nedjelja, 18.09.2016.
Predjesenji
Miris pečenih kestena, klinčića uvijenih u alkoholnu omamu kuhanog vina, raskoš crvenog, narančastog i žutog lišća u jedinstvenoj ljepoti kakvu ima samo ono što umire…
(sjedeći na naslonu klupe u parku, crnim jagodicama prstiju gulili smo pečenu koru s kestenja i hranili jedno drugo)
… ali, ne volim jesen.
Ne zbog kiša. Ni tmurnog neba. Ni prohladnih, vlažnosivih dana koji ti se zavuku iza očiju i gnjecavim nemirom ti pune um.
Ne volim je jer svaka mi jesen protegne sjećanja na sve jeseni koje su donijele prekide, gubitke i rastanke. Uvijek, ili zamalo uvijek, u jesen. Tek katkad u zimu. Započne proljećem ili ljetom, završi jeseni ili zimom. Čak, obično prvom koja uslijedi. I kako da onda ne postaneš traumatiziran kišnim nebom i žutim lišćem i sivim teškodnevicama razarajuće stvarnosti…
(Ja više ne mogu ovako. Ovo više ne ide. Nisam više sretna. Žao mi je, ali -ili-ili-ili-ili- kako god ta rečenica bivala izrečena, značila je uvijek isto, baš kao što je moje pitanje što sam to, zaboga, loše učinio, uvijek ostajalo neodgovoreno)
Volio bih da mi jedna jesen bude drugačija. Da postane početkom umjesto svršetkom. Da musavim prstima nespretno očistim vruću ljusku i nekome kestenom rastvorim osmijeh. Da srkanjem mirisnog kuhanog vina opečene jezike međusobno blažimo poljupcem. Da zagnjurim nos u nečiju mokru kosu i nasmiješim se u vrat, da osjetim toplinu prstiju koji se prepliću s mojima, da mi sve sjene srca budu razbljesnute sjajem nečijih očiju. Volio bih. Ne znam bih li se usudio ne pobjeći od toga, užasnuto prepoznajući vječno ponavljajući deja vu, ali ipak, da – volio bih. Pa da i unaprijed znam da će i opet sve biti isto, neka.
Kako inače biti živ?
Vjerovao sam, štoviše iskusio sam, da nada uistinu umire zadnja. Kad je sve drugo već davno pokopano i izblijedilo, nada još uvijek tinja… i toliko se tiho i sporo gasi da na koncu ni ne opaziš kad je više nema; kad je zaista gotovo; kad je knjiga konačno zatvorena.
Nada umire zadnja, no nije besmrtna. Nešto je drugo doista besmrtno i nikad, nikad ne nestaje, ma koliko se čovjek borio protiv toga. Čežnja.
I pitam se…
… hoću li ikad postati prestar za nju.
