Korak naprijed ...
13.10.2004., srijeda
Oproštenje
Živiš li u miru, u miru sa svom svojom obitelji i rodbinom i sa svim ljudima? Ili se svađaš? Postoji li među njima netko tko te je povrijedio, ranio do dna duše? Možda tvoj vlastiti muž ili vlastita žena? Možda tvoje vlastito dijete? Ako je tako, u tvojoj je nutrini velika otvorena rana.Zamolila bih te nešto što je vrlo teško. "Oprosti!" Ne reci: "To je nemoguće. Sve sam žrtvovao za drugoga, sve sam dao. Oprostiti? Ne, to ne mogu!" Nisi dao sve, još ne. Sve ćeš dati tek kad oprostiš. Oproštenje je najljepši dar. I tebi je potrebno oproštenje. U praštanju zarastaju rane a procvjetava ljubav. Kad je nebo meni dalo tren reklo mi je "idi, bit ćeš njen" U srcu san te nosija otkad san se rodija al' san kasno shvatija da nisam ja za te Tog san dana tebi doša ja osim sebe nisan ništa ima A čime bi te prosija da bi tebe dobija srce nije dovoljno i nisam ja za te Živote moj, dvaput san umra umra za njon Prvi put kad san je vidija ja drugi put kad je otišla Živote moj, dvaput san umra umra za njom Kad te danas vidin da si s njim ja od tuge za tren ostarim I nebo je pogrišilo, karte je promišalo, od mene te odvelo uzelo, draga ... A dobro kaže Gibonni - moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć: oprosti. Nije jednostavno. Kao prvo nije jednostavno samom sebi priznati da si pogriješio. Pa i kad si priznaš, kako reći drugome da ti je zaista žao. Jer - treba sačuvat dostojanstvo. Previše toga ljudi gutamo radi nekakvog dostojanstva. A zaboravljamo da smo dostojanstvo pljunuli već time što smo napravili to za što se moramo ispričavati. Nešto sam sjetna ovaj tjedan. U ponedjeljak je jako, jako malo falilo da nisam zdimila doma ... na more. Da mi nisu starci došli jučer, vjerojatno bi otišla. Proklinjem vikend-obveze zbog kojih moram ostajati tu. Iako - ne mogu reći da ih samo proklinjem. Rado radim to što radim. I volim tu djecu. I znam da nema mene ne bi bilo nikoga za njih. Ali... taj prokleti ALI. Time često stavljam sebe na drugo mjesto. I to je ok... većinu vremena. No, u danima kao ovaj tjedan kad ne mogu "pobjeći" onda mrzim to što sam vezana. I mislim kako bih mogla barem na vikend... nema rješenja. Trebam čekati dva tjedna. DVA TJEDNA! A sad su najljepši dani na moru. Zahladilo je. Nije gužva. Ljudi samo šetaju obalom. I pas koji ti ide na živce jer te ili vuče ili bježi. Al ja bih u šetnju obalom. Možda bi psa pustila doma i uzela knjigu. Otišla na onu klupu uz svjetionik i čitala. Nisam to još nikad napravila ali sam uvijek maštala o tome... Kako god - bez veze misliti na to jer - ne mogu. Za dva tjedna ... |
- 13:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||