Korak naprijed ...
13.07.2004., utorak
|
Kolika je samo razlika između željeti nešto i moći to isto... Čak i kad to nešto dobiješ - tko garantira da ti to i možeš. Predivan je danas dan. Jedan telefonski poziv... Dugo nisam bila ovako sretna kao u ovih nekoliko posljednjih dana... |
- 11:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Korak po korak
|
Korak po korak život dane krade. U sjaj lažne nade sjene grijeha stavljam. Istinske vrijednosti često zaboravljam. Korak po korak tuga srce guši. Nesmiljeno ruši kule izgrađene. Duša okovana... Misli zarobljene... Korak po korak ponoru sve bliža. Pod teretom križa kušnjama prolazim. U njegovoj sjeni smisao nalazim. Korak po korak ususret punini, nađenoj istini puta jedinoga i vječnoj radosti Doma Očevoga. Ankica Svirač |
- 11:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.07.2004., ponedjeljak
S grčem na usnama
|
Grč tjeskobe okovao usta. Boli šutnja udaljenog neba. Neprimjetno prišao si k meni znajuć dobro da mi pomoć treba. Sigurno si, skriven i nevidljiv, sve košmare mojih misli znao. Shvaćajući njihovu težinu zaštitnički uza me si stao. Zapljuskuju vali olakšanja. Ne vidim Te al blizinu slutim. Znam da čuješ što Ti želim reći, makar s grčem na usnama šutim. Ankica Svirač |
- 16:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.07.2004., četvrtak
An Adventure As Big As Life Itself
Neki dan sam baš razgovarala s jednom neobično dragom mi osobom. Neobično mi dragom kao što je neobičan taj film o kojem smo razgovarali. Big fish. Jedan od mnogih koje sam pogledala ali je, za razliku od drugih, ostavio u meni nešto posebno. Ne bih više znala prepričati točnu priču ali bih znala osjetiti ono što sam osjećala kad se na platnu pojavilo "the end". Tko mi je ukrao čaroliju života? Tko mi ju je ukrao i zašto? I gdje je sada? Tko ju ima? Želim svoju čaroliju! Sama sam si ju ukrala. Ukrala, jer nisam znala drugačije nastaviti. I dalje je u meni. Nepomična. Nevidljiva. Željeti ju - nije dovoljno. Rijetki su oni sretnici koji sačuvaju svoju čaroliju cijeli život. Ili barem oni, koji ju znaju izvući kad im ona treba. Tu istu čaroliju koja nam djetinjstvo čini jednom velikom pustolovinom. I zašto smo veliki ljudi tako nepovjerljivi? Zašto ne vjerujemo više u čaroliju? Zašto ne vjerujemo više u život? Zašto ne vjerujemo više u sebe, svoje snove? Nepovjerljivi smo jer vjerujemo više u ono što možemo držati u ruci. Čvrsto ili ne. Vjerujemo u ono što imamo. U čaroliju ne vjerujemo jer ne vjerujemo ni u smisao. Ne vjerujemo u smisao jer ga ni ne nalazimo. A oni koji ga pokušavju naći - traže (pre)često na krivim mjestima. U život ne vjerujemo jer nam često donosi samo loše. Samo brige. Samo tugu i probleme. U sebe ne vjerujemo jer nas gaze drugi. Jer im dozvoljavamo. Jer su naši snovi preslabi naspram stava "ruši sve pred sobom do cilja". A cilj na kraju nije ni bitan. Čovjek ne bira sredstva koja ga vode do cilja. A sredstvom postajemo svi i sve. Čarolija se povlači. Plače sama u kutu svoje sobe. Jecajući za jednom dušom... samo jednom... koja će ju izvući iz tog kuta. Izvući ju i iznijeti na oči svima. Čak i onda neće ju svi vidjeti. Još manje prepoznati. Zaboravili su ju ljudi. I valjda zbog svega toga sin nije poznavao oca. Nije ga ni mogao poznavati. Svijetom je išao na pola zatvorenih očiju. Hodajući tako ne možeš poznavati ni potpunu jačinu sunca ni potpuni oblik cvijeta ni potpunu veličinu drveća ni potpunu daljinu horizonta. Sve vidiš i poznaješ na pola. I misliš da vidiš iza. Tamo gdje ti nije dano gledati. Ali samo misliš. Pa sve i kad shvatiš da si čaroliju izgubio i sve i kad ju počneš tražiti ne možeš početi drugačije nego onim sredstvima koje vidiš i poznaš tek na pola. Ne možeš još otvoriti oči u potpunosti. Ali polagano, polagano kreni. Skupi svu svoju hrabrost. Nadjačaj sav strah. I kreni prema vratima. Prema vratima iza kojih znaš da te čeka nešto loše ili strašno ili nešto čega se bojiš; nešto u čijem oku bi mogao vidjeti svoju budućnost. Uspjeti ćeš. Uspjeti ćeš samo ako dopustiš da se druga polovica približi tebi. Da ti se pokloni. Daj od sebe sve što možeš i otvori se. Otvori svoje srce i otvoriti će ti se oči. Nauči voljeti i prihvatiti i drugi će voljeti i prihvaćati tebe. I tada ćeš naučiti. I tada ćeš uspjeti. I tada ćeš vratiti svoju čaroliju. I tada ćeš vratiti svoj život. I tada je sin upoznao svoga oca. Shvativši da svatko bira svoj korak za danas. I bira smjer tog koraka. I bira dužinu tog istog. Na kraju - nije puno stvari bitnih u životu. Zaista nije. Možda ti netko koga prezireš i koga ismijavaš postane najboljim prijateljem i suputnikom. Poput velikana. Ako mu to dozvoliš. Možda misliš da ne možeš dalje jer si izgubio sve potrebno. Poput cipela. Ali pokušaj i vidjeti ćeš da ide. Možda sporije ali čuj - ide. Možda ti netko znači sve na svijetu ali tu osobu ne možeš imati uz sebe jer je ona uz nekog drugog. Poput Sandre. Ali nosi ju u srcu. Nikad ne znaš kada će pokucati na tvoja vrata trebajući upravo tebe. I što to ima više i bolje da možeš dati osim pomoći onome koji ju treba. Dozvoli, pokušaj i daj - čini dobra djela... na kraju nam samo ona ostaju... i na kraju se samo ona zbrajaju... Zaista dozvoli čaroliji da te prati. Dozvoli si ponekada vidjeti ono što je iza iako ti to nije dano. Dozvoli drugima da u tebi vide ono što se krije. Dozvoli - da riba nije više samo riba ... A man tells stories so many times that he becomes the stories. A zašto ne?  Sretno! |
- 18:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
03.07.2004., subota
Netko - meni osobit
|
Opet sam si nakopala probleme. I kad to ne želim. I kad imam najbolju namjeru. I kad se osjećam uz jednu osobu odlično. I kad nekoga volim. Zaista volim. I kad sam s nekim sretna. I kad mi je taj netko razlog za smijeh. I sreća. Ja uprskam. Uvijek mi uspije. Ne znam u čemu je problem, osim toga što znam da je u meni. 100% sam kriva i ne znam kako mi to uspije uvijek iznova. Kad se trudim svim snagama da ovaj put bude sve ispravno - uprskam. I kad se trudim i radim stvari koje do sada nikada nisam i nadam se da će biti ok - uprskam. Zar sam zaista jedna od onih koje nikada ne mogu učiniti pravu stvar?! Upoznala sam nekoga. Upoznala sam nekoga i tog nekog imam - punih 8 mjeseci... danas. I skoro je tu stalo. Skoro. Za sada nije. Ali još postoji mogućnost da stane. Povrijeđen je. Jako. Ja smatram kako nema razloga da bude povrijeđen ali također znam da to neće umanjiti njegovu povrijeđenost. To je njegov osjećaj i taj osjećaj moram poštivati. Ali ovaj put zaista ne znam što mi je činiti. Sretna sam s njim. Jako. I želim da cijeli svijet to zna. Do sada ga na blogu nisam spominjala jer mi blog služ i drugim stvarima. Tu je moja mašta na djelu. A on... on nije dio te mašte. On je dio mog života. I ništa mi ne znaći više od toga. Želim ga u životu. Kad bih ga imala samo u mašti - ne bi mi to ništa značilo. A da ga imam u životu. To mi život znaći. Ali, on je jedan onih kod kojih moraš paziti na sitnice. Barem sitnice po mojim kriterijima. A to mi ne ide dobro. Zaista. Nisam jaka na tom području. Sitnice nisu moje područje. Volim te. Želim ti reći oprosti. Od srca - oprosti. To je najviše što ti u ovom trenutku mogu dati. Više od svog srca nemam. To je sve. Znaš tko sam. Poznaješ me. Da, nosim prošlost sa sobom. Ali ona je dio mene. i ne mogu reći "na žalost" jer je ta prošlost učinila da sam danas ovo što jesam. I znao si. Na samom si početku znao što nosim sa sobom. Razumijem da je tebi to neshvatljivo. I ja sam na početku znala u što se upuštam. I danas - znajući bolje nego na početku - kažem da prihvačam sav teret koji nosiš sa sobom. Prihvaćam. Nadam se da ćeš i ti smoći još samo toliko snage. Trudim se. To mi moraš vjerovati. Promijenila sam se da se skoro više sama ne prepoznajem. I vrijedilo je. I sretna sam. Želim samo da i ti to vidiš. Jer ako sada završi - znaći da se nije vrijedilo mijenjati. Da bi isto završilo sve i da se nisam mijenjala. Ne, nisam savršena ... ali ovo što jesam - to je trenutno najbolje što nudim. Sebe. Prihvati .... molim te. Nedostaješ mi. |
- 16:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #
02.07.2004., petak
Odmor, odmor...
I know something about loveYou've gotta want it bad If that guy's got into your blood Go out and get him If you want him to be the very part of you That makes you want to breathe Here's the thing to do Tell him that you're never gonna leave him Tell him that you're always gonna love him Tell him, tell him, tell him, tell him right now I know something about love You gotta show him it and make him See that moon up above Reach out and get it If you want him to Make your heart sing out And if you want him to Only think of you Tell him that you're never gonna leave him Tell him that you're always gonna love him Tell him, tell him, tell him, tell him right now Ally Mcbeal je zakon serija. Obozavam ju. Koliko zbog toga sto me uzasno podsjeca na mene (samo sto ja nisam sama i nisam odvjetnica) ali sam upravo toliko smotana i ponekad djelujem (pri)glupo... Ali sljedece sto Ally kaze/misli je kao da je za mene pisano ili cak kao da sam ja rekla: "If women really wanted to change society, they could do it. I plan to change it. I just want to get married first." "Man are like gum. After you chew them awhile they lose their flavor." "I really hope he calls today so I can hang up on him." - ova mi je najdraza"We're women. We have double standards to live up to." "You know what makes my problems bigger than everyone else's? They're mine!" "I don't need to pay a therapist to give me crap. I have a roommate who does it for free." |
- 13:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #
01.07.2004., četvrtak
položila
Zadnji. Još dva u 9. mjesecu. Slijedi dugo očekivani i itekako zasluženi odmor. 3-5 dana (zavisi kad me mama pusti iz svojih šapa) na moru i onda se vraćam. Skok do Čateških ili Šmarjeških će me oporavit od mora. Pa skok do aqualand-a u Italiji će ove godine biti vjerojatno moguć. Gardaland sam već prorešetala ove godine pa se neću tamo još vračat. Aqualand stoji za sada. Onda opet oko rođendana malo doma. Pa opet nazad. Ah, vidjeti ćemo. Sad sam se konačno smirila što se tiče tih nekih velikih planova. Sigurno će biti sve ok i "usput". Idem se sad bazit na skidanje mjuze koja će mi praviti društvo sutra popodne na vlaku pa na busu. Nadam se samo da neće biti paklena gužva, iako sam sigurna da će biti. No, do sada mi je uvijek uspjelo naći neki kupe za koji "common people" ne skuži da je prazan pa se ja uvalim i zagrnem zavjesu da imam svoj mir  .Vruće. Odoh pod tuš. Gledat Shreka (1 - da prenovim znanje za 2. dio)  i tamanit sladoled. Nalazi su mi jučer došli ok  (hvala Bogu) pa ću sad malo odmarat od svih silnih "dieta".Lijepo ljeto svima, svima, svima   i puno  |
- 13:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Još pola sata...
Pozdrav s faxa. Upravo sam polagala/pisala zadnji ispit za 6. mjesec. Za pola sata će rezultati. Mislim - smiješno. Sinoć sam si malo pročitala. Koma! Pitanja glupa, moji odgovori još gluplji. Da mi je dobit 6 pucala bih od sreće. Al bez obzira dal ja položila ili ne, ovaj ispit sam ionako planirala polagati u 9. mjesecu pa sam sad izišla eto tek toliko, da probam  . Dobila sam odličan savjet. Jučer sam ga počela koristiti. Neću se više pilati oko nekih nebitnih stvari, koje me zapravo ne zanimaju - iako to nije uvijek istina. Ali znam koliko je snaga uma. Ne kažem da će mi 100% uspjeti ali truditi se znači da je već pola posla obavljeno. I tak sam si ja jučer kupila epilator i čak mi je uspjelo skinuti s neta jednu odličnu pjesmu. Epilator je so far so good. Nadam se da će se s vremenom i izboljšati - ono, kad se dlake i koža naviknu. Al moram reći da mi se sve to oko dlaka ljeti već pošteno gadi. Da nit ne spominjem koliko me živcira!  I muškarci su dlakavi pa ni jednoj curi to ne smeta. Čak su "više muškarci" što su dlakaviji. Pa kad ga ljubiš po prsima ne znaš dal bi ga ljubila ili bi pljuvala progutane dlake. Zašto nije njima bad zbog toga? Baš ih briga! A dal bi oni nama ljubili dlakave noge? Da, naravno - svi muškarci koji ste ovo pročitali ste sigurno napravili facu u stilu:  . I to je to. Ok, nogu još mogu prihvatit. Pa i dlakava prsa. Al ispod pazuha... Pa dajte dečki!!! To zbog vas i higijene i mirisa na autobusu. U zonu prepona se pak neću upuštati. To svakom na dušu i prema potrebi i uslugama koje vam nude "krevet-partneri(ce)" Nego, da se ja vratim. MENE strašno ljuti to što ne smijemo biti ni bockave, ni dlakave ni niš osim svježe depilirane i mirisne i glatke i šta ti ja znam. A čim je nešto "pogrešno" odmah stavljamo hlače i to je to. Sve to je postalo previše "normalno" odnosno "samoumevno" (sorry, ne znam kak se to kaže na hrvatskom). A koliko tek vremena potrošimo na uklanjanje tih dlaka. O lovi pak da ne počinjem. Pa nek još netko kaže da muškarci niste egoistične ________  Smirih se. Idem vidjeti što je ispitom. Javim rezultat. A možda i ne |
- 09:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||