Korak naprijed ...
29.04.2005., petak
Konačno, konačno
|
Evo imam net doma :) Naravno, ne može da ne bi bilo komplikacija, ali bolje išta nego ništa. Došao napravit priključak neki klinjo, koji radi preko student servisa. Ja, naravno, imam komp iz prve ruske ali prije nepuna dva mjeseca na njemu je ISTI net funkcionirao savršeno. Malo sporo, ali ok... I sad dođe taj klinjo namjestit net ponovno - neće. Ne radi. Nema nekakvih drivera. Nema usb-a. Prvo ima, pa nema. Ne zna ni on. Komp sam nešto šizi - tako kaže tip. Treba kupit mrežnu karticu pa ubacit, bit će lakše. Ne zna ni on. To je sigurno zato što sam već imala net na tom kompu pa nekakav IP ne valja. A IP nisam ni mijenjala, samo sam prebacila ... Ma tip je glup! Baš me napilao!!! Evo, odmah mi je pukao i nokat, što bi reklo, da sam u pravu :) Ma ljuta sam! Svaki klinjo danas misli da je vrhunski kompjuteraš! Ne smijem ih vrijeđat - one prave - ali 99% ekipe, koja u životu ne zna šta bi i koji su vrhunske propalice, ode među kompjuteraše. Ma to me ljuti! Mamine maze! I onda ovakav pametnjaković dođe sredit nekoj ribi net, a ne zna ni sam. Radi 2 sata, a od toga je 30min na telefonu, zakasni 15min, gleda u prazno još 15min i onda bi on naplatio još dodatni sat. Grrr! Ogladnila sam odmah! No, sredili smo mi to malo drugačije. Nakon pokušaja na mom kompu, prebacio se pokušavati na drugi komp koji je novi i dobar. I ISTA "greška" javila se i na tom boljem, novom kompu pa je pala u vodu njegova teorija o tome kako neće jer je moj komp u klincu i star. Onda jadan više nije znao šta bi pa je sve to napravio preko mrežne kartice koju ovaj novi komp ima. Brf! No, meni je bitno da ja sad imam net i da mogu platit položnice koje su mi se nakupile a neću ići na poštu/banku jer i tamo deru ekipu za lovu. Prvo dođeš platiti račun, pa moraš platiti još i što si ga platio. Ovaj svijet je poludio! Sam vam pričala da sam bila na obdukciji nedavno?! Bilo je ludo! Ja bi opet :) Ajd o tome drugi put. Idem jesti :) |
- 11:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #
20.04.2005., srijeda
Postoje stvari ...
|
... koje se mogu dogoditi samo meni ... Prije dobar mjesec počela sam raditi u hipermarketu na blagajni. Čisto studentski - da započne štednja za jesenji odlazak. Naravno da se stvari na računu nisu još ni pomaknule. Stoga očekujem stanje "zelene grane" tek za mjesec/dva. No, nije to ni bitno. Nego, htjedoh reći - ima tamo neki tip. Fizikalac, građevinar s obližnjeg gradilišta. Svaki je dan u dućanu i kupi više manje iste stvari. Neke sitnice - 'aka' gluposti. I nije ni to bitno. (U biti nije bitno ništa, ali eto, čisto da nešto pišem :) ) Ono što je mene isprva nasmijavalo a sad me brine je to, da konstantno - SVAKODNEVNO - dolazi meni na blagajnu. I sa stava ozbiljnog "čudaka" prešao je na stav cerekajućeg "freaka". Prvo nisam obračala pažnju. Onda sam se jedva suzdržavala da ne prasnem u smijeh. A sad me to pomalo brine. Pitam se kad će preći na stav "čekam ju nakon šihta iz grma". Brf! Ne baš ugodna pomisao. Al dobro ajd. Vjerojatno je usamljen - došao jadan u tuđu zemlju služit kruh, daleko od kuće i poznatih ljudi :D Sljedeća stvar koja mi se jučer dogodila je ta da mi je na pola puta na fax, u jutro u 9h, jureći na pravo koje predaje "baba roga" muškog spola i nije pametno ni kasnit ni izostat, na sred centra - pukla cipela (tj. kopča na cipeli). Iako sam to nekako očekivala nisam baš mislila da će se to dogodit na sred ceste, među mnoštvom ljudi. Zaista postoje stvari koje se mogu dogoditi samo meni. No, dobro usred zla je to da me upravo ta situacija natjerala da prestanem razmišljati kako su te i one cipele dobre još za jednu sezonu i natjerala me da konačno odem u dućan i kupim neke normalne cipele za kišu ne gledajući previše na cijenu. I eto dobre prilike za potrošiti 300-tinjak kuna :) Zamislite pak kako je samo bilo hodati s cipelom koja pada ... Ajme meni, ajme meni ... Sram me i dok pišem ovo. Dobro da me nitko ne pozna. No, no - gotov nitko ;) Te su cipele otišle u smeće odmah u prvom kontejneru ispred dućana, a ostale za koje sam vjerovala da bi mogle još jednu sezonu, u smeću su se snašle čim sam došla doma. I tako sam ostala bez većine cipela :D Odoh odslušati još koje predavanje ... Bio bi red kad sam već na faxu :D |
- 09:44 - Komentari (6) - Isprintaj - #
18.04.2005., ponedjeljak
brf
|
Danas sam luda, ne znam što hoću, Danas sam luda, trebam/želim samoću ... Ne znam točno kako ide ta stvar al sad mi je pala na pamet. Nervozna sam ka pas danas. Skužila sam da za dobrih mjesec dana počinju ispiti (a sporo palim, šta ja mogu) a ja posljednjih mjesec dana ne znam dal sam bila na predavanjima svega skupa za jedan dan ... Skužila sam da sa svojim faxom ne mogu biti apsolutno ništa i da mi godine prolaze u pokušavanju hvatanja magle ... Ukratko (ili ne) krajnje sam pesimistična i o sebi i o danima koji prolaze i o onima koji dolaze. Ljuta sam na sve i svakoga pa i na sebe. Ne znam što uopće hoću i najgore je to što ne znam ni šta neću. Ovakve sam situacije obično rješavala slanjem poruka na koje odgovori bi me nasmijali i bilo bi cool. Al se sad već 3 dana mrcvarim da ovaj put to neću napraviti! I neću zbog zadnjeg sadržaja ... a tvrdoglava kakva sam - vidjeti ćemo ... Eto, i baš me briga ako/kad ovo pročitaš. Ma ovaj ću post vjerojatno izbrisati kad se "smirim" ali sad mi treba neka vreća za ispucavanje, pa hajmo reć da je to blog. Viče mi se. Onako bespomočno, kad čovjek ne zna gdje je kraj tunela a puna mu je kapa svega - jednostavno mi se viče. Iz sveg glasa. Smo "aaaaaaaaaa" ... ali viče mi se. Popela bih se na Triglav i vikala dok mi ne pukne glas. Onda bi vjerojatno sjela i plakala. A to sam samo ja. Kad se nakupe stvari ja bi vikala i plakala i onda sam opet sretna. Za sljedećih 3 mjeseca. A najgore je to što ja uopće ne znam koji mi je vrag. Odoh sad napravit nešto što nisam godinama napravila sama od sebe ... odoh na stari grad i to po strmijoj strani. Idem se ubit hodajući uzbrdo. Valjda ću preći tih 500m (bit će da nema ni toliko) uzbrdice u 2 sata. Čudna sam ... znam ... Eto, sam da znate da sam još živa i da mi stiže net za 2-3 tjedna... ------------------------------- Neću brisati ... Sišla sam sa grada. Sad bi legla spavati ali na žalost moram još na posao danas. Sad je sva ona ljutnja prešla u tugu ... Osjećam se izgubljeno. Još sam do nedavno znala što želim barem od života. Što želim biti, postati, raditi ... a sad mi se sve to čini tako daleko. Kao što sam prije napisala - kao da gubim godine i dane ... Mah! Vjerojatno trabunjam i imam samo loš dan tj. tjedan tj. mjesec ... Idem i sebi na živce. Evo, obečajem da će sljedeći post biti ljepši :) |
- 12:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||