Korak naprijed ...
18.04.2005., ponedjeljak
brf
|
Danas sam luda, ne znam što hoću, Danas sam luda, trebam/želim samoću ... Ne znam točno kako ide ta stvar al sad mi je pala na pamet. Nervozna sam ka pas danas. Skužila sam da za dobrih mjesec dana počinju ispiti (a sporo palim, šta ja mogu) a ja posljednjih mjesec dana ne znam dal sam bila na predavanjima svega skupa za jedan dan ... Skužila sam da sa svojim faxom ne mogu biti apsolutno ništa i da mi godine prolaze u pokušavanju hvatanja magle ... Ukratko (ili ne) krajnje sam pesimistična i o sebi i o danima koji prolaze i o onima koji dolaze. Ljuta sam na sve i svakoga pa i na sebe. Ne znam što uopće hoću i najgore je to što ne znam ni šta neću. Ovakve sam situacije obično rješavala slanjem poruka na koje odgovori bi me nasmijali i bilo bi cool. Al se sad već 3 dana mrcvarim da ovaj put to neću napraviti! I neću zbog zadnjeg sadržaja ... a tvrdoglava kakva sam - vidjeti ćemo ... Eto, i baš me briga ako/kad ovo pročitaš. Ma ovaj ću post vjerojatno izbrisati kad se "smirim" ali sad mi treba neka vreća za ispucavanje, pa hajmo reć da je to blog. Viče mi se. Onako bespomočno, kad čovjek ne zna gdje je kraj tunela a puna mu je kapa svega - jednostavno mi se viče. Iz sveg glasa. Smo "aaaaaaaaaa" ... ali viče mi se. Popela bih se na Triglav i vikala dok mi ne pukne glas. Onda bi vjerojatno sjela i plakala. A to sam samo ja. Kad se nakupe stvari ja bi vikala i plakala i onda sam opet sretna. Za sljedećih 3 mjeseca. A najgore je to što ja uopće ne znam koji mi je vrag. Odoh sad napravit nešto što nisam godinama napravila sama od sebe ... odoh na stari grad i to po strmijoj strani. Idem se ubit hodajući uzbrdo. Valjda ću preći tih 500m (bit će da nema ni toliko) uzbrdice u 2 sata. Čudna sam ... znam ... Eto, sam da znate da sam još živa i da mi stiže net za 2-3 tjedna... ------------------------------- Neću brisati ... Sišla sam sa grada. Sad bi legla spavati ali na žalost moram još na posao danas. Sad je sva ona ljutnja prešla u tugu ... Osjećam se izgubljeno. Još sam do nedavno znala što želim barem od života. Što želim biti, postati, raditi ... a sad mi se sve to čini tako daleko. Kao što sam prije napisala - kao da gubim godine i dane ... Mah! Vjerojatno trabunjam i imam samo loš dan tj. tjedan tj. mjesec ... Idem i sebi na živce. Evo, obečajem da će sljedeći post biti ljepši :) |
- 12:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||