supertajni blog

Hrvatski politički leksikon, London 1988.

Dvije godine radio sam na Hrvatskom političkom leksikonu koji je ugledao svijetlo dana 1988.god. Kako na ovom blogu već dulje vremena obrađujem povijesne teme odlučio sam ovdje u idućih nekoliko dana donijeti „Primjedbe uz prvo izdanje…“, gdje objašnjavam način i razloge izbora pojedinih leksikonskih jedinica a zatim i predgovor Leksikonu u kojem sam pokušao dati pregled hrvatske političke povijesti od prapočetaka do 1971.god.


PRIMJEDBE UZ PRVO IZDANJE HRVATSKOG POLITIČKOG LEKSIKONA

Ovu knjigu namijenio sam hrvatskoj mladeži, kako u domovini tako i u iseljeništvu, da joj bude trajnim priručnikom i pratiocem političkoj djelatnosti, svjedokom bogatstva, raznolikosti i bitnih podataka glavnih tokova razvoja hrvatske političke misli. Nastojao sam da s dovoljno jasnoće za nestručnjaka, a to znači za nedostatno obaviještena, ukažem na ukupnost povijesnog tijeka, na one glavne odrednice i smjernice, koje su hrvatski narod na njegovu državnom i etničkom prostoru očuvale kao politički narod.

S obzirom da je ovo ne samo prvi leksikon u hrvatskoj političkoj publicistici, nego je uz to i djelo pojedinca, čini mi se uputnim objasniti kriterije po kojima je sastavljen.

Svako vrijeme, što je posve normalno, nosi sobom i vlastito shvaćanje svih bitnih pitanja svijeta, pa i političkih. Zbog 'toga se upravo nametala nužnost suvremene obradbe skupljene građe, ne toliko u tehničkom, koliko u političkom smislu. Prvi korak prema tome bio je uspostavljanje kroatocentričnosti kao temeljnoga mjerila vrijednosti ljudi i događaja. Već tu misao bilo je teško provesti, budući da naša politička historiografija upravo vrvi smjernom naklonošću prema stranom gospodaru, te najčešće pokazuje daleko više razumijevanja za strane interese, nego li za hrvatske. U uvjetima našeg samokažnjavanja, okrenuta je ona svim mogućim uzvišenim i časnim idejama, dinastijama, interesima, zaboravljajući pri tome osnovno pitanje hrvatske državnosti i slobode. Zbog toga je pod mjerilom kroatocentričnosti ocjena osoba ili događaja nešto drugačija nego što je to uobičajeno i prihvaćeno.

Uzimajući u obzir pojedine osobe, bilo je uglavnom zanimljivo i spomena vrijedno samo ono što se odnosi na politiku (akcije ili kontrakcije) i što je s njezina stajališta mjerljivo. U prvi izbor ušle su osobe koje su na političke tokove vršile bitan utjecaj, bez obzira na njihovo podrijetlo. Namjera je autora bila obuhvatiti sve osobe toga prvog kruga. U drugom je redu uvršten izbor osoba koje, doduše, nisu vršile bitan utjecaj, ali su karakteristične za određena razdoblja. Posebna pozornost posvećena je ovdje muslimanskim Hrvatima, ali i predstavnicima pojedinih narodnosnih skupina koje su imale svoje vlastite, od matice naroda odvojene zakone razvitka (Bunjevački, Gradišćanski Hrvati).

U trećem krugu obrađen je suženi izbor onih osoba koje su manje važne ili pak imaju vrlo malo utjecaja na glavne političke tokove, a uzete su u obzir jer zastupaju raznolikost i kolorit hrvatske politike. Osobe svjetskoga značenja, o kojima se može naći dostatno podataka u zapadnim enciklopedijama i leksikonima (Hitler, Staljin, Mussolini, Churchill, Roosewelt, itd.) namjerno nisu uvrštene. Isto vrijedi za opće pojmove (socijalizam, kapitalizam, feudalizam, , liberalizam, itd.).

Politički pojmovi prvoga reda, tj. oni koji su bitni za razvoj hrvatske političke misli, uneseni su u leksikon, bilo da se radi o ugovorima, koalicijama, osnivanjima stranaka ili država, političkim manifestacijama, a opisani su što je moguće kraće, s bitnim podacima. Kod manje važnih pojmova vršen je izbor, i to prema njihovoj današnjoj važnosti.

Krivo bi bilo mjeriti važnost pojedinca, stranke, novine i sl., obrađenih u ovom leksikonu, prema prostoru koji im je posvećen jer je opseg teksta ovisio ne samo o raspoloživim podacima, nego također o pitanju njihove vrijednosti i aktualnosti.

Nastojao sam nakon svake leksikonske jedinice navesti ne samo rabljenu literaturu, nego sam, prema mogućnosti, naveo što više podataka, kako bih zainteresiranim čitateljima omogućio što temeljitiji studij pojedine leksikonske jedinice,

Pri tome sam, s obzirom da je ovaj Leksikon namijenjen u velikoj mjeri Iseljenoj Hrvatskoj, nastojao navesti i onu literaturu koja se može naći u inozemnim, osobito prekomorskim, sveučilišnim ili nacionalnim knjižnicama. Pri tome mi je od velike pomoći bio priručnik A. Miter "Croatica" (Toronto 1985.).

U pripremi ovog Leksikona koristio sam, kao temelj, slijedeća djela:
Znameniti i zaslužni Hrvati, Zagreb 1925.
J.Horvat:"Politička povijest Hrvatske", Zagreb 1936.
J.Horvat: "Politička povijest Hrvatske (1918.-1929.), Zagreb 1938.
Naša domovina, I/ II, Zagreb 1943.
Rječnik historije države i prava, Zagreb 1968.
Enciklopedija hrvatske kulture, Zagreb 1980.
Hrvatska Revija, Buenos Aires - Barcelona, 1951.-1988.
Nova Hrvatska, London, 1970.-1988.

Također želim zahvaliti gospodi Vladi Vdoviću, dr. Ernestu Baueru, Krunoslavu Sigetiću i Hrvoju Vukeliću koji su, djelomično i1i u cijelosti, pročitali rukopis ovog Leksikona, te mi pružili korisne savjete. Posebno zahvaljujem dr. Milanu Blažekoviću za njegovo temeljito recenziranje rukopisa.

Hrvatska politička povijest puna je padova i poraza, ali i zanosa, idealizma i političke dalekovidnosti. Hrvatska politička povijest isto je tako neprekidan slijed političke misli, koja se razvijala u različitim okolnostima tijekom stoljeća, te je njezin razvitak bio podložan određenim zakonitostima. Razvoj hrvatske političke misli treba promatrati kao dio europske političke misli, te ju je samo tako moguće shvatiti. Bilo bi pogrešno i sudbonosno, kad mladi naraštaji ne bi vodili računa o slijedu hrvatske političke misli, o povijesno i društveno uvjetovanim odrednicama, te kad ih ne bi uzimali u obzir. Hoće li za naše mlade generacije i njihovu političku djelatnost povijest biti magistra vitae i1i ne, presudno je pitanje budućnosti. Posluzi li ovaj leksikon tome cilju, ispunjena je njegova namjena.





Razvitak hrvatske političke misli

Politička povijest Hrvata povijest je stremljenja za državnom samostalnošću, za stvaranjem hrvatske države, povijest je razvitka njezine državne misli. Mi danas još uvijek premalo znamo o prvim stoljećima u kojima su bile utemeljene hrvatske države i o oblicima državne i političke vlasti u njima. Dok o tome možemo samo nagađati, čini se pak sigurnim da je jedna vojska iz Bijele Hrvatske u VII. st. prodrla u današnji hrvatski prostor i porazila avarsku moć. Taj čin stvaranja nove države na Balkanu sličan je činu stvaranja kolonijalnih država devetnaestoga stoljeća: iz matice zemlje dolazi vojna sila i osvaja nove krajeve, te u njima osniva novu državu. Tako su od VII. pa sve do konca X. st. postojale dvije države, jedna sjeverna od Karpata, koja se u X. st. utapa u poljsku državu, te druga na Jadranu.
Vojska Hrvata koja je, čini se, tvorila političku os hrvatske države, bila je vojska naroda ratnika-konjanika koji je, prema nekim najnovijim istraživanjima, potekao čak iz Perzije (danas Iran). Možda je taj mali ratnički narod, u nizu seoba i ratnih osvajanja, od područja Perzijskoga zaljeva do Kavkaza, duž obala Crnoga mora, došao u dodir s raznim stranim kulturama i vojno-političkim uređenjima, te je tek u toku stvaranja svoje države nad Karpatima poprimio slavenska kulturna obilježja. Pa i u novoj domovini na Jadranu ratnička hrvatska plemena su zatekla šaroliko pučanstvo slavenskoga, romanskoga, ili ilirskoga i avarskoga podrijetla, što je posve naravno utjecalo na proces stvaranja države Hrvata, na njezinu političku i državnu stabilnost.

Prvo političko uređenje

Hrvati su bili organizirani u plemena, koja su bila teritorijalne i vojničke ustrojbe. Svaki Hrvat, pripadnik plemena, pripada aristokratskom sloju, te samo kao takav pripada političkom narodu. Ostalo pučanstvo podložno je političkom narodu. Izgradnja države trajala je po prilici dva stoljeća. Vjerojatno je u prvom stoljeću, nakon osvajanja zemlje, država Hrvata bila skup manje-vise samostalnih plemenskih jedinica, koje su ipak bile vezane sviješću o zajedničkom podrijetlu.
Područje jednog plemena je župa, a predvodnik je vojskovođa plemena i ujedno upravitelj-župan. Pod pritiskom iz vanjske opasnosti dolazi do čvršćeg povezivanja župa. Predvodnici plemena, u času vanjske pogibelji, biraju sebi vođu-kneza, čija se vlast produžuje i u doba mira. Tako se vojnički voda pretvara u političkog vladara - vrhovnika nad svim plemenima naroda. Stvara se, dakle, monarhistički princip, u početku izboran, jer se za izbor traži pristanak plemenskih župana, koji se sastaju na sabor, što se uščuvalo i onda kad je taj pristanak predstavljao potvrdu već gotove činjenice.
Na daljnji razvoj političkog uređenja utjecalo je pokrštenje Hrvata i time prihvaćanje zapadnoeuropskog kulturnoga kruga, a zatim i utjecaj franačke države, pod čijim se utjecajem ustrojava vladarska vlast sve do dvorskoga časništva. Politički i kulturni upliv Zapada utjecao je i na politiku hrvatskih narodnih vladara, koji, osim učvršćivanja svoje moći, čime ujedno stvaraju gospodarsku, teritorijalnu, a time i političku osnovicu hrvatske države, teže za političkim povezivanjem sa Zapadom, sukladno ondašnjem poimanju i nazorima. Pomoć Crkve u razvoju hrvatske države i u učvršćivanju moći -narodnih vladara ne smije se nikako podcijeniti, no istodobno ta sveza sa Crkvom dovodi vladare u sukob s plemenima. Samo na račun samobitnosti pojedinih plemena moguća je jaka središnja vladarska vlast. Suprotnost plemena politici narodnih vladara odlučno djeluje na razvitak hrvatske Drave, koju su mogli stvoriti samo oni vladari, koji su se izdigli nad plemena i znali i stegnuti i uskladiti njihove posebne težnje i probitke. Politička snaga hrvatske države u doba hrvatskih knezova bila je u tom dijelu Europe zamjeran politički čimbenik, sto je prisililo i pape i franačke i bizantske vladare na sklapanje ugovora s mladom hrvatskom državom. O moći hrvatske države govori i činjenica da pape, u doba kad Crkva tezi za univerzalnošću, šuteći priznaju Hrvatima pravo upotrebe hrvatskoga jezika u bogoslužju.

Trpimirovići

Krunidbom Tomislava za hrvatskoga kralja pobijedilo je kod Hrvata monarhističko načelo, do čega je došlo nakon dva uspješna obrambena rata, protiv Madžara i protiv Bugara, i pod utjecajem međunarodnih prilika u Europi. Kralj je sjedinio sva plemena, moć župana svoje na razinu dvorskih časnika, utvrdio je granice i teritorij, pa je time zadobio sva obilježja neovisne države.
Kao neovisno kraljevstvo postoji država Hrvata gotovo dva stoljeća. Jezgra kraljevstva i kraljevske moći nalazi se na području uz more, koje je pod stalnim i jakim utjecajem zapadnoeuropske kulture. Uvjetovana geopolitičkim položajem, plemena Hrvata u unutrašnjosti zemlje žive i dalje u plemensko-županijskom sustavu, te u stalnoj napetosti i sukobu sa središnjom kraljevskom vlašću. Već se tu pojavljuje trajni hrvatski politički problem: na hrvatskom državno-pravnom području sukobljavaju se interesi Istoka i Zapada. To uvjetuje i politiku hrvatskih vladara koja predstavlja neprekidno i budno praćenje odnosa snaga Istoka i Zapada i njihovo korištenje za hrvatske probitke. Isto tako dolaze hrvatski vladari u sukob s posezanjima Mletaka za hrvatskom obalom. Poslije stoljeća dinastijskih kriza i sukoba uspijeva tek kralju Petru Krešimiru IV. uspostaviti punu političku vlast nad sveukupnim hrvatskim etničkim i državnim područjem. Odmah nakon toga dolazi do najteže krize za Dmitra Zvonimira, u obliku starog sukoba vladara s plemenima, zbog Zvonimirove politike čvrste suradnje s papom Grgurom VII., koji nastoji pretvoriti duhovnu vlast u svjetovnu i sjediniti Europu. Cilj te papinske politike - povesti sjedinjenu Europu u rat protiv Istoka - ne odgovara političkim probicima hrvatskih plemena, što dovodi do novih i teških kriza u hrvatskoj državi, te do konačnog poraza kralja Petra (Svačića). kao predstavnika konzervativnih hrvatskih plemena, i do vlasti madžarske dinastije u Hrvatskoj.
Arpadovići
Bez obzira na to koliko je Pacta conventa ugovor između dviju samostalnih država, ili možda ugovor između predstavnika hrvatskih plemena s madžarskim kraljem Kolomanom, Hrvatska od 1102. ulazi u personalnu uniju s madžarskim kraljevstvom. Zajednički kralj preuzima baštinu prava i probitaka bivših narodnih vladara, uz uvjet jamstva potpune slobode i povlasti hrvatskim plemenima, povlasti političkoga naroda Hrvata. Četiri stotine godina. od ugovora Pacta conventa do bitke na Mohačkom polju, ne mijenjaju se obilježja hrvatske državnosti,iako hrvatsko kraljevstvo doživljava duboke potrese u ratovima s Mlečanima, Turcima, Tatarima i u međusobnim borbama hrvatskih velmoža. Tijekom te četiri stotine godina hrvatsko kraljevstvo ima svoj posebni teritorij, svojeg vrhovnika, kojega predstavlja hrvatski ban, svoju upravu, svoje zakonodavstvo i svoj posebni novac. Hrvatsko kraljevstvo u tom je razdoblju stvorilo za sebe, u duhu vremena, svoje zakonodavno tijelo, Sabor, koji u svim sudbonosnim trenutcima preuzima ulogu predstavnika hrvatskog državnog suvereniteta. Već u razdoblju vladavine narodnih vladara spominju se sabori, no vrlo je vjerojatno da su, barem u političkom smislu, ti sabori imali isključivo značenje izbornih skupština. Nasuprot tome, od XIII. st. Sabor je u Hrvatskoj stalno zakonodavno tijelo, pa su iz 1273. poznati i zaključci takvog sabora. Sabor je izraz i predstavnik volje političkoga naroda, u njemu su odlučni čimbenik predstavnici plemena, županijski plemići i velikaši loji se razvijaju iz nasljedne županske časti. Uz njih se, po uzoru na zapadnoeuropske sustave, javljaju i predstavnici kraljevskog plemstva, te predstavnici Crkve i slobodnih kraljevskih gradova. Ulaskom hrvatske države u državnopravnu zajednicu s Madžarima došlo je do dijeljenja hrvatske države: uz Madžarsku pristaju područja između Save i Drave, te južno od Kupe do mora, a hrvatsko područje južno od Save i istočno od Dinarskoga gorja, područje Bosne, postupno se izdvaja i postaje posebna državnopravna tvorevina, u početku pod banskom, a kasnije i pod kraljevskom vlašću Kotromanića. To bosansko područje živi kao neovisna država i održava snažan plemenski sustav. Bosanski sabori, u kojima su zastupljena hrvatska plemena s područja Bosne, održavali su još u XI V. st. svoje izričito pravo izbora vladara, pa su sabori jači od kraljeva. Pa i u kulturno-vjerskom pogledu živi hrvatska državna tvorevina u Bosni posebnim životom pod utjecajem Crkve bosanske. Madžarsko•hrvatski kraljevi vode protiv Crkve bosanske križarske ratove, koji zapravo predstavljaju pokušaj vraćanja Bosne matici kraljevstva. Ima, međutim, razdoblja, kad inicijativa za ujedinjenje hrvatskog državnopravnog prostora dolazi iz Bosne, što djelomično uspijeva kralju Tvrtku I. Kotromaniću u XIV. st. Pojava Turaka u hrvatskim zemljama okončava ta nastojanja.
Nakon pogibije posljednjeg hrvatskog narodnog vladara (1463.) u Bosni, postaje ona posebnim pašalukom unutar Osmanlijskoga carstva. Početkom XV. st., nakon teških borbi, uspijeva Mlečanima zaposjesti obale i gradove Dalmatinske Hrvatske. Prodor Turaka našao je hrvatsko-madžarsku državnu zajednicu potpuno nespremnom. zbog podunavske politike njezinih kraljeva i njihovih dinastičkih aspiracija na razna europska prijestolja.
Na Krbavskom polju bila je 1493. skršena snaga i moć hrvatskog plemstva, pa već tada hrvatski sabori razmišljaju o traženju nove vladarske dinastije koja bi mogla zasititi hrvatske zemlje. Nakon Mohačke bitke, u kojoj pada zadnji Jagielović i zadnji madžarsko-hrvatski kralj, većina hrvatskoga plemstva izabire na saboru u Cetinu 1 I.1527. za hrvatskoga kralja Ferdinanda Habsburga, pa će hrvatska država idućih četiri stotine godina provesti u sklopu Habsburškoga carstva.
Habsburgovci
U trenutku kad se sudbina velike većine tadašnjeg hrvatskog političkog naroda vezala uz državni sustav habsburškog carstva, čija se moć prostirala od Španjolske do Dunava, područje hrvatske države bilo je smanjeno na prostor od nekoliko stotina četvornih kilometara. Hrvatski Sabor naziva tada svoje područje "reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae", ali usprkos tome, Hrvatski Sabor, kao nosilac hrvatske državnosti, pregovara s izaslanicima Habsburškoga carstva u potpunoj ravnopravnosti. Dapače, pristaje izabrati habsburške vladare samo pod određenim uvjetima. Glavni politički uvjeti su priznanje nezavisnosti hrvatske državnosti, utjelovljene tada u sloboštinama,. povlasticama i pravima tadašnjeg političkoga naroda. Svrha izbora Habsburga bila je jasna: steći potporu habsburške oružane snage da bi se oslobodila do tada izgubljena područja. Ali i tu postoje uvjeti, pa tako habsburška oružana sila mora stati na granicama hrvatskoga kraljevstva i smije priskočiti u pomoć tek na zahtjev Hrvatskoga Sabora.
Od Krbavske bitke do bitke kod Siska 1593. tijekom dugih sto godina, snage hrvatskoga kraljevstva iscrpljene su neprekidnim ratovima s Turcima, a pomoc Habsburga ne dolazi redovito, kasni, a s druge strane habsburska vojska postupno stvara na hrvatskom podrucju pojas Vojne krajine, te u napustena podrucja naseljava prebjege i uskoke.
Stvarenje Vojne krajine dovelo je do velikih sukoba izmedu hrvatskog kraljevstva i Habsburga. Hrvatsko plemstvo je protiv sustava Vojne krajine, koji smanjuje djelokrug vlasti Sabora, a sto njegovi zapovjednici nastoje i prosiriti na raeun povlastica hrvatskoga plemstva. Taj sukob dolazi k vrhuncu u uroti tadasnjih predstavnika politike hrvatskog kraljevstva. najmocnijik velikasa Zrinskih i Frankopana. Buduci da je car Leopold I. 1664. sklopio s Turcima sramotni mir u Vasvaru, hrvatski su velikasi drzali da su Habsburzi time prekrsili uvjete pod kojima ih je Hrvatski Sabor na Cetinu izabrao vladarima hrvatskog kraljevstva. Dok Habsburzi obustavljaju politiku koja bi dovela do oslobodenja hrvatskih krajeva, dotle u Vojnoj krajini oslabljuju moc hrvatskoga kraljevstva. Medutim, za hrvatske je velikase osvajanje izgubljenih krajeva povijesna nuznost. jer im nedostaje gospodarska osnovica za samostalnu politiku prema vladajueoj kuci Habsburga.
Urotnici su zato pokusali u velikim razmjerima provesti politiku koju je s uspjehom vec provodila hrvatska Dubrovacka Republika. Tu je ponovno. uskrsnula i politicka ideja hrvatske drzavnosti: okupiti u jedno tijelo veeinu hrvatskih zemalja. Vode se zato razgovori i s istocnim i sa zapadnim politickim cimbenicima. Nedvojbeno je da bi hrvatsko kraljevstvo pod zaštitom Osmanlija prije ili kasnije priključilo sebi Bosansku Hrvatsku. Međutim, urotnički pothvat nije uspio, i urotnici gube glave na stratištu u Bečkom Novom Mjestu. Istoga trena njemački zapovjednici Vojne krajine žele obezglavljeno hrvatsko kraljevstvo proglasiti nasljednom habsburškom zemljom. Samo nova turska provala, kao i ustanak madžarskoga plemstva, koji predvodi Jelena, kći Petra Zrinskog, osujetiše tu namjeru.

Tek nakon sloma turske moći pod Bečom 1683. započinje oslobodilački rat, koji su Hrvati čekali od Cetinskoga sabora. U doba najvećeg poleta za oslobođenje, uskrsava političku misao Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana senjski plemić Pavao Vitezović u svom spisu "Oživjela Hrvatska", u kojem daje nove misli i poticaje hrvatskoj državnoj misli. Prvi puta se javlja zahtjev za okupljanje svih hrvatskih zemalja u jednu cjelinu, ne samo na temelju hrvatskoga državnog prava, nego i na temelju narodnog prava, prava krvi i tla. Hrvatska državnost dobiva time u narodnoj misli novu dinamičnu snagu. No već tada su se izjalovile zamisli hrvatskog političkog naroda, jer Habsburzi većinu oslobođenih hrvatskih krajeva nisu priključili državnom području hrvatskoga kraljevstva, nego Vojnoj krajini.
U tom razdoblju dolazi do velikih selidbi pravoslavnoga življa iz srpskog pašaluka pod vodstvom Arsenija Crnojevića u hrvatske zemlje. Crnojeviću i njegovim nasljednicima habsburška vlast priznaje čast patrijarha, te oni postaju ne samo nosiocima crkvene, nego i srpske političke ideje. Tim patrijarsima podvrgnuta su u crkvenom pogledu i naselja Vlaha i hrvatskih pravoslavaca. Hrvatska državna misao i srpska narodna misao postaju time takmaci na hrvatskom državnom području.
Hrvatski sabori, kao čuvari hrvatske državne ideje naglašavaju svoju posebnost i državnopravnu važnost, između ostaloga, i donošenjem Pragmatičke sankcije, čime je snažno naglašena neovisnost hrvatske države i njezina zasebnost od Madžarske i od habsburških zemalja.
U cjelokupnom XVIII. st. Hrvatski Sabor čuva misao o neprekinutom slijedu hrvatske državnosti i vodi ogorčene borbe s habsburškim centralističkim stremljenjima. Treba ipak spomenuti da je, koliko god su političke borbe bile ogorčene, razdoblje XVIII. st. na drugim područjima bilo plodonosno. Hrvati u sklopu Habsburške monarhije upoznaju tehničku revoluciju, razvitak moderne cestogradnje, uvodi se redovito obvezatno školstvo, te se pod Marijom Terezijom donose novi urbari koji uređuju odnose zemljovlasnika i kmeta. Reformama Josipa II. počinju duboke društvene reforme koje u Hrvatskoj dovode do stapanja plemića i velikaša, koji su do tada bili jedini politički narod. s njihovim podložnicima, do tada bespravnim kmetovima, u novi politički narod. Razvitak prometa, uz to donosi zbližavanje i upoznavanje pojedinih ogranaka Hrvata. Gospodarskim napretkom stvara se materijalna osnovica za oživljavanje misli hrvatske državnosti i u onim dijelovima Hrvatske koji su pod mletačkom vlasti. Dok se vrše sve te društvene reforme i u borbi čuva jezgra hrvatske državnosti, iz Dalmatinske Hrvatske javlja se nova snaga koja nastoji duhovno ujediniti rastrgane dijelove hrvatskog kraljevstva. To je prva povijest hrvatskog naroda, napisana za narod: Kačićeva pjesmarica. koja u najširim slojevima budi spoznaju o narodnoj slozi i jedinstvu, o narodnom zajedništvu i o zajedničkim interesima. Ojačanom tekovinama gospodarskog napretka, te idejom hrvatske državnosti, potaknutom od Vitezovića i Kačića,. otvaraju se hrvatskom nacionalizmu vrata XIX. stoljeća.

Hrvatski narodni preporod
Hrvatski sabori, u borbi protiv reformi i centralističkih nastojanja Josipa II., stupaju u pregovore s madžarskim kraljevstvom. U nastojanjima da zaštite svoju ustavnost, a ta je bila ograničena na povlasti plemstva, predstavnici hrvatskog političkog naroda vide, nakon smrti Josipa II., u čvršćoj svezi s madžarskim kraljevstvom. jamstvo svoje ustavnosti, te idu tako daleko da su spremni podvrgnuti se madžarskoj upravi, iako uz uvjet da to potraje samo toliko vremena dok se ne oslobode turske vlasti preostali dijelovi hrvatskog kraljevstva (kao i oni pod Mlečanima. te dok se ne vrati matici zemlji i područje Vojne krajine. Iste 1790. godine, kad je donesena ta odluka Hrvatskoga Sabora. započinje i borba između madžarskog i hrvatskog nacionalizma. Pod pritiskom habsburškog centralizma, ali i pod utjecajem novog duha vremena (Francuska revolucija, enciklopedisti), ojačala je u H Hrvata snaga nacionalne ideje. Ta je snaga odlučnija i jača od snage ideje ustavnosti. Dok u tom trenutku madžarski nacionalizam počinje gledati na hrvatsko područje kao na mogući smjer svoje ekspanzije, ojačali hrvatski nacionalizam tome se protivi. Do otvorenoga sukoba dolazi kad Madžari zahtijevaju da se u Hrvatskoj uvede madžarski jezik kao .službeni umjesto latinskoga. Hrvatski "staleži i redovi" se tome odupiru i spremni su uvesti prije hrvatski, narodni jezik, nego prihvatiti madžarski.
Pod pritiskom napoleonskih osvajačkih ratova obustavlja se borba između madžarskih pretenzija i hrvatske državne misli. jer se plemstvo, i hrvatsko i madžarsko, boji ideja jednakosti koje dolaze iz Francuske. Pod Napoleonom dolazi do kratkotrajnog ujedinjenja Dalmatinske i kopnene Hrvatske u jedno upravno tijelo. Poslije četiri stoljeća, dva najvažnija ogranka hrvatske zemlje, koji spajaju Podunavlje s Jadranom, nalaze se u jednom državnom sastavu. U napoleonskim ratovima opet je Hrvatska podnijela teške gubitke, a poslije dolaze nerodne godine koje slabe gospodarsku moć Hrvatske. Godine 1826. ponovno dolazi do ustavnog života i do nastavka madžarsko•hrvatskog sukoba, u koji Hrvati ulaze znatno slabiji nego Madžari, jer potonjima ratovi nisu nanijeli toliko gubitaka. Hrvatski Sabor u svojoj nemoći popusta glavnom zahtjevu Madžara, tj. da se madžarski jezik uvede u Hrvatsku kao službeni. Godine 1830. "staleži i redovi", kao predstavnici političkoga naroda u Hrvata, iscrpili su svoje snage, a na njihovo mjesto stupa građanski stalež - hrvatska mladež koja zajedno sa sinovima plemstva i seljaštva (potonji se mogu izdignuti iz svojega staleža samo kao klerici) tvori malu, ali djelatnu inteligenciju. Kod Hrvata je ta inteligencija poseban društveni stalež koji nadahnut predajama hrvatske prošlosti, stvara uvjete za narodni preporod u Hrvata.
Prva bitka vodi se za jezik, te mladi na čelu s Gajem reformiraju i uvode hrvatski kao službeni u Hrvatskoj. Uz Gaja na čelo preporodnog pokreta dolazi i stari grof Janko Drašković, koji u svojoj Disertaciji iznosi politički, gospodanki i kulturni program preporoda. Dr. Ljudevit Gaj postaje organizatorom probuđenih hrvatskih snaga, uspjevši uz narodnu ideju sakupiti sve slojeve društva. Temeljna misao pokreta je program stare državne hrvatske misli: okupiti u jedno sve ogranke hrvatskoga naroda. U prvom dijelu razvoja narodni se pokret služi "ilirskim" imenom, koje ubrzo uzmiče pred hrvatskim. U roku od samo jednog desetljeća uspijeva mladim "ilircima" stvoriti čudo narodnog preporoda: probuđene i složne društvene snage stvaraju nove ustrojbe kulturnog, političkog i gospodarskoga života, što jača narodnu svijest
Polje jezične kulture bojište je hrvatske i madžarske državne misli. Jezikoslovlje postaje prvorazredno oružje. s dalekosežnim posljedicama. Prema ondašnjem poimanju jezikoslovne znanosti, iz srodnosti jezika zaključuju se i srodnosti naroda. Dio hrvatske inteligencije u prvoj polovici XIX. st. osvjedočen je da je hrvatski narod samo jedna grana slavenstva, pa u osjećaju vlastite slabosti pristaje uz romantične zamisli češkog jezikoslovca i povjesničara Pavla Safarika i slovačkog pjesnika Jana Kollara o slavenskoj uzajamnosti. Iz tog shvaćanja nikla je i konstrukcija da su Hrvati i Srbi jedan narod. Međutim, već prve godine ilirizma i slavenskoga zanosa, pokazale su neodrživost tih mišljenja. jer ni sami Srbi nisu uz njih pristajali, nego su, naprotiv, već imali začetak svoje države, čiji ideolog Ilija Garašanin u spisu "Načertanije" ocrtava srpsku političku misao, a uz njega Vuk Karadžić izbacuje parolu "Srbi svi i svuda". tvrdeći da Hrvati zapravo i ne postoje. Tu srpsku misao promiče i pravoslavno svećenstvo u habsburškim zemljama. Tako hrvatska državna ideja mora ući u borbu ne samo s nacionalnom madžarskom, nego i sa srpskom nacionalnom misli. Prvi rezultati razvoja hrvatskog narodnog preporoda od 1835. pokazuju se 1848. godine, koja je u životu Hrvata prekretnica povijesnoga razvitka. Narodne snage, koje je probudio i poveo preporod, obavljaju važne zadaće. Kao već više puta u sudbonosnim trenutcima hrvatske povijesti, u skladu s hrvatskom državnom misli, Hrvatski Sabor je predvodnik i začetnik novih ideja. No 1848. to više nije sabor feudalnih staleža i redova, nego je to narodni sabor koji u svoje krilo prima najsvjesnije dijelove narodne inteligencije, kao i predstavnike svih ostalih društvenih staleža. Sabor vrši velike povijesne zadaće: proglašava jednakost svih društvenih skupina, ukida kmetstvo i udara smjernice koje će omogućiti da Hrvatska postane moderna država. Uz to vodi odlučnu bitku s madžarskim hegemonističkim posezanjima koja nalaze
svoj vrhunac u riječima Lajossa Kossutha da ne može naći Hrvatsku na zemljopisnoj karti. Zato Sabor daje punomoć banu Josipu Jelačiću da se razvrgnu sve državno-pravne veze između Hrvatske i Madžarske, te da o sporu odluči oružje. Narodni ban Jelačić vraća matici zemlji Rijeku i Međimurje, spaja u svojoj osobi vlast Banske Hrvatske i Vojne krajine. te daje Hrvatskoj sve oznake neovisne državnosti: ima svoju vojsku, svoju upravu, kuje svoj novac. No oružane hrvatske snage vrše,u tragičnoj zabludi, ulogu spasioca Habsburškoga carstva, a nagrada Hrvatima je ista kao i kazna Madžarima ¬apsolutizam i ukidanje ustavnog života. Tu nalazimo prvu klicu daljnjeg pogibeljnog razvitka hrvatske državne misli - ¬nagodbenjaštvo koje stalno traži oslonca u vanjskim političkim čimbenicima. Kako ćemo još vidjeti, upravo sve kasnije hrvatske političke stranke padaju u raznim razvojnim trenucima u tu zabludu.

Od hrvatske državne misli do jugoslavenske ideje
Slom apsolutizma, nakon bitke kod Solferina 1859., potaknuo je razvoj političke misli u Hrvatskoj. Veljačkim patentom ponovno je omogućeno sazivanje Sabora, koji 1861. vidi pred sobom dva cilja: postići sjedinjenje hrvatskih zemalja i osigurati ustavni razvoj političke misli u Hrvatskoj. U razdoblju od 1861.-1868. stvaraju se tri glavne političke skupine kao začetnici političkih stranaka u nagodbenom sustavu.
Prva skupina se razvila u ogorčenju zbog proigranih mogućnosti iz godine 1848. Uz legendu o "starim dobrim vremenima" okupljaju se uglavnom pripadnici plemstva, koje je izgubilo svoj povlašteni politički i gospodarski položaj a uz njih je i dio bivših preporodnih snaga. Svi oni vide jedinu mogućnost daljnjeg političkog razvoja u što utješnoj državnopravnoj svezi s Madžarima. Po svom svjetonazoru ta je skupina konzervativna, žali za starom ustavnosti i predajom hrvatskoga plemstva, a pretežito potječe iz Slavonije, te je gospodarski orijentirana na panonsko-dunavsku regiju. Vođa te grupe je barun Levin Rauch, kasniji tvorac Hrvatsko-ugarske nagodbe. Ta se skupina naziva madžaronskom.
Drugu političku grupaciju tvori inteligencija, predstavnici slobodnih zvanja: odvjetnici, profesori. svećenici.. sinovi građanskoga staleža, maloga plemstva i imućnog seljaštva. I ta je inteligencija potekla iz narodnog preporoda,. te nastoji očuvati njegova shvaćanja. Ona slijedi nazore zapadnoeuropskoga liberalizma i oživljava misao "ilirsko-slavenske uzajamnosti. U toj skupini je pretežito hrvatski živalj iz zapadnih krajeva Banske Hrvatske, a pred očima im je stara slava mediteranske Hrvatske. Vođa skupine je đakovački biskup J.J. Strossmayer, koji u svoja shvaćanja hrvatske politike unosi i svoju zamisao izmirenja Zapadne i Istočne Crkve. Tu se rađa i njegovo "jugoslavenstvo", koje predstavlja slavenofilsku orijentaciju u političkom rješavanju okupljanja hrvatskih snaga. Svojim visokim crkvenim položajem svojim mecenatstvom, on je u toj skupini daleko važnija osoba od Ivana Mažuranića, koji hrvatsku državnu misao shvaća doduše, kao dio slavenstva, ali traži jačanje hrvatstva, i to tako da se hrvatska politika prikloni Beču. Ova skupina koja stvara Narodnu stranku, vodi taktiku iščekivanja i kolebanja.
Malobrojna i slaba je treća skupina u saborima 1861. i 1868., pa ipak ona predstavlja narodnu volju. Vođa te skupine je Ante Starčević, koji ima samo malu grupu suradnika, među kojima se ističe kao indolog dr. Eugen Kvaternik najdosljedniji i najpožrtvovniji političar toga razdoblja. Uz tu skupinu je, doduše, cijeli narod, posebno mladež. koji na žalost još nema velikog političkog školovanja i nije politički organiziran. Starcevic uvida zablude preponldnog i1~ slavenstva i jugoslavenstva, uvida da su to umjetne konstrukcije, a na stetu hrvatske drzavne misli i naroda. Na-.. Vitezoviceva nauka stvara Starcevic svoj politicki program cistog hrvatskog nacionalizma. Buducnost oonxta on newiil& u savezima s drugim narodima, nego iskljucivo u samoj snazi hrvatskoga naroda i u njegovu jacanju. Oak •••••• konzervativnog plemstva, vodena svojim probitcima, tezi za sto cvrscom unijom s Madzarskom, dok i ••••• Narodne stranke neodlucno plovi slavenskim i jugoslavenskim vodama, Starcevic, dosljedno hrvatskoj drZawnoj naiIIl trazi okupljanje svih Hrvata u jedno nezavisno drzavno tijelo, priznajuci jedino iz trenutne nuzde. vrhow ••••• habsburskog vladara, ali samo kao hrvatskoga kralja. Zivu snagu Starcevic vidi u hrvatskom drzavnom pr-.u,. •• _ njegova stranka naziva Strankom prava. Njihov je program: sjedinjenje, neovisnost i samostalnost svih hrvatskm ~ u sklopu Monarhije ili izvan nje.
Pravasi su jasnije od drugih politicara toga razdoblja spoznali opasnost srpske drzavne misli u Hrvatskoi i z-. odbacuju svaku pomisao na drzavnu zajednicu ili nagadanje s njima. Ostali pak politicari, koji takoder uoeawaju...-i srpske drzavne misli, nastoje s njom uci u nagodbu, trazeci u srpskim politickim strankama saveznika u borlJi •••••• madzarske hegemonije.
Gotovo je suvisno naglasiti da je Starcevic imao pravo, sto se vec pokazalo za vladavine bana Khueoo Hedt:i •• " kojem su glavni oslonac upravo Srbi, a tamo gdje ih nema, stvara ih on na umjetan nacin. Poletni i nestrpIjiwi E. Kvaterni k dize medutim 1871. bunu (u Rakovici na Kordunu), koja tragic no svrsava. Hrvatsko-ugarska nagod:aa • 1868., premda je priznavala hrvatsku drzavnost, nije ispunila ocekivanja cak ni njezinih tvoraca, madZarona. Pr'UIIIII politika izvrsavanja Nagodbe, koju provodi nakon madzarona i Narodna stranka, ne donosi politicko sm~ i stabilizaciju, ipak Hrvatima uspijeva ojacati unutarnje snage modernizacijom uprave za banovanja Ivana ~ reformom nastave i sudstva. Konacno se u to doba prikljucuju Banskoj Hrvatskoj i dijelovi Vojne krajine. pa 1iIIIe zapocinje proces okupljanje hrvatskih zemalja u jednu cjelinu.
U prvom desetljecu Hrvatsko-ugarske nagodbe dolazi do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., pa se piI;iRjr:
Bosanske Hrvatske pretvara u bitno pitanje hrvatsko-madzarskih i hrvatsko-srpskih politickih odnosa. Hrvatskoj poIiIici namece se kao glavni cilj sjedinjenje Bosanske i Dalmatinske Hrvatske s Banskom Hrvatskom. Austro-ugarska i srpsfIa politika djeluju protiv tih nastojanja svim sredstvima. Razocaranje u hrvatskim politickim krugovima u onorn treru*II kad je postalo jasno da Bosna i Hercegovina ne ce biti prikljucene Banskoj HrvatskoL iako je Austro-Ugarska isb:aIiI
::riI'VO na Bosnu i Hercegovinu na osnovi hrvatskog drzavnog prava i odlu ka hrvatskog Sa bora iz 1790., pogodovalo je :::&ilkanskoj orijentaciji hrvatske politike. Tome je pogodovala i politika srpske vlade, koja potice srpske stranke u Hrvatskoj, te dolazi do koalicije hrvatskih i srpskih politickih stranaka. Tu se stvara zariste previranja, koje vodi u .ugosIavensku ideju, sto nisu mogle suzbiti neodredene trijal istic ke ideje. Tako novi narastaj hrvatskih pol iticara, pred uaj vladavine bana Khuena, vodi politiku nagodbe sa Srbima, kako bi suzbio hegemonisticku politiku madzllrske vlade. Raila se lozinka 0 narodnom jedinstvu Hrvata i Srba, koja tvrdi da su Hrvati i Srbi jedan narod. lako poslije pada Khuena l!'IrVatski mladi politicari na celu s dr. Antom Trumbicem i Franom Supilom pokusavaju obnoviti suradnju s madzarskim strankama u politici Rijecke rezolucije, taj je pokusaj propao nakon tzv. Zeljeznicke pragmatike, kojom je ponovno
pokusana politika pomadzarivanja Hrvatske.
Uspjesi Srbije u balkanskim ratovima, pritisak madzarskog hegemonizma, srpska promidzba u Hrvatskoj, ali i nepoznavanje srpske drzavne misli, pocinju u Hrvatskoj jacati slavenofilsku orijentaciju, politicko jugoslavenstvo_ Vrti sama cinjenica da Austro-Ugarska nije htjela priznati hrvatske politicke interese, omogucila je Principove hi1l::e u Sarajevu, cime je hrvatsko pitanje postalo pitanjem europske politike. U Prvom svjetskom ratu velika veeina hnratskag naroda vojevala je lojalno na strani Centralnih sila sve do 1918.
Nasljednici Strossmayerove Narodne stranke iz 1861. bili su u emigraciji nositelji politi ke jugoslavenstva. vjerujuCi cia ce u suradnji sa Srbijom rijesiti hrvatsko pitanje. No vec u prvim pregovorima dolazi izmedu srpske vlade pod Pa5iCem i hrvatskih Jugoslavena pod Trumbicem i Supilom do nesporazuma i nesklada. Svakom je moglo biti vidljivo da srpsb drzavna ideja, poznata i napisana prije gotovo stotinu godina u "Nacertanijama" ide za stvaranjem Velike Srbije, a cia nema interesa za stvaranje federalisticke drzave u kojoj bi Hrvati bili ravnopravni cimbenici. Zbog toga srpska ~itilr:a nastoji izigrati Hrvate i sve njihove probitke.
Na svojoj smrtnoj postelji Austrougarska monarhija kao da uvida vlastite pogreske prema Hrvatima. Na krunidJi kralja Karla IV. proklamirano je nacelo hrvatske neovisnosti 0 Madzarima, ponuden je trijalizam, no prekasno. jer. dani Monarhije bili odbrojani i jer nitko u Hrvatskoj nije sa sigurnoscu mogao reci ne ce Ii vjerolomni Habsburzi u koioi za njih povoljnijoj situaciji pogaziti danu rijec.


Kraljevska Jugoslavija
U listopadu 1918. rasp ad Austro-Ugarske je potpun. Hrvatski Sabor pod utjecajem Wilsonovih 14. tocaka pn!kida 29. listopada 1918. sve drzavnopravne sveze Kraljevine Hrvatske, Siavonije i Dalmacije s Austro-Ugarskom. progb5ala Nagodbu iz 1868. nevazecom, a Dalmaciju, Hrvatsku i Siavoniju s Rijekom posve nezavisnom drzavom. Uz to je donesena odluka da nova drzava ima pristupiti, "po nacelu narodnosti i na temelju narodnog jedinstva u zajedniC'" drzavu Siovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnickom podrucju tog naroda bez obzira na drzavne granice". Ovdje Ie ocitovala misao koja potjece iz XI X. st. 0 pojmu narodnosti na temelju jezicne srodnosti. Uza sva ta razmi51jania i zablude, Hrvatski Sabor 1918. poduzima mjere opreza. Sabor se nije raspustio, nego je odgodio svoje zasjedanje. uvjenn da ce imati konaenu rijec kodpristupa nove Drzave Siovenaca, Hrvata i Srba u drzavnu zajednicu sa Srbima. Meifutila se Sabor vise nikad nije sastao.
Narodna vijeca koja su u raznim hrvatskim pokrajinama preuzela vlast, udruzena u Narodno vijece u Zagrebu, biia. podvrgnuta promidzbi i pritisku, pa i otvorenoj prijevari od srpske vlade i srpskih politicara na celu saSveloza~ Pribicevicem. Mimo volju naroda, Sabora, pa i mimo volju samih hrvatskih emigranata, okupljenih u Jugoslav~ odboru, proglasena je 1. prosinca 1918. u Beogradu Kraljevina Srba, Hrvata i Siovenaca. Unatoc prosvjedima politiCkii predstavnika hrvatskog naroda, Antanta je priznala tu drzavu, pogazivsi tako nacelo samoodredenja.
S prvim danom osnutka nove drzave pocinje i borba Hrvata protiv nje. Samo cetiri dana nakon progl..seqa ujedinjenja, u krvavim dogadajima u Zagrebu dne 5. XII. 1918. ugusen je spontani prosvjed hrvatskog naroda prOIiIr velikosrpske tvorevine. Dolaskom srpske vojske u hrvatske zemlje pocinje balkanski teror, ubijanje i batinanje. osoIJi-. hrvatskih seljaka. Politika sile jedino je sredstvo koje srpska vlada. potaknuta precanskim politicarima. paz •.••• Beogradska vlast uvodi najkruci centralizam, unistavajuci gospodarski i politicki snage hrvatskog otpora. Velike _ pobjednice u Prvom svjetskom ratu sutke priznaju tu hegemoniju Srbije nad Hrvatskom.
Medutim, vec prije stvaranja Kraljevine SHS pojavila se nova snaga na hrvatskoj politickoj pozornici - hrva15llD seljastvo daje narodu vode Antu i Stjepana Radica, koji osnivaju Hrvatsku republikansku seljacku stranku. te u RlJIIli drzavi okupljaju oko sebe hrvatsku opoziciju. Spisi dr. A. Radica preokrecu cijelu dotadasnju politicku orijentaciiu u Hrvata. Stjepan Radic, neumorni politicki radnik procuo se svojim smionim potezima vec u Monarhiji, kojima uspijelra pokrenuti i organizirati seljacke mase. Za Radice je konacni cilj hrvatska drzava, koja mora biti uredena pr1!II8 potrebama i probicima vecine naroda, a to su hrvatski seljaci. Beogradskoj carsiji poznata je Radiceva snaga i zatD iii od pocetka drzavne zajednice nastoji slomiti ili ukloniti. Medutim, to joj ne uspijeva, jer Radic razvija zamjenu aktivnost, pa u kratkim razdobljima, kad nije u zatvoru, salje memorandume od Mirovne konferencije pa do Lige naroda, upozoravajuci ih na polozaj u kojem se hrvatski narod nasao. U tim prvim godinama vidljivi su i uspjesi Hrva1Ste seljacke stranke: raste broj njezinih organizacija, pobjeda na izborima, a okupljaju se i druge hrvatske stranke pmII njezinim vodstvom.
Vidovdanskim ustavom, koji je prihvacen bez glasa hrvatskih stranaka, uzakonjena je hegemonija velikosrpsla kraljevine. Cilj Vidovdanskog ustava je parcelirati hrvatski drzavni prostor, kako bi se smanjila snaga hrvatskih politiCkii zahtjeva.
Godine 1920. dobiva HSS na izborima 230.000 glasova, tri godine kasnije 474.000, a 1925., kad su i RadiC icijeli hrvatski narod stavljeni izvan zakona, dobiva HSS 532.000 glasova.
Drzava nastoji i gospodarski unistiti narod, smatrajuci vec od prvog dana ujedinjenja Hrvatsku svojom kolonijonL Ona prisvaja hrvatske zeljeznice, preuzima zlato iz bivse Austro-Ugarske u visini od 400 milijuna dinara (podloga ~ Narodne banke iznosila je svega 59 milijuna). Iz prihoda drzavnih suma u Hrvatskoj dobila je srpska vlada godiSnii prihod od 2,529.000 zlatnih kruna. dok je prihod iz srpskih suma iznosio svega 355.000 kruna. Ukratko, ujedinjenje je za srpsku drzavu bio prvorazredni posao, te je stalno nastojala, u svojoj nezasitnosti, iscrpsti iz Hrvatske nove prihode i nova davanja. U nee emu je Kraljevina SHS sigurno bila svjetski unikum: nije, naime, postojala porezna ravnopravnost medu njezinim stanovnicima. Dok se u Hrvatskoj npr. na 3 ha zemlje placala zemljarina u visini od 209 dinara. u Srbiiji
se plaealo samo 103 dinara; dok je trgovac s prometom od milijun dinara godisnje is cistom dobiti od 100.000 dinara plaCao u Hrvatskoj 100.680 dinara poreza, u Srbiji je u istim uvjetima plaeao 68.000 dinara. Tako je cijeli narodni irnutak Hrvata bio izvrgnut pljacki beogradskih vlasti. Slicne prevare dogadaju se u izbornom sustavu, verifikaciji poslanickih mandata uglavnom svuda gdje je korumptna beogradska carsija vidjela svoje interese, koje je vrlo brzo naucila braniti nasiljem, bilo vojnickih ili zandarskih trupa, bilo orjunaskim ustrojbama. Pod nagovorom engleske diplomacije, ali i pod dojmom siroke podrske koju je zadobio, Stjepan Radie vrsi zaokret dotadanje politike i priznaje Vidovdanski ustav. Pa i njegov djelokrug se siri jer on nastoji ujediniti s pomoeu politike HSS, a kasnije i s pomocu politike Seljacko-demokratske koalicije, sve nezadvoljne slojeve Kraljevine SHS. Zbog opasnosti od opee narodne opozicije, vladajuea kraljevska kuea Karadordeviea likvidira Radiea u beogradskoj Skupstini 20. lipnja 1928. Istoga dana u Zagrebu redarstvo i oruznistvo puscanom vatrom gusi demonstracije ogorcenoga naroda. Medutim, dogodilo se upravo suprotno od onoga sto su beogradski vlastodriici atentatom na Radiea i drugove htjeli postiei: hrvatska politika nije obezglavljena, al i je stvoren ponor izmedu srpske i hrvatske drzavne misl i. Jos jednom se potvrdilo kako su bile tocne politicke postavke dr. A. Starceviea.
Uz opeu podrsku velikih sila, koje na umorstvo u beogradskoj Skupstini gledaju kao na nekakvu obicnu krizu vlade, nastavlja kralj Aleksandar protuhrvatsku politiku i proglasava 6. I. 1929. svoju diktaturu.
Umorstvo Radiea i drugova, te kraljeva diktatura prijelomni su trenutci hrvatske politike, koja se ovdje razdvaja u suprotne tabore. Vlatko Macek nastavlja voditi politiku HSS-a i Seljacko-demokratske koalicije pregovorima sa srpskom vladom. Zanesena pobjedama na izborima 1935. i 1938., Hrvatska seljacka stranka krivo ocjenjuje razvitak politic kih dogadaja, te vodi nagodbenjacku politiku u suradnji s knezom Pavlom Karadordevieem. Rezultat te politike je Banovina Hrvatska; njezin ban Subasie vodi borbu protiv otvorenih nosioca hrvatske drzavne ideje i prvi u hrvatskoj povijesti otvara logore u koje smjesta politicke protivnike.
Uvodenjem di ktature kralja Aleksandra, nasuprot politici HSS-a, dr. A. Pavelie nastupa s revolucionarnom idejom osnivanja ustaskog pokreta, idejom vodenja oruzane borbe do sloma Jugoslavije i osnivanja hrvatske drzave. On odlazi u inozemstvo, gdje nalazi na podrsku revizionistickih drzava (Italija, Madzarska), te osniva ustaske logore i sklapa sporazum s makedonskom revolucionarnom ustrojbom VMRO. Atentat na kralja Aleksandra i Licki ustanak vidljivi su uspjesi ustaskog pokreta, koji upravo u tom trenutku dolazi u potpunu ovisnost 0 fasistickoj Italiji.
Treea politicka snaga koju, doduse, pred Drugi svjetski rat nitko u Hrvatskoj ozbiljno ne shvaea, jest KomunistiCka partija Jugoslavije, koja iz taktickih razloga osniva Komunisticku partiju Hrvatske i vodi politiku cvrstog oslonca na Sovjetski Savez, pretpostavljajuei proleterski internacionalizam interesima hrvatske politicke misli. Tako, uoci sudbonosnih dogadaja, uoci prekrajanja politicke karte Europe, sve tri politicke grupacije u Hrvatskoj, nalaze se u nagodbenjackom odnosu: jedna prema Rimu, druga prema Beogradu, a treea prema Moskvi.

U borbi za hrvatsku državu

Sporazum Cvetkovie-Macek, Banovina Hrvatska, Drugi svjetski rat - dogadaji se odvijaju vrtoglavom brzinom bez jasne koncepcije hrvatske drzavne misli. Vlada Cvetkovie-Macek vodi prijateljsku politiku prema silama Osovine koje nastoje ocuvati Jugoslaviju, pa je cijena prividne neutralnosti pristup Trojnom paktu. No beogradskim pucem 27. ozujka 1941. dozivjela je ta politika svoj slom i navijestena je propast Kraljevine Jugoslavije. Srpska soldateska pod uplivom srpske drzavne misli i po utjecajem engleske diplomacije rusi ugovor 0 pristupu Trojnom paktu, ali i sporazum Cvetkovie-Macek. To ipak ne prijeci ulaz V. Maceka u vladu generala Simoviea koja, medutim, ne prezivljava travanjski rat. Jugoslavenska oruzana sila raspada se pod prvim udarcima zahuktale njemacke vojske.
Proglasenje Nezavisne drzave Hrvatske 10. IV. 1941., koje provodi predstavnik domovinskog dijela ustaskoga pokreta, pukovnik Slavko Kvaternik, sigurno je u tom trenutku izraz politicke volje goleme veeine hrvatskog naroda. Dr. A. Pavelie vraea se u Hrvatsku i preuzima apsolutnu vlast u svoje ruke a time i svu odgovornost. lako je Nezavisna drZava Hrvatska vee od svog osnutka zauzeta od dviju vojski, njemac ke i talijanske, uspijeva joj u razmjerno kratkom roku osnovati svoj upravni drzavni aparat, te domobransku i ustasku vojsku. Ne izostaje ni medunarodno priznanje novostvorene drzave koja, usprkos ratnim uvjetima, omogueava nevjerojatan zamah i polet hrvatskoj kulturi. Medutim, samo nekoliko dana nakon preuzimanja vlasti dr. A. Pavelie zatvara V. Maceka, razoruzava Hrvatsku gradansku zastitu (koja je pomogla i podrzala proglasenje drzave dne 10. IV.), te tako stvara opoziciju unutar jake stranacke ustrojbe HSS-a. Osim toga, on postupno predaje gotovo neogranicenu moe u ruke svojih rasova, koji bezumnim postupcima tjeraju pravoslavni zivalj u cetnicke i partizanske ruke. Potpisivanjem Rimskih ugovora ispunio je dr. Pavelie svoju obvezu prema Talijanima,alijeugroziodjelo koje je stvorio.
Dok se ustaskom pokretu pridruzio vrlo malen broj vodeeih clanova HSS-a i dok najveei dio njih uz dr. V. Maceka, sto u logoru, sto na slobodi, vodi politiku oklijevanja i cekanja, neki vodeei policari HSS-a odlaze zajedno s jugoslavenskom vladom u London. Izbjeglicke vlade vode protuhrvatsku promidzbu i podrzavaju cetnicki pokret.
Komunisticka partija Jugoslavije, sa svojim hrvatskim privjeskom, ulazi u partizanski rat tek nakon pocetka njemacko-sovjetskog vojnog sukoba, a glavni joj je protivnik Nezavisna drzava Hrvatska, dok joj je hrvatsko pitanje samo stvar taktike i cjenkanja s gradanskim politicarima koji pristupaju partizanskom pokretu. Projugoslavenskoj, sto znaci protuhrvatskoj komunistickoj politici nema otpora u redovima hrvatskih komunista, jer su oni malobrojni prohrvatski komunisti uhieeni u Banovini, a strijeljani u Nezavisnoj drzavi Hrvatskoj.
Politika ustaskog pokreta uvjetovana je odnosom prema silama Osovine, sto se navlastito iskazuje nakon
kapitulacije Italije, kada se novostvorena drzava jos cvrsee veze uz Njemacko carstvo i njegovu sudbinu.Opei slom
njemackih bojista 1945. docekao je dr. A. Pavelica nespremnim, bez politicke alternative, bez koncepcije_ Zadnju mogucnost za mijenjanje politike, koju je nudila grupa Vokic-Lo'rkovic, ugusili su ustase u krvi. Vjerni svojoj krilatici Iii ce hrvatska drzava biti ustaska ili je nece biti, ustaske vlasti napustaju s domobranskim i ustaskim postJ"o!biIrnii Hrvatsku, na putu prema bleiburskoj katastrofi. Hrvatsku napusta i vodstvo HSS-a, dok ban Subasic sklapa sporazume s
Josipom Brozom Titom, omogucivsi mu tako medunarodno priznanje komunisticke vlasti pod prividom demokratskih
odnosa. .

Ponovo Jugoslavija
U svibnju 1945., u posvemasnjem slomu hrvatske politike, u tragediji ubijenih hrvatskih vojnika i civila, u teroru koji poslije komunistickog prevrata uzima maha, doima se kao da je hrvatska drzavna misao dozivjela svoj konacni slom. Ootadanji nosioci hrvatske drzavne ideje, ustaski pokret i Hrvatska seljacka stranka, prebacuju teziste svoga djelovanja u emigraciju, a u Hrvatskoj cvrsto vlada KPJ, provodeCi unitaristicku politiku u svrhu jacanja vlasti i upravljanja drzave iz jednog sredista. Poraz Hrvatske je potpun, i nista na stvari ne mijenja mali broj hrvatskih komunista koji su sudjelovali u partizanskom pokretu, jer nemaju u novoL komunistickoj drzavi nikakvog utjecaja. Pa ipak, u politickom i vojnom porazu pojavljuju se znaci nade. Nakon Orugog svjetskog rata po prvi puta su hrvatske zemlje unutar granica jedne drzave, iako podjeljene u dvije republike (istodobno je Srbija svedena u okvire Beogradskog pasaluka). Ali i pokret otpora, koji se budi u hrvatskim zemljama naucio je nesto iz poraza, pa se prilagodava okolnostima. Na sveucilistu, na fakultetima, komunistickoj stranki uspijevaju samo trenutne akcije. I medu profesorima i medu studentima oZivljava ideja hrvatske drzavne misli, koju ce generacije studenata predavati novim generacijama. Unutar Katolicke crkve takoder dolazi do stvaranja pokreta otpora u kojem, neposredno nakon rata, sudjeluju bivsi clanovi hrvatskih katolickih drustava, ali i mladi narastaji koje se u krilu Crkve tek odgajaju.
Vrlo je zanimljiv pokret otpora, koji nastaje u redovima hrvatskih komunista, razocaranih srpskim hegemonizmom, koji je zamijenio kraljevsku kokardu crvenom zvijezdom.
U brojnoj poslijeratnoj politickoj i ekonomskoj emigraciji takoder je ziva hrvatska drzavna misao. Uz prezivjele ustaske prvake i prvake Hrvatske seljacke stranke stvaraju se nove grupacije koje, bez iznimke, stoje na politickim zahtjevima hrvatske drzavnosti. Veliku ulogu u razvoju politicke misli vrsi tisak koji je najbolje promidzbeno oruzje politickih struktura. Medutim, legitimisticko drzanje ustaskog pokreta, koji se pretvara u organizaciju Hrvatskog oslobodilackog pokreta, kao i Hrvatske seljacke stranke, sprecava zajednicki politicki nastup emigracije, slabi moe njezine politicke djelatnosti. Ideja jedne krovne ustrojbe, u kojoj bi se zajedno ravnopravno nasle sve politicke struje i stranke dozivljava neuspjeh u New Yorku 1962. i samo djelomican uspjeh 1974. u Torontu.
Ook se emigracija gubi u jalovim legitimistickim raspravama, u domovini sezdesetih godina dolazi do ubrzanog jacanja pokreta otpora. On polako zahvaca sve drustvene slojeve koji su u minimal nom politickom programu borbe za neovisnost 0 beogradskom centralizmu jedinstveni. lako nacionalne snage u Hrvatskoj, koje sustavno restauriraju hrvatsku drzavnu misao, placaju visoki danak u krvi i u godinama robije, potreba stvaranja gospodarske osnovice za politicku borbu postavlja se u prvi plan. Na tom programu suraduju i probudene nacionalne grupe unutar SK.
Borba za gospodarsku samostalnost ima svoje duboke razloge. Komunisticki beogradski centralizam vidi u Hrvatskoj koloniju iz koje crpi sredstva za uzdrzavanje svog golemog cinovnickog, policijskog i vojnog stroja, za svakidasnje korumpiranje i kupovanje njegove odanosti. U godinama poslije rata odlijev hrvatskog nacionalnog dohodka iznosi vise od 15% (dok su Englezi iz svojih kolonija izvlacili samo 4%). SR Hrvatska gubi na svim poljima; za hrvatske zemlje samo postojanje Jugoslavije pretpostavlja potpuno unistenje Hrvatske. Povlaceci paralele izmedu kraljevske i komunisticke vladavine, hrvatski gospodarski strucnjaci dolaze do zanimljivih rezultata! U nepuna pola stoljeca, od 1925.-1971. udio Hrvatske u sklopu Jugoslavije bitno se smanjio: u stanovnistvu od 28% na 21%, audio Srbije povecao se od 22% na 26%; u industriji udio Hrvatske smanjio se od 33% na 18%, a Srbije povecao od 20% na 35%; u bankovnom poslovanju udio Hrvatske se smanjio od 51% na 17%, a Srbije se povecao od 25% na 52%. i u veletrgovini udio Hrvatske se smanjio od 55% na 7%, a Srbije povecao od 15% na 86%. Pa i natalitet Hrvatske u Jugoslaviji dobiva, promatrano u duzim vremenskim razdobljima, zabrinjavajuce smjernice. Ook je, naime, natalitet u Hrvatskoj u 19. st. isao usporedno s europskim stanovnistvom,dotle je u Jugoslaviji stopa hrvatskog nataliteta stalno u opadanju. Oodaju Ii se k tome podaci o masovnim iseljavanjima i odlascima na rad u inozemstvo, upravo iz hrvatskih zemalja, 0 pokusajima unistavanja hrvatske kulture i jezika u korist srpske i srpskoga, onda nije cudo da uz hrvatsku drzavnu misao pristaju cak i oni koji su ju vec jednom s oruzjem u ruci rusili. Pod dojmom polozaja Hrvatske u Jugoslaviji u svim strukturama hrvatskoQ drustva dolazi do gibanja, pogotovo nakon privredne reforme 1965. i pada A. Rankovica 1966. Razvija se masovni pokret u HrvatskoL koji u rijetkoj suradnji svih slojeva i narastaja, revalorizira hrvatsku povijest, bori se za hrvatski jezik, postavlja politicke zahtjeve hrvatske drzavnosti, bori se za promjene u gospodarskom sustavu i politickim odnosima. Masovni pokret nije jedinstven, pa dok su njegovi zahtjevi za jedne konacno ispunjenje interesa hrvatske politike, za druge je to samo prvi korak. lako masovni pokret nije ostvario svoje politicke ciljeve, on je, poput brojnih drugih u drugim razdobljima hrvatske politicke proslosti, odigrao ulogu transmisije hrvatske drzavne misli, pa je zata njegova uloga u novijoj politickoj povijesti neobicno vazna. Hrvatska drzavna misao, dakle, i dalje zivi.