo sam primila milost novog života. Tjelesmo i duhovno sam ozdravljena. Posljednih dvanaest godina živim kao sluškinja u jednom samostanu i radim kao sakristanka u župi. Vodim jednu molitvenu grupu na koju dolazi više stotina ljudi. Moje je svjedočanstvo mnoge potaknulo da promjene svoje živote. Slava Bogu koji živi u vijeke!
Olga - Kalkuta - Zapadni Bengal
Indija
Hvala Ti, Isuse, što si došao u moje srce! Hvala Ti, Isuse, što si ozdravio moju obitelj! Moju majku od bolesti srca, moga sina Miroslava od bronhitisa. Mene si ozdravio od svih bolova i oslobodio me od strahova. Hvala Ti i slava, Isuse! Slavit ću Te u sve dane života svoga.
Tolisa, 26. kolovoza 2004.
Lidija
Na seminar oca Jamesa u Beču pošla sam samo iz zabave. Bilo je to 1999. Prijatelji su mi rekli da otac James lijepo govori i pjeca. Drugog dana seminara zaista me dotaknuo njegov govor na temu: "poziv na obraćenje". Otkada sam se rastala od muža, prestalo je svako zanimanje za religiju. Nisam mu mogla oprostit neljudsko ponašanje prema meni u braku. Da bih mu vratila milo za drago, glumila sam prostitutku i lezbijku. Uzimala sam droge, opijala se s dečkima i djevojkama i s njima se upuštala u seksualne odnose. Počinila sam tri pobačaja. Savijest me jako pekla. na seminaru sam zavapila Bogu i zamolila ga za oproštenje. Za vrijeme molitve za nutarnje ozdravljenje, shvatila sam da sam ja uzrok raspada našeg braka jer sam zapravo od svoga muža tražila očevu ljubav. Svoga oca nikada nisam vidjela, niti primila njegovu ljubav, jer je pustio majku još dok me nosila u utrobi. Nisu bili u braku, dakle, ja sam plod njihove požude i nemorala. Na tom sam seminaru spoznala da je u obiteljskom stablu mog oca bilo tri rastave braka, a u obitelji moje majke čak pet. I u jednoj drugoj obitelji bilo je mnogo rasipnosti, nemorala i pobačaja.
Zapravo, moj je muž došao iz dobre obitelji. Problemi su počeli nakon našeg vjenčanja. U ponašanju je isprva bio fin. Ali ja sam prema njemu bila veoma zahtjevna, posebno glede seksualnih odnosa. Prisiljavala sam ga na razne oblike nemoralnog ponašanja, što mi je zamjerao. U isto vrijeme ponekad sam htjela sjediti na njegovom krilu i igrati se kao dijete. Zaista sam bila grozno čangrizava žena. On se jednostavno nije mogao sa svim mojim zahtjevima nositi. U svojoj nemoći, počeo je piti. Narav mu se potpuno promijenila. Svakodnevno smo se svađali. Konačno, na moju inicijativu, pokrenuli smo brakorazvodnu parnicu.
Na seminaru oca Jamesa u srcu sam se pomirila s Bogom i s mužem. Posljednjeg dana seminara nazvala sam ga i zamolila za oproštenje svega što sam mu učinila. Po savjetu ova Jamesa, povukli smo zamolbu za poništenje našega braka. Kasnije smo zajedno bil na seminaru oca Jamesa. Sada živimo sretnim obiteljskim životom. Moj muž poučava katekizam, a ja radimu u dječjem vrtiću. Imamo djevojčicu od pet mjeseci. Svakoga dana zajedno molimo kod kuće i idemo na Svetu Misu. Postimo i prikazujemo mise za duše naših predaka.
Naš Bog je silan Bog!
Claudia i Joseph
Beč, Austrija
Od blagoslova fra Ive, 24. srpnja 2004., ostavila sam obje štake. Imala sam bolesna oba kuka, oštećena koljena tako da od 1971. nisam mogla kleknuti. Oštećenje šestog kralješka, napuknuće desnog kuka i 46% osteoporoze. Umjesto da jednog dana sjednem u invalidska kolica, Isus me potpuno ozdravio da se osjećam u sedamdesetoj godini kao djevojčica bez ikakvih bolova i poteškoća. Slava i hvala Isusu!
Danica, Slavonski Brod
Bio sam tri godine zatvoren u kući. Imao sam velik strah od ljudi. Mislio sam da me svi žele ubiti, silovati, unakaziti, a evo, sada uz Božju pomoć izlazim van iz kuće. Sretan sam što sam s Isusom. Ja ga zovem svojim bratom. On je moj život, moje sve. Sada svoga Isusa pratim do kraja mog života. Isus mi je dao novo srce, sve novo: život, vjeru, tijelo, ljubav, poniznost. Imao bih vam još mnogo pisati o uskrslome Kristu. Hvala mu u sve vijekove. Vjerujem u Isusa svim srcem i dušom. Vjerujem da mu je sve moguće. Vjerujem u Duha Svetoga, vjerujem u Boga Oca. Hvala Isusu Kristu, Kralju mome. On je moja ljubav, moje sve!
Tolisa, 24. kolovoza 2004.
Dejan, Donji Andrijevci
Bog je zaista učinio velika čudesa u mome životu otkada sam bio na karizmatskom seminaru oca Jameasa. Živio sam u tami, ali sada sam u svijetlu. U mojoj me obitelji nitko nije ništa naučio o kršćanskoj vjeri. Moj se otac tri puta ženio, a moja majka dva puta. Djed nije vjerovao ni u jednoga Boga, bio je komunist. Čuo sam da je nad našom obitelji izrečeno prokletstvo zbog ubojstva njegovog ujaka. Od mladosti sam upao u loše društvo i ponašanje. Bilo je tu pornografije, plesanja po diskoklubovima, opijanja po kafićima. Zaljubio sam se u muslimanku i pošao s njom u krevet. Kad je zatrudnjela, rekao sam joj da podbaci dijete. Tada je na mene bacila čini. Sedam godina uzimao sam tablete protiv depresije. Progonile su me samoubilačke misli. Nisam uopće molio niti išao u crkvu, mislio sam da me Bog ionako već osudio na pakao. Imao sam grižnju savijesti. Ponekad bih noću ugledao svoje pobačeno dijete kako mi dolazi poput duha i plaši me. Ali u travnju 1998. Sveti Duh ušao je u moj život i potpuno ga promijenio - učinio ga novim. Sada sam ozdravljen u duši i umu. Oženio sam se prije godinu dana i žena sada nosi dijete. Živimo vrlo sretno. Oboje sveki dan molimo i idemo na Svetu Misu. Svakoga mjeseca prikazujemo Misu za dušu moga djeda. Otac James krstio je moje nerođeno dijete u molitvi, sada mi ono pomaže kad sam u nevolji. Znam da je on slatki Božji anđeo. Ime mu je Rafael. Slavit ću Gospodina i hvalit ga zauvijek.
Sa zahvalnošću,
Peter, Augsburg
Njemačka
Isuse moj, hvala Ti što si me pozvao k sebi. Hvala Ti što si mi vratio vjeru u Tebe i što si ispunio moje srce velikom ljubavlju i srećom koju sam dugo tražila. Hvala Ti, moj Isuse, što si me duhovno ozdravio. Sada znam da mogu mirna i čista srca ići dalje. Hvala Ti, moj Isuse, što su moje molitve došle do Tvoga srca, jer sada iza ove duhovne obnove ću znaci cijeniti prave vrijednosti u životu. Hvala Ti još jednom na duhovnom ozdravljenju i hvala ti što si mi poslao fra Ivu Pavića.
Tolisa, 9. studenog 2004.
Mirjana, Split
P.S.
Malo sam updateirao blog, pa sam dodao novi box sa likova do video-svjedočnastava, propovijedi i sl., pa ukoliko imate dvoljno brzu vezu, svakako preporučujem da bar preletite preko sadržaja...
subota, 14.04.2007.
Teorija evolucije?
Pogledajte ovo.
Znanost koja je pobila znanost.
Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da je svijet nastao u sedam dana prije dvije tisuće godina, dapače.
No ono što je nastalo, nije moglo nastati bez Njega.
ponedjeljak, 09.04.2007.
Prvi poslužitelj
U prvim stoljećima kršćanske službe, još dok su progoni bili izrazito otvoreni i okrutni, u jednoj katakombi je upravo završilo bogoslužje, te je svećenik koji je služio zamolio ako ima netko tko bi mogao na drugi kraj grada odnijeti hostiju, za braću i sestre koji još nisu mogli slaviti misu.
Tada ustani jedan dječak, ne stariji od 10-11 godina.
"Ja ću!"
Svećenik ga pomalo u nevjerici pogleda. Zar dječak? Nasmije mu se, no odbaci tu misao, jer znao je koliko opasno može biti nositi u javnosti, koliko god oprezno ili diskretno, nešto što bi se moglo prepoznati kao kršćanski ili s kršćanstvom povezati. Znao je dobro kako su mnogo braće bacali u arenu lavovima da ih razderu ili kako su spaljivali mnoge vjernice zato što se nisu htjeli odreći svoje vjere.
Ali je dječak ustrajao: "Dajte, ja ću odnjeti!"
U njemu je gorila velika želja da bude blizu Isusu o kojemu je toliko mnogo slušao, otkada je potajice počeo dolaziti na ova okupljanja u katakombama. Želio je služiti tom Gospodinu i cijelo mu je biće za tim žudilo.
Svećenik ga opet stade razuvjeravati. No dječak pritisne da on to želi i kaže svećeniku da se nema što brinuti.
Nije mu ni u kom slučaju htio povjeriti taj opasni "pothvat", no kada se pravo osvrnuo, shvatio je da se nitko drugi nije ni javio, i da su sada ostali praktično sami, jer svi su već otišli.
"Hajde!" Poviknuo je dječak.
Svećenik se prisilno, no pomalo u panici nasmije, još se jednom osvrne, pa pomisli na svetu žrtvu, euharistiju, i koliko ona znači za zajedništvo i spomen na Krista.
Pogleda tada dobro tog dječaka.
"Jesi siguran da to želiš?"
"Jesam!"
"Što ja to govorim... jesi siguran da to MOŽEŠ?"
"Sigurno!"
"... U redu." Nevoljko pristane. "Ti znaš koliko nam je tijelo Kristovo dragocijeno, stoga dobro pazi na njega. Evo, izvoli" i uruči mu posudicu u kojemu se nalazila hostija "Budi pažljiv."
Dječak je radostan i uzbuđen izjurio van, te, pošto se našao na ulici grada, uputio se prema sastajalištu druge zajednice kršćana.
Dok je tako hodao, držeći svoju posudicu čvrsto u rukama, pribijenu uz srce, prolazi je pokraje jedne skupine dječaka koji su se igrali na ulici.
Oni, vidjevši da dječak nešto u rukama čvrsto drži, priđoše mu.
"Što to imaš?" Upita jedan.
Dječak se okrene, te vidjevši da ne poznaje dječake i da ih nikada nije vidio na okupljanju, kaže:
"Ništa! moram ići."
"Hajde! Stani, pokaži nam!" Uzviknuše skupina djece, od kojih su gotovo svi bili za glavu višlji od njega.
"Ne! Odlazite, ja moram ići."
"Pokaži nam! Ako nećeš, uzet ćemo sami!"
"To nije za vas!" Uzvikne, te pokuša protrčati između njih, no oni ga uhvatiše i pokušaše mu uzeti posudu iz ruku, no on ju je tako snažno držao, da je to za jedno dijete bilo nevjerojatno.
Kada mu nisu uspjeli oteti posudu iz ruku, pograbiše kamenje, gurnuše ga uza zid, te ga kamenovaše.
I koliko god su bacali kamenje, koliko god taj mali dječak krvario i padao, nije puštao svoju posudu.
Već su mu se oči zamračile, jer primio je nekoliko kamenja u glavu i slijepoočnicu, i počela mu je krv na lice i po tijelu navirati, pa se od boli sruši na zemlju, no još uvijek čvrsto uz prsa pribijenu je držao posudicu sa hostijom, Kristovim tijelom.
Slučajno tada prolazeći, naiđe rimski stražar, te vidjevši što djeca rade, rastjera ih.
Tada pristupi krvavom dječaku i ugleda što nosi.
Prepoznao je što je dječak nosio, jer i sam je potajno bio kršćanin. Pokušao je ublažiti dječakove rane, no i sam je vidio da su ga okrutno kamenovali i da su njegove rane preduboke i da ih je previše da bi se oporavio. Uzeo je posudu što ju je dječak nosio, te ju sakrio pod svoj plašt. Tada je, sažalivši se nad požrtvovnošću maloga poslužitelja, šapnuo:
"Bez brige, znam gdje ovo treba odnijeti. Dobro si služio Isusu. Sada te on čeka."
Dječaku oči ozariše na te riječi, jer to je bilo sve što je on htio.
I izdahne u naručju tog stražara.
To je mučeništvo sv. Tarzicija, malenoga dječaka, koji je svojim ogromnim žarom za služenjem Isusu postao mučenik i zaštitnik svih ministranata.
Prvi i najveći među poslužiteljima, ovaj dječak, usuđujem se sasvim čvrsto reći, imao je veću vjeru negoli cijela jedna zajednica kršćana zajedno.
Sv. Tarzicije, moli za nas!
ponedjeljak, 02.04.2007.
Smisao
In Mist:
Shvaćam koliko boli možeš osjetiti. Shvaćam i koliko su boli ljudima nanjeli i ljudi koji se deklariraju vjernicima, pa i svećenici.
Želim ti samo prenijeti nekoliko riječi...
Jedno svjedočanstvo, Otac James...
"Želim s vama podijeliti priču o jednoj mojoj duhovnoj kćeri, Stepanie. Ona je bila udovica, imala je pet kćeri i samo jednog sina, desetogodišnjaka. Jednoga dana dok ga je čekala da se vrati iz škole, na njega je naletio kamion, pregazio ga i on je smrtno stradao. Što je bilo najgore, ona je to vidjela svojim očima!
Možete zamisliti njezinu bol kada je izgubila jedinog sina, i to tako tragično, pred njenim očima. Slomila se i postala depresivna. Nikakve riječi nisu je mogle utješiti. Ljutila se na Boga! Tada joj je Bog govorio u vizijii njenom duhu: "Moje dijete, znam koliko me ljubiš. Mnogo si mi puta govorila da te smrt, patnje i progoni ne mogu odvojiti od ljubavi prema meni. Ne znaš li da sam tražio od Abrahama da žrtvuje svoga jedinoga sina? Nije li te moj Otac ljubio upravo žrtvujući svoga jedinog Sina, predajući ga užasnoj smrti na križu, koju je podnio poput razbojnika?"
Na te riječi Stephanie se pokajala, zamolila Gospodina za oproštenje i svoga sina prikazala Bogu, po Isusovom križu. Tada joj je Duh u viziji pokazao njenog sina; sjedio je u nebu s anđelima i svetima i rekao joj je:
"Mama, kada si prihvatila moju smrt i oprostila svima, kada si me prikazala kao žrtvu zajedno s Isusom na križu, Gospodin mi je dao ovo mjesto u nebu s desne strane Bogu. Sada se mama raduj zajedno sa mnom, jer sam za tebe više živ ovdje nego što bih bio da sam ostao na zemlji". Od tada, ne samo da je prestala žaliti zbog tragične smrti svoga sina, nego suprotno - počela je slaviti Boga zbog te nesreće i smrti njezinoga jedinoga sina.
Uvijek sa smiješkom govori: "Sada u nebu imama sveca samo za sebe, svoga jedinoga sina".
I ovo:
"Dok sam na jednoj duhovnoj obnovi govorio o Božjoj ljubavi, jedna je žena ustala sa svoga stolca i rekla: "Bog uopće ne postoji, zašto govorite o njegovoj ljubavi?!". Potom mi je prišla i ponovo kazala: "Ako Bog i postoji, on je veoma zao!" Bila je uplakana, pa sam pretpostavio da je prošla kroz neku veliku životnu tragediju. Tada je ta žena, Brigita, počela svoju životnu priču.
"Roditelji su me kao novorođenče ostavili na ulici gdje su me pronašle časne sestre i odgojile u svom sirotištu. Tamo sam se uvijek osjećala odbačeno i usamljeno. Često sam razmišljala o tome da skončam svoj život. Svaki put kad bih vidjela roditelje kako grle svoju djeci, ljube ih i daruju, plakala sam nad svojim promašenim životom, koji sam živjela bez roditeljske ljubavi i pažnje. Cijeloga sam života bila gladna i žedna prave ljubavi i pažnje koju bi mi netko uputio, ali to nisam dobivala. Znala sam da su me moji roditelji odbacili jer sam rođena izvan braka.
PRema mojim neznanim roditeljima osjećala sam velik gnjev, razmišljajući o tome kako žive sretnim životom sa svojom djecom. Osjećala sam mržnju i ljubomoru prema svima koji žive u bračnoj zajednici. U razdoblju rane adolescencije počela sam mastrubirati, iako sam znala da je to grijeh. Neprestano sam u srcu osjećala krivnju, premda sam puno molila i dnevno išla na Svetu Misu.
Poslije školovanja časne su mi sestere savjetovale bračni život, ali ja to nisam mogla prihvatiti. Govorila sam: "Što je brak?! Živjeti zajedno, roditi djecu i onda ih baciti na ulicu?!". Moja duša koja je toliko ranjena ali i iskvarena i puna predrasuda nije mogla zamisliti ništa optimistično.
Na kraju sam ipak pristala udati se za čovjeka koji je imao prekrasan karakter. Volio me, ne samo kao muž, nego poput brata i oca, pružao mi je svu ljubav koja mi je u prošlosti uskraćena. Na nesreću, nisam dugo živjela u njegovoj ljubavi, poginuo je u autobusnoj nesreći. U razočaranju i panici vikala sam na Boga: "Zašto si, ti zli Bože, uzeo moga muža koji mi je bio sve na svijetu!?"
Odlučila sam oduzeti si život, potrčala sam na obalu s namjerom da se popnem na stijene i bacim. Dok sam tako sjedila na stijeni, prostrujala mi je munjevito muisao.. ako sada skončam svoj život, ubit ću i dijete koje sam nosila u svome tijelu, plod ljubavi između mene i mog muža. Zato sam ipak odlučila nastaviti živjeti, zbog svoga dijeteta, ali bez Boga.
Rodila sam dječaka. Nisam ga krstila niti mu iakd govorila o Bogu. Gubitkom muža izgubila sam i vjeru. Prestala sam moliti i odlaziti u Crkvu. Nisam mogla vjerovati u tako okrutnog Boga. Moj je sin danas sedamnaestogodišnjak. Na seminar sam došla jer su mi poznanici rekli da ću možda ozdraviti od astme, bolova u leđima i kožnog osipa."
Dok je Brigita iznosila svoju priču, u molitvi sam ju predao Srcu Isusovu preko Bezgrešnog Srca Marijinog. To je bilo jednino što sam mogao učiniti. Rakao sam joj: "Kćeri moja, molim te budi na cijeloj duhovnoj obnovi, svih pet dana." Nasmiješila se i uzvratila: "Kad sam već platila program, onda ću i ostati."
Dobro sam znao da Gospodin želi ući u život osobe koja mu spremno daruje svoje vrijeme. Za vrijeme duhovne obnove Riječ je Božja počela prodirati u Brigitino srce. Gorko je plakala kada je čula riječi:
Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrube svoje? Pa kad bi koja i zaborsvila, tebe ja zaboravit neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao... (Iz 49, 15-16)
Kada je čula da Bog ima divan plan za njeno dobro i da će ispuniti sve njene potrebe (v. Jr 29, 1; Fil 4, 19), otvorila je svoje srce Božjem milosrdnom planu spasenja. Povjerovala je u BOžju ljubav koja bi , pa bila ona i sama na svijetu, dala svoj život za nju. Božja je Riječ postala živa i u njenom životu. SHvatila je da je Sveto pismo napisano i zbog nje.
Učinila je životnu ispovijed i nakon dugih sedamnaest godina primila Tijelo i Krv Kristovu. Posljednjeg dana duhovne obnove svjedočila je kako je susrela Isusa, postala nova osoba i ozdravila od bolesti tijela. Pred svima je svjedočila: "Krstit ču svoje dijete i zajedno ćemo svjedočiti za Gospodina!"
Poslije godinu dana krstio sam njezina dječaka. On je sudjelovao na duhovnim obnovama i oboje su primili različite karizme. Svjedočili su po kućama i molitvenim grupama, polagali ruke u molitvi za bolesnike i osnivali mnoge molitvene grupe.
Nakon šest godina života u Duhu, Bog je ponovo od nje zatražio veliku žrtvu, njezina sina. Kada se vraćao s fakulteta, udario ga je automobil. Brigita je cijeli događaj opisala ovako: "Dok sam čekala sina da se vrati s predavanja, došla su dva mladića i rekla mi što se dogodilo. Istoga sam trenutka mog sina predala u ruke Gospodnje. Sa suzama u očima, ali i s molitvom i hvalama u srcu i na usnama, otrčala sam u bolnicu. Molila sam za njega držeći ga za ruke. Bila sam sigurna da će Bog sve okrenuti na dobro jer me ljubi (v. Rim 8, 28). U meni nije bilo srdžbe ni straha, osjećala sam samo duboku bol gledajući u kakavom je stanju moj sin. Poslije nekog vremena otvorio je oči, zagledao se u mene, zavapio "Mama" i izdahnuo. Podigla sam svoje srce i ruke k nebu i prikazala dušu moga sina Srcu Isusovu. Prenula sam se iz molitve tek kada je jedna sestra došla i zazvala me imenom. Rekla sam joj: "Slava Bogu, moj je sin otišao na nebo."
Kad mi je prilikom našeg susreta ovo pričala, nisam mogao vjerovati da jedna udovica s toliko vjere može svoga jednica predati Gospodinu. Rekla je: "Bilo mi je jako teško, osjećala sam kao da teret cijelog svijeta pada na mene. Ipak, Duh Sveti dao mi je snagu da ovo predanje učinim s mirom i radošću Duha Svetoga."
Brigita je moja duhovna kćer i zaista je veoma dobro poznajem. Ona održava duhovne obnove, moli za bolesnei osniva molitvene grupe. Često kaže: "Sada sam dvostruko jaka jer je moj sin uz Isusa i moli za mene."
Ono što ti hoću reći jeste da smrt nije spontana i besmislena. Smrt nije ništa drugo doli prelaska na punu Božju ljubav. Takvo gledanje je upravo donio Isus Krist. Bez Njega ne bih mogao zamisliti kako bih živio. Zato što mi je on vrijedniji od života, smrt nije ništa tužno.
Smrt zna biti i u Božjem planu za obraćenje i rast drugih...
Moj krsni i krizmeni kum najveći je svoj život bio ateist. Još od kada je pristupio komunističkoj partiji u doba bivše države, kada se morao odreći vjere i svakog življenja vjere, nikada nije pristupio duhovnosti.
No, kada sam ga bio pozvao da mi na krizmi bude kum, svećenik je odluči da se svi kumovi i kume moraju ispovijedati. Zajedno smo se pripremali i pomagao sam mu oko "prisjećanja" molitve i sakramenta ispovijedi.
Nakon što sam krizman, nešto se u njemu iz temelja promijenilo. Ostao je duboko u Božjoj milosti, počeo je odlaziti na misu i svaki dan se moliti. To je bilo zaista nevjerojatno i za nas obojicu ispunjeno razdoblje.
Prije nešto manje od godinu dana je preminuo.
Prva stvar koju sam pomislio je: Sada je, po Božjoj milosti, blizu Krista i u radosti.
Isprva je njegovoj supruzi, mojoj kumi, bilo vrlo teško.
No, kako je njegova smrt sve više odmicala, ona je sama počela nešto osjećati. Budući da ona nikada nije prakticirala vjeru, kumovo obraćenje ju nije jako duboko diralo. No, sada, kada je vijdela kako je Gospodin ga pozvao sebi u milosti, i ona se počela mijenjati, počela je puštati Gospodina u svoj život, i polako, i sama je postala čvrsta vjernica.
Danas redovito ide na misu, sluša radio Marija, moli krunicu s njima, i sl.
Velika je bol nekoga izgubiti, no opet, sve su nam vlasi na glavi izbrojene, urezani smo u Božje dlanove i oprani Njegovom krvlju koliko nas ljubi. I prije našega rođenja, On je znao kada ćemo ustati, a kada sjesti. I prije nego što smo progovorili, On je poznavao našu dušu i svaku našu molitvu u duši.
Smrt je time samo početak.
Prije godinu dana mami je slijepo crijevo prsnulo u stomaku i proživljavala je jako velike boli. Tek su, zapravo, nakon dva dana nekakvih tableta i ljiekova protiv boli shvatili što se dogodilo, a dotada je njezina utruba doslovno plutala u gnoju.
Hitno su ju prebacili u bolnicu i operirali.
Bila je vrlo blizu smrti.
No, nisam se bojao, ne iskreno, jer znao sam da je ona u Božjim ruakama.
To je i ona isto rekla. Rekla je: "Znam da bi ti moj odlazak prihvatio, jer znam koliko vjeruješ Bogu. Tako sam i ja u bolnici prihvatila štogod Bog za mene odluči."
Tvoj je prijatelj u Božjim sada rukama. Kao i tvoj nono.
Toliko znam.
