Korak naprijed ...
16.09.2004., četvrtak
Ne tek na sprovodu
Kad čuješ kako ljudi razgovaraju na ulici, u uredu, u krčmi, stječe se dojam sa je većina ljudi zla. A kad bi, recimo, tjedan dana odlazio na sve pogrebe i čitao sve oproštajne govore, čovjek bi pomislio kako zapravo i nema loših ljudi, kako su svi očevi i majke idealni očevi i majke i kako postoje samo predobri bračni parovi, dragi, brižni i vjerni. Nikada još ni na jednoj osmrtnici nije pisalo: "Bio je gad" ili "Bila je prava stoka". Od osmrtnice možeš puno naučiti, na primjer:Ne govori dobro o drugome tek na njegovu pogrebu! Pokloni joj cvijeće dok je živa. Prečesto ljudi shvatimo što imamo, tj. što smo imali, tek kad to isto izgubimo. Prečesto jedni druge uzimamo zdravo za gotovo (for granted) i prepuštamo se svakodnevnoj rutini ne trudeći se ni za sebe ni za one koji su nam blizu. Sitnice su bitne. Bez obzira koliko nam se često činilo da sve skupa nema veze. Te sitnice ne moraju koštati. To mogu biti izabrane riječi, geste, neplanirani izlasci iznenađenja,... Kad toga nema, stvari su rutinske. I tada, prije ili kasnije, dolazi dan kad vam se jednostavno ne da dalje. Ne da vam se gurati nešto što je zabetonirano. Stoga se, svaki dan, trudimo za početak barem lijepo govoriti o drugima. Ako imamo nešto loše za reći o nekoj osobi, zadržimo to za sebe. Mogli bismo možda i toj osobi obratiti pažnju na njene loše osobine. Ali svakako se trudimo da se to ne događa samo na sprovodima... |
- 10:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||