sveci
ponedjeljak, 02.04.2007.
Smisao
In Mist:
Shvaćam koliko boli možeš osjetiti. Shvaćam i koliko su boli ljudima nanjeli i ljudi koji se deklariraju vjernicima, pa i svećenici.
Želim ti samo prenijeti nekoliko riječi...
Jedno svjedočanstvo, Otac James...
"Želim s vama podijeliti priču o jednoj mojoj duhovnoj kćeri, Stepanie. Ona je bila udovica, imala je pet kćeri i samo jednog sina, desetogodišnjaka. Jednoga dana dok ga je čekala da se vrati iz škole, na njega je naletio kamion, pregazio ga i on je smrtno stradao. Što je bilo najgore, ona je to vidjela svojim očima!
Možete zamisliti njezinu bol kada je izgubila jedinog sina, i to tako tragično, pred njenim očima. Slomila se i postala depresivna. Nikakve riječi nisu je mogle utješiti. Ljutila se na Boga! Tada joj je Bog govorio u vizijii njenom duhu: "Moje dijete, znam koliko me ljubiš. Mnogo si mi puta govorila da te smrt, patnje i progoni ne mogu odvojiti od ljubavi prema meni. Ne znaš li da sam tražio od Abrahama da žrtvuje svoga jedinoga sina? Nije li te moj Otac ljubio upravo žrtvujući svoga jedinog Sina, predajući ga užasnoj smrti na križu, koju je podnio poput razbojnika?"
Na te riječi Stephanie se pokajala, zamolila Gospodina za oproštenje i svoga sina prikazala Bogu, po Isusovom križu. Tada joj je Duh u viziji pokazao njenog sina; sjedio je u nebu s anđelima i svetima i rekao joj je:
"Mama, kada si prihvatila moju smrt i oprostila svima, kada si me prikazala kao žrtvu zajedno s Isusom na križu, Gospodin mi je dao ovo mjesto u nebu s desne strane Bogu. Sada se mama raduj zajedno sa mnom, jer sam za tebe više živ ovdje nego što bih bio da sam ostao na zemlji". Od tada, ne samo da je prestala žaliti zbog tragične smrti svoga sina, nego suprotno - počela je slaviti Boga zbog te nesreće i smrti njezinoga jedinoga sina.
Uvijek sa smiješkom govori: "Sada u nebu imama sveca samo za sebe, svoga jedinoga sina".
I ovo:
"Dok sam na jednoj duhovnoj obnovi govorio o Božjoj ljubavi, jedna je žena ustala sa svoga stolca i rekla: "Bog uopće ne postoji, zašto govorite o njegovoj ljubavi?!". Potom mi je prišla i ponovo kazala: "Ako Bog i postoji, on je veoma zao!" Bila je uplakana, pa sam pretpostavio da je prošla kroz neku veliku životnu tragediju. Tada je ta žena, Brigita, počela svoju životnu priču.
"Roditelji su me kao novorođenče ostavili na ulici gdje su me pronašle časne sestre i odgojile u svom sirotištu. Tamo sam se uvijek osjećala odbačeno i usamljeno. Često sam razmišljala o tome da skončam svoj život. Svaki put kad bih vidjela roditelje kako grle svoju djeci, ljube ih i daruju, plakala sam nad svojim promašenim životom, koji sam živjela bez roditeljske ljubavi i pažnje. Cijeloga sam života bila gladna i žedna prave ljubavi i pažnje koju bi mi netko uputio, ali to nisam dobivala. Znala sam da su me moji roditelji odbacili jer sam rođena izvan braka.
PRema mojim neznanim roditeljima osjećala sam velik gnjev, razmišljajući o tome kako žive sretnim životom sa svojom djecom. Osjećala sam mržnju i ljubomoru prema svima koji žive u bračnoj zajednici. U razdoblju rane adolescencije počela sam mastrubirati, iako sam znala da je to grijeh. Neprestano sam u srcu osjećala krivnju, premda sam puno molila i dnevno išla na Svetu Misu.
Poslije školovanja časne su mi sestere savjetovale bračni život, ali ja to nisam mogla prihvatiti. Govorila sam: "Što je brak?! Živjeti zajedno, roditi djecu i onda ih baciti na ulicu?!". Moja duša koja je toliko ranjena ali i iskvarena i puna predrasuda nije mogla zamisliti ništa optimistično.
Na kraju sam ipak pristala udati se za čovjeka koji je imao prekrasan karakter. Volio me, ne samo kao muž, nego poput brata i oca, pružao mi je svu ljubav koja mi je u prošlosti uskraćena. Na nesreću, nisam dugo živjela u njegovoj ljubavi, poginuo je u autobusnoj nesreći. U razočaranju i panici vikala sam na Boga: "Zašto si, ti zli Bože, uzeo moga muža koji mi je bio sve na svijetu!?"
Odlučila sam oduzeti si život, potrčala sam na obalu s namjerom da se popnem na stijene i bacim. Dok sam tako sjedila na stijeni, prostrujala mi je munjevito muisao.. ako sada skončam svoj život, ubit ću i dijete koje sam nosila u svome tijelu, plod ljubavi između mene i mog muža. Zato sam ipak odlučila nastaviti živjeti, zbog svoga dijeteta, ali bez Boga.
Rodila sam dječaka. Nisam ga krstila niti mu iakd govorila o Bogu. Gubitkom muža izgubila sam i vjeru. Prestala sam moliti i odlaziti u Crkvu. Nisam mogla vjerovati u tako okrutnog Boga. Moj je sin danas sedamnaestogodišnjak. Na seminar sam došla jer su mi poznanici rekli da ću možda ozdraviti od astme, bolova u leđima i kožnog osipa."
Dok je Brigita iznosila svoju priču, u molitvi sam ju predao Srcu Isusovu preko Bezgrešnog Srca Marijinog. To je bilo jednino što sam mogao učiniti. Rakao sam joj: "Kćeri moja, molim te budi na cijeloj duhovnoj obnovi, svih pet dana." Nasmiješila se i uzvratila: "Kad sam već platila program, onda ću i ostati."
Dobro sam znao da Gospodin želi ući u život osobe koja mu spremno daruje svoje vrijeme. Za vrijeme duhovne obnove Riječ je Božja počela prodirati u Brigitino srce. Gorko je plakala kada je čula riječi:
Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrube svoje? Pa kad bi koja i zaborsvila, tebe ja zaboravit neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao... (Iz 49, 15-16)
Kada je čula da Bog ima divan plan za njeno dobro i da će ispuniti sve njene potrebe (v. Jr 29, 1; Fil 4, 19), otvorila je svoje srce Božjem milosrdnom planu spasenja. Povjerovala je u BOžju ljubav koja bi , pa bila ona i sama na svijetu, dala svoj život za nju. Božja je Riječ postala živa i u njenom životu. SHvatila je da je Sveto pismo napisano i zbog nje.
Učinila je životnu ispovijed i nakon dugih sedamnaest godina primila Tijelo i Krv Kristovu. Posljednjeg dana duhovne obnove svjedočila je kako je susrela Isusa, postala nova osoba i ozdravila od bolesti tijela. Pred svima je svjedočila: "Krstit ču svoje dijete i zajedno ćemo svjedočiti za Gospodina!"
Poslije godinu dana krstio sam njezina dječaka. On je sudjelovao na duhovnim obnovama i oboje su primili različite karizme. Svjedočili su po kućama i molitvenim grupama, polagali ruke u molitvi za bolesnike i osnivali mnoge molitvene grupe.
Nakon šest godina života u Duhu, Bog je ponovo od nje zatražio veliku žrtvu, njezina sina. Kada se vraćao s fakulteta, udario ga je automobil. Brigita je cijeli događaj opisala ovako: "Dok sam čekala sina da se vrati s predavanja, došla su dva mladića i rekla mi što se dogodilo. Istoga sam trenutka mog sina predala u ruke Gospodnje. Sa suzama u očima, ali i s molitvom i hvalama u srcu i na usnama, otrčala sam u bolnicu. Molila sam za njega držeći ga za ruke. Bila sam sigurna da će Bog sve okrenuti na dobro jer me ljubi (v. Rim 8, 28). U meni nije bilo srdžbe ni straha, osjećala sam samo duboku bol gledajući u kakavom je stanju moj sin. Poslije nekog vremena otvorio je oči, zagledao se u mene, zavapio "Mama" i izdahnuo. Podigla sam svoje srce i ruke k nebu i prikazala dušu moga sina Srcu Isusovu. Prenula sam se iz molitve tek kada je jedna sestra došla i zazvala me imenom. Rekla sam joj: "Slava Bogu, moj je sin otišao na nebo."
Kad mi je prilikom našeg susreta ovo pričala, nisam mogao vjerovati da jedna udovica s toliko vjere može svoga jednica predati Gospodinu. Rekla je: "Bilo mi je jako teško, osjećala sam kao da teret cijelog svijeta pada na mene. Ipak, Duh Sveti dao mi je snagu da ovo predanje učinim s mirom i radošću Duha Svetoga."
Brigita je moja duhovna kćer i zaista je veoma dobro poznajem. Ona održava duhovne obnove, moli za bolesnei osniva molitvene grupe. Često kaže: "Sada sam dvostruko jaka jer je moj sin uz Isusa i moli za mene."
Ono što ti hoću reći jeste da smrt nije spontana i besmislena. Smrt nije ništa drugo doli prelaska na punu Božju ljubav. Takvo gledanje je upravo donio Isus Krist. Bez Njega ne bih mogao zamisliti kako bih živio. Zato što mi je on vrijedniji od života, smrt nije ništa tužno.
Smrt zna biti i u Božjem planu za obraćenje i rast drugih...
Moj krsni i krizmeni kum najveći je svoj život bio ateist. Još od kada je pristupio komunističkoj partiji u doba bivše države, kada se morao odreći vjere i svakog življenja vjere, nikada nije pristupio duhovnosti.
No, kada sam ga bio pozvao da mi na krizmi bude kum, svećenik je odluči da se svi kumovi i kume moraju ispovijedati. Zajedno smo se pripremali i pomagao sam mu oko "prisjećanja" molitve i sakramenta ispovijedi.
Nakon što sam krizman, nešto se u njemu iz temelja promijenilo. Ostao je duboko u Božjoj milosti, počeo je odlaziti na misu i svaki dan se moliti. To je bilo zaista nevjerojatno i za nas obojicu ispunjeno razdoblje.
Prije nešto manje od godinu dana je preminuo.
Prva stvar koju sam pomislio je: Sada je, po Božjoj milosti, blizu Krista i u radosti.
Isprva je njegovoj supruzi, mojoj kumi, bilo vrlo teško.
No, kako je njegova smrt sve više odmicala, ona je sama počela nešto osjećati. Budući da ona nikada nije prakticirala vjeru, kumovo obraćenje ju nije jako duboko diralo. No, sada, kada je vijdela kako je Gospodin ga pozvao sebi u milosti, i ona se počela mijenjati, počela je puštati Gospodina u svoj život, i polako, i sama je postala čvrsta vjernica.
Danas redovito ide na misu, sluša radio Marija, moli krunicu s njima, i sl.
Velika je bol nekoga izgubiti, no opet, sve su nam vlasi na glavi izbrojene, urezani smo u Božje dlanove i oprani Njegovom krvlju koliko nas ljubi. I prije našega rođenja, On je znao kada ćemo ustati, a kada sjesti. I prije nego što smo progovorili, On je poznavao našu dušu i svaku našu molitvu u duši.
Smrt je time samo početak.
Prije godinu dana mami je slijepo crijevo prsnulo u stomaku i proživljavala je jako velike boli. Tek su, zapravo, nakon dva dana nekakvih tableta i ljiekova protiv boli shvatili što se dogodilo, a dotada je njezina utruba doslovno plutala u gnoju.
Hitno su ju prebacili u bolnicu i operirali.
Bila je vrlo blizu smrti.
No, nisam se bojao, ne iskreno, jer znao sam da je ona u Božjim ruakama.
To je i ona isto rekla. Rekla je: "Znam da bi ti moj odlazak prihvatio, jer znam koliko vjeruješ Bogu. Tako sam i ja u bolnici prihvatila štogod Bog za mene odluči."
Tvoj je prijatelj u Božjim sada rukama. Kao i tvoj nono.
Toliko znam.
