sveci
petak, 29.06.2007.
S. Elvira Petrozzi
U jednom broju glasa koncila objavljen je sljedeći razgovor sa sastrom Elvirom Petrozzi, utemeljiteljicom zajednice "Cenacolo":
S. Elvira, proslavili ste 70. rođendan. Kako se osjećate?
Osjećam se sve življa! Kažem sve življa, a ne mlađa, jer se pogledam u ogledalo i vidim da su mi bore sve dublje, a i leđa se povijaju..., ali život ne! Srce je uvijek mlado, hrabrost je sve veća, pa tako i sposobnost da se riskira u vjeri, u vjeri koja je ljubav i koja daje smisao i okus života. Osjećam u sebi golemu snagu, snagu da darujem život, snagu koja me tjera da najprije mislim na drugem a ne na svoje strahove, glad, žeđ i umor.
Od Vaših 70 godina pedesetak je posvećenih, Gledajući unazad, čega se najprije prisjetite?
Gledajući na svoju prošlost danas kao na svjetlo susreta s Bogom, moram priznati da je On već bio djelovao u mojem životu i da je Duh Sveti vodio moje roditelje i događaje da bi me naučio kako treba živjeti služeći dobročinstvom, ljubavlju i poslanjem, koje sam trebala otkriti. Bog priprema svoje "poslanike" po dobro zacrtanu planu. Danas blagoslivljam Boga što sam se rodila u velikoj i siromašnoj obitelji koja se iselila s juga Italije u Drugom svjetskom ratu 1940-1945. i što sam slušala svoje roditelje, koji su tražili od mene i moje braće život pun žrtve. Doživjela sam i ovisnost svojega oca o alkoholu, dok mi je majka mnogo radila i često bi dugo izbivala iz kuće, jer je radila kao bolničarka, a sav teret obitelji bio je na njoj. Odmalena sam stalno morala misliti na druge i to je bilo moje bogatstvo i moja prva formacija.
Sjećate li se što posebno u vezi sa svojim roditeljima?
Sjećam se razdoblja nakon rata i velikog siromaštva. Ja sam do 15. godine bila stalno bosa. Sjećam se svojega oca koji bi svako malo bio pijan, što je u meni stvaralo osude i sram. Kad bi dolazio po mene u školu biciklom, sve bi mi djeca govorila: "Ponovo je pijan." To su bila poniženja i tegobe koja su se tada mogle činiti kao nekorisna patnja, no poslije sam shvatila da je Duh Sveti vodio moj život i preko slabosti moga oca. Unatoč svemu on mi je bio životni učitelj jer me "ispravno usmjeravao" ne dopuštajući mi da se idem igrati u selo jer sam morala paziti na braću. Ukorio bi me kad bi me vidio da sjedim na travnjaku s prijateljicama. Ponekad bi me budio noću i ja bih ustajala i odlazila mu kupiti cigarete... Danas su ipak nestali mnogi moji strahovi, naučila sam što znači žrtva, shvatila sam što je poniznost i sad se osjećam uistinu slobodnom ženom, svjesna da je u meni neprekidni izvor Božje ljubavi koja mi dopušta da uvijek ponovno uskisujem. Danas također znam da prošlost, kad se upozna Boga, i kad ju On obasja, postaje bogatstvo.
Kako se začela misao o darivanja života zajednici?
Shvatila sam da su mladi odbačeni i da su na rubu ovoga potrošačkog društva. Shvatila sam da u obiteljima nema razgovora, povjerenja među bračnim praovima te između roditelja i djece. Mladi su bili prepušteni sami sebi i ja sam ih viđala tužne po ulicama. U molitvama mi se činilo da zamjećujem njihov vapaj i bol. Mladi su išli na jednu stranu, a mi na drugu i zato sam patila. U svojoj sam nutrini osjećala pokret, ali ne svoj, koji nisam mogla suzbiti, i koji je sve više rastao. Nije to bila misao. Nisam ni znala što se događa, ali sam osjećala da moram dati mladeži nešto što je Bog stavio za njih. Osjetila sam da sam pozvana otvoriti vrata odbačenima, narkomanima i očajnicima koji su se nalazili po kolodvorioma i ulicama.
Prošlo je mnogo vremena prije nego je sve počelo. Je li Vama, ženi od pothvata, bilo teško čekati?
Poziv koji dolazi od Boga daje ti sposobnost djelovati i vjerovati u stvari koje, inače, sama ne bih nikada činila ni u njih vjerovala. Nije mi bilo lako objasniti svojim nadređenima to što osjećam i trpjela sam zbog toga što sam ih morala uvjeriti da vjeruju da to, što im govorim, uistinu dolazi uistinu od Boga. Godinama sam ih molima da mi dopuste otvoriti kuću za mladež, a oni su mi odgovarali da nisam svjesna svojih ograničenja, svog siromaštva, te da nisam za to stručno ni spremna. Ali u meni je gorio vulkan i osjećala sam da moram odgovoriti Bogu koji me obogatio tim darom, koji nije moj, služiti mladeži- Bilo je to bolno iščekivanje, ali izdržljivost i ustrajnost, koje mi je podario Bog, bile su znak Njegova očinstva nad onim što se rađalo.
Kada ste se prvi put našli pred kućom u Saluzzu, što ste pomislili?
Dobro se sjećam toga dana. Bilo je to 16. srpnja 1983., slavlje Gospe od Karmela, kad sam i doblila ključeve te kuće. Vidjevši u kakvu je stanju kuća, moji su se pratitelji uhvatili za glavu: kuća se raspadala, bila je bez vrata i prozora, cijeli krov je trebalo promijeniti... Nije bilo ni postelja, stolova, stoliva, lonaca, a ja nisam imala ni novčića... Ništa! Gledala sam njihove izgubljene poglede, ali sam sebi predočila sve što se trebalo dogoditi: vidjela sam kuću onakvu kakva je danas - obnovljena, lijepa i puna mladeži! Zadivljuje kako mi je Duh Sveti pomogao, utješio me i okrijepio! Mislila sam na veliku kuću u kojoj bi moglo biti najmanje pedesetak ovisnika, no ubrzo su sve sobe bile već zauzete. Čuđenju nije bilo kraja i u sebi sam se borila s odlukom što učiniti dalje. Govorila sam: eto već si dobra sestra, tu je pedeset ovisnika. Tu život nije stao i mladi su nastavljali kucati na vrata, pa smo otvorili i drugu kuću, zati još jednu, pa četvrtu, nakon toga nisam više mislila ja o tome, neg Bog i Gospa, i kuće su se počele otvarati u inozemstvu, na sve strane. To je Božji naum koji nastojim ostvarivati. On je taj koji gradi i pokazuje svoje lice Oca ljubavi koji želi da se svi ljudi spase.
Zašto ste izabrali ime Zajednica "Cenacolo"?
Htjela sam nešto što će biti u vezi s Gospom, pa smo se pitale gdje se nalazi Marija u Bibliji? Jedno od mjesta bilo je cenakul, dvorana s apostolima ispunjenim strahom nakon Isusove smrti, poput današnjih ovisnika - stidljivih, plašljivih i njihemih. Zatim s Marijlom dolazi Duh Sveti i apostoli se preobražavaju u hrabre svjedoke. Zato smo ju i nazvali Zajednica "Cenacolo". Mi se volimo zvati zajednicom javnih grešnika, grešnika koji žele objaviti svijetu beskrajno i veliko Božje milosrđe. Naša je poruke: Želimo biti živa nada toga, uvijek nazočna Milosrđa, uvijek djelatna, uvijek nova u meni, u tebi, u svima.
Kad se zajednicaotvarala, je li bilo kakvih prijepora?
U početku nisu baš svi bili zadovoljni! Svašta su govorili, a neki me više nisu ni pozdravljali. Govorili bi s prijezirom: narkomani! Što radi ova sestra s narkomanima? Jede i živi s njima... Istina je da ja nemam preporuka, da ne poznajem druge jezike. Ja sam samo jedna siromašna "guska u pokretu" i toga sam svjesna, no najljepše na svijetu je kad sebe prihvatimoonakvima kakvi jesmo. A Bog će doći i učiniti ostalo. Tu sam naučila što je karizma, riječ koju nisam poznavala. To je nešto što drugi ne mogu razumjeti, a ne razumiješ ni ti, ali vidiš da je ono što činiš novo i za tebe. I korak po korak, napredujući, shvatiš da te Bog krijep i vodi prema istinskomu životu. Nije to ništa izračunato ili programirano, nego je novost i za tebe.
Pošli ste ni od čega, bez novčića. Kako ste uspjeli?
U početku smo živjeli vrlo siromašno jer nismo imali ništa osim vjere u Boga. Sjećam se kad nam je neki gospodin donio kosilicu i sve što je bilo potrebno za uređenje kuće. To je bio jedan od mnogih znakova providnosti koji su mi otvorili oči za djela koja je činio Bog. Često sam morala "izgubiti obraz". Jednom smo ostali bez plina. Sišla sam "fiatom 500" dolje u mjesto do jednog skladišta i gospođi, koja se ondje zatekla, rekla: "Oprosti, trebala bi mi boca plina, ali nemam novaca." Ona mi je odgovorila: "A kako to? Što hoće jedna časna? Ne može tako! Tržište je stalo, u inozemstvu se više ništa ne kupuje, ovo su teški trenuci, časna, teški trenuci!" Ja sam samo rekla: "Dobro, nije važno, gospođo. Rekli su mi da dođem k vama... No nije vađno." Upalila sam auto i otišla drugom prodavaču plina, no začuh onu gospođu kako govori: "Časna, časna, zaustavite se na trenutak! Francesco, stavi jednu bocu, ali malu." Kad mi je stavila bocu u auto, zahvalila sam joj i rekla: "Gospođo, molit ćemo za vas." Ta je boca potrajala petnaest dana i opet smo ostali bez plina. Odlučila sam ponovo otići gospođi misleći, jer sam ionako već "izgubila obraz". Vratila sam se i čim me vidjela, ustala je i prišla mi, govoreći: "Časna, što si izmolila? Sva su se vrata otvorila prema inozemstvu! Moje je brat bio tamo i sve riješio. Časna, gledaj, nećete više nikada ostati bez plina!" I dala mi je dvije tako velike boce da nisu ni stale u auto. Zatim su došli i ugradili nam bocu i otada kamion dolazi, iskrca plin i odlazi. Kada ideš u Gospodnje ime, zadobiješ snagu koja nije tvoja i nije te briga "gubiš li obraz", smiju li ti se ili te rasplaču, nije važno. Da su me i izlupali, prihvatila bih to i ponovo došla.
Čega se još sjećate iz tih početaka?
Sjećam se dana kada sam shvatila da moramo u zajednici zabraniti cigarete. Nakon nekoliko godina mi je odjedanput sinulo: "Nisam vjerna mladima! Žele se osloboditi droge, a ja im ostavljam duhan u džepu." To me potaknulo i jedne večeri više nisam mogla izdržati. Dok smo bili u kapeli, kleknula sam ispred njih i rekla: "Momci, molim vas, oprostite mi jer ste ovdje da se oslobodite droge, a ja sam se bojala da ne odete pa vam nisam htjela oduzeti cigarete. Ali nakon ove večeri u zajednici se više ne puši!" Zatim sam pozvala "najgoreg" među njima, koji je htio cigarete pod svaku cijenu, i rekla mu da uzme plastičnu vreću. Momci su sjedili, a on je prolazio s vrećom i svatko je ubacio svoje cigarete iz džepa. Zatim sam im rekla: "Momci, ako tko želi ići, može. Pokucajte u ured i dat ćemo vam novac za povratak kući. Kada takav prihvati da se ovdje više ne puši, može ponovo ući bez pripremnih razgovora." I tada smo naložili veliku vatru i nitko nije otišao. Svi su to odmah prihvatili. A moji strahovi? Jer i ja sam u tome trenutku patila zato što sam znala da im se više sviđa "ta cigareta". Tada sam shvatila kako nije istina da su mladi lijeni, bojažljivi i ravnodušni. To nije istina! Sposobni su za borbu, sposobni su za patnju, za žrtvu! Mladi su najljepša stvarnost na svijetu, s njima sam uistinu dobro. Danas vam to mogu reći iz iskustva, jer sam njihovim tegobama "uprljala" ruke, obraz, život, ugled. Danas mogu s njima razgovarati s velokom iskrenošču jer znaju da mene ne zanima droga, nego život. Dana to govorim jer su oni bili moji učitelji i uvijek ih slušam i nastavljam učiti od njih.
Kažu za vas da ste osoba koja ima puno strpljenja i poštovanja prema ljudima. Što smatrate da je najvažnije dati momcima i djevojkama koje dođu u zajednicu? Što im kažete pri prvom susretu?
Poznajem više lica jedne mlade osobe, poznajem njezino srce i moje srce je puno ljubavi prema njoj. Danas su mladi izgubljeni, ne znaju zašto su izgubljeni, ni zašto žive. Nisu odgojeni u dobroti, milosrđu i ljubavi. Ne znaju koje j enjihovo mjesto i uloga u ovome svijetu. Poznajem njihove probleme, želim ih razumjeti i voljeti. Nastojim im pokazati da njihov život ima smisla. Moraju steći povjerenje u mene, a za to se trebamo upoznati.
Kako ste uspjeli uvjeriti momke s "ulice" da mole?
Momci koji su prvi došli ustajali bi ujutro i išli raditi u polje. Jedno jutro, nakon mjesec dana, jedan od njih sjeo je pokraj nas dok smo molile, rekavši: "I ja želim raditi ovo što radite vi." I tako je počelo. Zatim su i drugi polako prilazili nama u molitvi. Nismo na to ni mislile, ali kada su počeli sami moliti s nama, duša mi se pokrenula i bila sam beskrajno zahvalna Bogu što mi je darovao toliku radost vidjeti mlade koji mole s nama, a donedavno su bili robovi zla. Tada sam spoznala da mladi traže od mene da susretnu Boga, da su ga žedni i gladni. Tako je prijedlog molitve i vjere postao temeljni dio na putu ponovna rođenja.
Što je za Vas vjera?
Za mene je vjera susret sa živom osobom, Isusom Kristom. On je rješenje za sve naše tegobe i trea biti hrabar i to pokazati mladima. Predložila sam im ono što je mene spasilo - Kristov križ, život Isusa Krista koji je i danas živ. Otvoriti svoja vrata Kristu znači otvoriti vrata bratu, sestri, riziku, ljubavi, otvoriti vrata vjeri koja je toliko puta obasnana da niti išta vidiš niti razumiješ, samo osjećaš da je silna.
Jesu li važni kršćanski korjeni za izlječenje i liječe li se lakše vjernici?
To je važan čimbenik. Oni se sjete djetinjstva kako je kraj njega molila baka krunicu, lakše prihvate molitvu i otvore se Bogu te mu dopuste da im se približi. No Isus želi svakog čovjeka spasiti i izvući iz pakla droge, ne gledajući je li religiozan i koje je vjeroispovijesti. On nas sve grli.
Kako zajednica može ići naprijed živeći samo od Providnosti?
Shvatila sam da se ne moramo oslanjati na mogućnosti koje nam je nudila država ili roditelji koji su bili spremni dati sve što tražimo od njih samo da bi spasili dijete od ovisnosti. Shvatila sam da moram posvjedočiti Božju ljubavi i potpuno se pouzdati u Njega. Zato je bilo prijeko potrebno isključiti iz našega života ono što lažnima čini sve ljuda: novac. Kad imaš novac, osjećaš se jačim, moćnijim i oholim. Takvi su bili i momci s novcem u džepu. Za njih je novac bio zov smrti. Mladi u svijet droge ulaze, ne zato što su siromašni, nego jer imaju ouno novca, tužni su, osamljeni i izgubljeni. Ovisniku se ne može teoretizirati, napose na početku njegova puta, kda ne mogu shvatiti Božju ljubav, nego vide samo svoju ljubav. To je bio velik izbor slobode koji je nudila zajednica, nastojeći pokazati momcima da Bog uistinu postoji, da je on Otac zainteresiran za svoju djecu i da Providnost bdije nad nama dan i noć. I svih tih godina, mogu vam posvjedočiti s radošću, Providnost nikada nije izostala u našim zazivima!
Što župna zajednica može činiti za sprečavanje droge i pomoć narkomanima?
Moraju biti sate i sate pred presvetim i moliti. Upoznati Isusa Krista i imati iskustvo njegove blizine kako bi ga mogli posredovati drugima. Najprije svećenici to trebaju prepoznati, župa treba Isusa staviti u središte, imati redovite molitvene susrete i biti strpljivi s mladima. Mi molimo svake subote od 20 sati do 2 sata ujutro: imamo klanjanje, misu pa tjelesnu okrepu. U početku nas je na molitvi bio samo nekoliko, a danas dođe više od 1000 mladih iz naše pokrajine.
Poruka mladima, roditeljima i odgovornima.
Budite budni i odgovorni. Djeca danas imaju mnogo toga, alim im nedostaje najvažnije - ljubav, razgovor i povjerenje. Roditelji, razgovarajte sa svojom djecom, jer je za prevenciju ovisnosti najvažnija obitelj. Budite svojoj djeci svjedoci međusobne ljubavi te roditeljske i Božje ljubavi. Ljubav se jednostavno mora očitovati, a ne skrivati. A vi, draga mladeži, nemojte biti razočarani i malodušni. Vi ste snaga, istina i ljepota budućnosti. Vi ste jedinstveni. Poštujte sami sebe i druge. Ti koji si iz različitih razloga na ulici, ti tražiš Spasitelja, ljubav, prihvaćenost i povjerenje, a to sve je Isus Krist. Molim za tebe da ti Gospa pokaže da možeš doći kada god hoćeš, želim te zagrliti jer si dobar mladić i djevojka, dijete Božje. Vjeruj Isusu Kristu jer te on ljubi!
