Marketing
An Adventure As Big As Life Itself
Neki dan sam baš razgovarala s jednom neobično dragom mi osobom. Neobično mi dragom kao što je neobičan taj film o kojem smo razgovarali. Big fish. Jedan od mnogih koje sam pogledala ali je, za razliku od drugih, ostavio u meni nešto posebno. Ne bih više znala prepričati točnu priču ali bih znala osjetiti ono što sam osjećala kad se na platnu pojavilo "the end".
Tko mi je ukrao čaroliju života? Tko mi ju je ukrao i zašto? I gdje je sada? Tko ju ima? Želim svoju čaroliju! Sama sam si ju ukrala. Ukrala, jer nisam znala drugačije nastaviti. I dalje je u meni. Nepomična. Nevidljiva. Željeti ju - nije dovoljno.
Rijetki su oni sretnici koji sačuvaju svoju čaroliju cijeli život. Ili barem oni, koji ju znaju izvući kad im ona treba. Tu istu čaroliju koja nam djetinjstvo čini jednom velikom pustolovinom. I zašto smo veliki ljudi tako nepovjerljivi? Zašto ne vjerujemo više u čaroliju? Zašto ne vjerujemo više u život? Zašto ne vjerujemo više u sebe, svoje snove? Nepovjerljivi smo jer vjerujemo više u ono što možemo držati u ruci. Čvrsto ili ne. Vjerujemo u ono što imamo. U čaroliju ne vjerujemo jer ne vjerujemo ni u smisao. Ne vjerujemo u smisao jer ga ni ne nalazimo. A oni koji ga pokušavju naći - traže (pre)često na krivim mjestima. U život ne vjerujemo jer nam često donosi samo loše. Samo brige. Samo tugu i probleme. U sebe ne vjerujemo jer nas gaze drugi. Jer im dozvoljavamo. Jer su naši snovi preslabi naspram stava "ruši sve pred sobom do cilja". A cilj na kraju nije ni bitan. Čovjek ne bira sredstva koja ga vode do cilja. A sredstvom postajemo svi i sve. Čarolija se povlači. Plače sama u kutu svoje sobe. Jecajući za jednom dušom... samo jednom... koja će ju izvući iz tog kuta. Izvući ju i iznijeti na oči svima. Čak i onda neće ju svi vidjeti. Još manje prepoznati. Zaboravili su ju ljudi.
I valjda zbog svega toga sin nije poznavao oca. Nije ga ni mogao poznavati. Svijetom je išao na pola zatvorenih očiju. Hodajući tako ne možeš poznavati ni potpunu jačinu sunca ni potpuni oblik cvijeta ni potpunu veličinu drveća ni potpunu daljinu horizonta. Sve vidiš i poznaješ na pola. I misliš da vidiš iza. Tamo gdje ti nije dano gledati. Ali samo misliš. Pa sve i kad shvatiš da si čaroliju izgubio i sve i kad ju počneš tražiti ne možeš početi drugačije nego onim sredstvima koje vidiš i poznaš tek na pola. Ne možeš još otvoriti oči u potpunosti. Ali polagano, polagano kreni. Skupi svu svoju hrabrost. Nadjačaj sav strah. I kreni prema vratima. Prema vratima iza kojih znaš da te čeka nešto loše ili strašno ili nešto čega se bojiš; nešto u čijem oku bi mogao vidjeti svoju budućnost. Uspjeti ćeš. Uspjeti ćeš samo ako dopustiš da se druga polovica približi tebi. Da ti se pokloni. Daj od sebe sve što možeš i otvori se. Otvori svoje srce i otvoriti će ti se oči. Nauči voljeti i prihvatiti i drugi će voljeti i prihvaćati tebe. I tada ćeš naučiti. I tada ćeš uspjeti. I tada ćeš vratiti svoju čaroliju. I tada ćeš vratiti svoj život. I tada je sin upoznao svoga oca.
Shvativši da svatko bira svoj korak za danas. I bira smjer tog koraka. I bira dužinu tog istog.
Na kraju - nije puno stvari bitnih u životu. Zaista nije. Možda ti netko koga prezireš i koga ismijavaš postane najboljim prijateljem i suputnikom. Poput velikana. Ako mu to dozvoliš. Možda misliš da ne možeš dalje jer si izgubio sve potrebno. Poput cipela. Ali pokušaj i vidjeti ćeš da ide. Možda sporije ali čuj - ide. Možda ti netko znači sve na svijetu ali tu osobu ne možeš imati uz sebe jer je ona uz nekog drugog. Poput Sandre. Ali nosi ju u srcu. Nikad ne znaš kada će pokucati na tvoja vrata trebajući upravo tebe. I što to ima više i bolje da možeš dati osim pomoći onome koji ju treba.
Dozvoli, pokušaj i daj - čini dobra djela... na kraju nam samo ona ostaju... i na kraju se samo ona zbrajaju...
Zaista dozvoli čaroliji da te prati. Dozvoli si ponekada vidjeti ono što je iza iako ti to nije dano. Dozvoli drugima da u tebi vide ono što se krije. Dozvoli - da riba nije više samo riba ...
A man tells stories so many times that he becomes the stories. A zašto ne? 
Sretno!
Post je objavljen 08.07.2004. u 18:32 sati.