|
Napomena: Nakon što sam danas već napisao tekst o tragediji na Kornatima došao mi je poštom "Vijenac" Matice Hrvatske u kojem sam našao izvrstan tekst na istu temu. A budući da ima onih koji su me zbog mog teksta napali, uz izričito dopuštenje "Vijenca" objavljujem ovaj tekst. Maticu Hrvatsku i autora ovog teksta sigurno nitko ne može sumnjičiti za sklonost SDP-u ili rušenju hrvatske države.
Dnevnik prolaznika - Ive Šimat Banov
Dvanaest mučenika i njihov (trinaesti) učitelj čine simbolički broj aktera užasne nesreće. Među njima ne može biti krivaca. To su junaci Kornata. A iz toga vatrenoga pakla polako, kroz vrata smrti, u život dolazi trinaesti gasitelj. Junak Frane Lučić. Oporavlja se uspješno
Što bi se još moglo reći o kornatskoj tragediji? Poslije toliko žalosti, suza i očajanja, brojnih pisanja i pitanja koja su ,ostala bez odgovora, treba li još pridonositi toj tragičnoj kronici i nejasnoći? A toliko su sati, dana i tjedana najbliži stradalih ostajali bez ikakve službene obavijesti o tragediji?! Toliko politikanskih priloga!
Toliko nejasnoća, žalosnih glazura. Toliko zapravo, usprkos prividu usplahirenosti, sporosti, razvlačenja i posve malo suosjećanja, namještenih medijskih suza i tugovanja.
Dira me neobično taj prostor i ta tragedija. U svojoj sam se mladosti verao tim kamenjarom, gasio požare (koji su tamo bili česti kao dobro jutro) koji su namjerno izazivani da bi mlada, zelena trava brzo iznikla na zgarištu u korist ovaca. Skakao sam (mi Murterini rekli bismo balimbrao) po tom kamenjaru loveći na trk poludivlje ovce svoje stare tete, djedove sestre. Na trk?! I sada, nakon toliko desetljeća, ne bez preciznosti i oštrine skeniram teren i tragičnu pozornicu i vrtim se oko pitanja koja ni kod mene nisu našla razumna i trijezna odgovora. Toliko pitanja na koja nema odgovora – odgovora koji neće u život vratiti ljude, ali će (kao kod nestalih branitelja) umiriti duše ožalošćenih ljudi.
Nismo krivi, nismo odgovorni – u glas tvrde ministri i ministarstva, zapovjednici i službene osobe. Odgovoran je opušak cigarete i zapovjednik na terenu. Svaka čast! Ali dokazivanje krivnje jednoga opuška nosi prizvuk guantanamskog uvjeravanja i priznanja. Kako dokazati krivnju opuška cigarete? A ako je opušak nedokaziv, ali dobrodošao perolak i jednostavan odgovor na prividnu zabrinutu i histeričnu potragu za krivcima, drugi je krivac nađen u poginulom gasitelju koji više ne može govoriti i koji je krivcem naznačen strašnim riječima glavnoga državnoga odvjetnika, naime da je »vlastitu grešku platio svojom glavom«. To je vrh dna ispod i iznad kojega nema veće sramote. Gore rečenice zapravo nema. Treći je razlog pronađen u tzv. eruptivnom požaru, a o tome neću jer nedostaje mi znanja, a u svojim mladenačkim gašenjima bio sam, srećom, eruptivniji od svakoga požara.
Histerična pak situacija (blizina izbora, sveopća zaprepaštenost...) zahtijevala je brzi odgovor, odnosno histerično traženje krivca. Jednom će taj grop nejasnoća, sastavljen od rekonstrukcija i snimaka iskrcavanja gasitelja, krivih i zakašnjelih informacija, uzaludna dozivanja u pomoć, neprimjerene opreme... valjda dočekati svoj vjerodostojni rasplet. A reći da je greška plaćena vlastitom glavom stvarnoj tragediji dodaje bezosjećajnost upakiranu u glaziranu ozbiljnost koja se učvršćuje čestim medijskim defilejima i prividnom odlučnošću, koja uvjerava o potrazi za istinom i smirivanjem situacije. Riječ je, ponavljamo, o trima ministarstvima o nekoordiniranim akcijama, nepotpunim, zakašnjelim i krivim obavijestima, o pogubljenim koordinatama i vremenima, lošim vezama i jednako lošoj opremi... Tu malotko prolazi testove profesionalnosti i odgovornosti. Za sudbinu ljudi ostavljenih vatri i na goleti za sada je kriv jedan opušak jedan čovjek netom izašao iz pritvora i junak kojega više nema.
Tisno, mjesto udaljeno šest kilometara od mojega, izgubilo je šestoricu mladića (za poredbu, u četiri godine rata to je mjesto pokopalo trojicu branitelja). Na Kornatu nije izgubljena samo »cijela jedna vatrogasna smjena« nego entuzijastička, radišna i poštena Hrvatska. Ona koja voli svoju domovinu i svoj rodni kraj, ona kojoj je gašenje požara i dužnost i izlet. Jer letjeti helikopterom nije svakodnevna stvar. A tu je zajedništvo i druženje. Izgubljeni životi najbolji su dio nas. Na njihovu se entuzijazmu, zanosu i ljubavi može graditi svijet.
Na toj se žrtvi daju izvući pouke.
Druga se Hrvatska (i u istom kraju) besciljno klatari po mjestu kradući bogu dane, predozirana ili osakaćena u prometalima i na prometnicama. Druga je Hrvatska u Big Brotherima, tim zamorcima koji ne znaju kamo će sa sobom dok ih mediji pretvaraju u junake i idole. Druga je Hrvatska zemlja političkih premetaljki, zemlja raznih radeljaka, mamića i šoping–terapija golih sponzoruša s plakata koje lascivno traže pokriće za svoju bijedu (»obuci me«). To je ona Hrvatska koja ne zna ni bližnje obavijestiti o tragediji njihovih sinova i braće.
To je bešćutna, ravnodušna, neodgovorna zemlja. Neodgovorna za život i sreću drugih. Nikakva.
Ovdje se zaboravlja gospodin Gordan Alfirev, koji je sebi oduzeo život. Umirovljeni profesor, osnivač DVD Vodice, i njegov dugogodišnji tajnik, neoženjen i bez djece u toj je mladosti gledao vlastitu obitelj. Čovjek koji nije imao izravne veze s tragedijom osjetio se itekako odgovornim. Znamo za nepravdu koju poradi velike tuge mogu ožalošćeni učiniti drugim ljudima i koji u svojoj velikoj boli mogu krivnju pripisati onomu tko je najmanje kriv. Pa ipak ne slažemo se da je »njegov osjećaj odgovornosti iznuđen« te da je »otjeran u krivnju«. Takav, kao gospodin Alfirev, jesi ili nisi. Otišao je za svojim učenicima i izabrao njihovu sudbinu. To je užarena i konačna točka odgovornosti, koja se ne smije ni od koga zahtijevati. To nije pitanje smrti, nego života. Pitanje kako se moglo s tom tragedijom živjeti? A umrijeti zajedno sa svojim učenicima više je od života bez njih.
Gasio sam požare na Kornatima. Gasili su ih i drugi. Mi, koji smo po tom ljutom kamenjaru i škrapama đipali kao podivljale ovce, sada ne razumijemo ništa. Bez ikakve opreme, s nekom zelenom granom u ruci, najčešće u kupaćim gaćama, mlade noge nosile su nas od svih nesreća; zmije ili vatre. Ali ne znači da smo sve iskusili. Možda smo, toliko puta, samo imali sreće? Dvanaest mučenika i njihov (trinaesti) učitelj čine simbolički broj aktera užasne nesreće. Među njima ne može biti krivaca. To su junaci Kornata.
A iz toga vatrenoga pakla polako, kroz vrata smrti, u život dolazi trinaesti gasitelj. Junak Frane Lučić. Oporavlja se uspješno.
On će reći istinu.
I mi bismo je već jednom trebali govoriti.
Prenosim:Vijenac 08.studenog 2007.
|
