Nešto iz moje glave
Što napraviti?
Koristim ovu priliku da se zahvalim svim lijepim komentarima na mom prošlom postu. Naravno, ja sam u cijeloj toj situaciji i događaju imala najmanje prste, samo sam potražila par brojeva, ali svejedno hvala. Iako je sudbina psića bila ,nažalost, crna nekako me boli činjenica da u moru bezazlenih zakona, nema nekakvog adekvatnog zakona za životinje i kazne koje će biti primjerene za nedjela koja im se naprave. Doduše, kod nas će se teško naći netko tko je ubio nekog drugog, a kamoli da se traži netko tko je ubio psa na cesti. Svećenik je za svoje nedjeljo dobio 700 sati dobrotvornog rada.... To nam govori sve o našim kaznama....Ali svejedno, ne znam. Osjećam nekakvu odgovornost, nekakvu potrebu to promijeniti, ali ne znam kako. I danas čitam u novinama kako je netko probio psu lubanju, iščupao mu zube, slomio čeljust... Naravo da se ovakve stvari ne povlače dugo u medijima, ljudi pokažu sažaljenje jednokratno i to je to.... Svi u tom trenutku kunemo i psujemo kriminalce, ali opet ništa ne radimo po pitanju zaštite životinja. Jer da se svijet promijeni potrebno je da promijenimo sebe... Ali kako uopće pokrenuti to promijenu? I zašto takvi događaj ne dobiju malo više medijskog prostora? Ako se već bavimo definicijom obitelji koja je nama poznata još od osnovne škole, što ne bi bila bitna vijest o pravima životinja? I svaki dan se pitam kako da JA to promijenim.... Ne znam, nisam pametna....
Oznake: pravdazaživotinje
04.10.2017. u 14:15 | 2 Komentara | Print | # | ^PRAVDA ZA ZIVOTINJE
Revoltirana sam vecerasnjim dogadajem. Ja u jednom gradu, nesretni dogadaj u drugom. Decko mi salje fotke. Imala sam sta i vidjeti. Na jednoj fotografiji mali crni pas lezi na asfaltu sa lokvom krvi ispod sebe. Drugi bijelo smedi psic isto na asfaltu, ali totalno smrskane glave. Decko me moli da mu pomognem, da nadem neki broj kome se moze obratiti da pomogne psicu. Odmah mi je pala na pamet jedna grupa kojoj sam se idmah javila. Dok sam cekala odgovor trazila sam po netu jos brojeva kome se treba javiti. Nasla sam par brojeva. I znate sto? Od tih jedno 5-6 brojeva ni jedan nije mogao pomoci. Od toga se dva nisu koristila. Logicno, nedjelja je. Zivotinje ne umiru nedjeljom. U meduvremenu se javljaju ljudi iz grupe kojoj sam poslala poruku da se javimo na broj 112. Ajde dobro, nazove decko taj broj, ali oni kazu da priceka do ujutro. Sa ozlijedenom glavom i tko zna jos kojom ozlijedom. Javaljam se drugoj grupi koji nam odmah daju broj dezure za ozlijedene zivotinje. Javili su se! I odmah hladan tus, treba platiti, pregled 400-500 kn.... ako bude morao na operaciju treba pljuniti 2000 kn. Mi smo studenti, on radi, a ja na strucnom osposobljavanju. On ima skolarinu, ja imam skolarinu. I mi moramo preuzeti odgovornost ako zelimo da se psicu pomogne. Tj decko, jer ja sam fizicki u drugom gradu. I naravno da ne moze ostaviti tako ozlijedenog malog psica, sta ce, dusa ga boli i savjest mu ne da mira, platit ce. A to hoce li imati za fakultet ili zivot ovaj mjesec, nitko ne pita. Naravno da on, zabrinuti gradanin mora platiti, a ne manijak koji ne moze gledati kamo vozi. Prvo, ne moze se doci do neke odgovarajuce ustanove, ja ssm oko pola sata izgubila dok su mi uopce rekli kome da se javimo, drugo treba platiti pozamasan iznos novca za psica. I o da se svi cude zasto ljudi ne pomazu ozlijedenim zivotinjama. Ne znaju kome se javiti, a drugo, nisu ludi placati za tudeg psa. Lakse je pregrmiti par dana griznju savjesti nego 2000 kn(sarkazam). Tuzno, jako tuzno. Psic je na putu u ambulantu, a za dalje.... Nek mu Bog pomogne, a i tom manijaku koji divlja po cesti. Da ga ne snade neko vece zlo. Jer je pocinio ubojstvo! I zivotinjski zivoti vrijede, pogotovo u danasnje vrijeme gdje ne mozes nikome vjerovati!!!
Oznake: pas, zivotinje, ubojstvo
18.09.2017. u 00:14 | 34 Komentara | Print | # | ^Ljubav
Volim ljubav. I volim voljeti. Ali također i volim biti voljena. Tko to ne voli? Nažalost, većina nas je pomiješala pojam ljubavi sa pojmom "ljubavi". Ljubav je čista... Iskrena... Ljubav ne bi trebala biti "kako ti meni, tako ja tebi." Ona ne bi trebala očekivati ništa zauzvrat. Gledam danas te neke "moderne ljubavi". Takve ljubavi su spremne odbaciti sve zato što ona nije dobila ružu od njega, zato što je lajkao nekoj curi nešto ili zato što ona stalno zanovijeta, ne sprema cijelu kuću, a on radi. Komunikacija ljudi moji.... Komunikacija je zaista ključ svega. Kad komunicirate, kažete si sve što vas smeta i što očekujete i radite na tome... E to je onda ljubav. Da se poštujete, da se gradite međusobno. Da ono što ne valja popravite. Zar smo usavršili čitanje misli a da ja to ne znam? Jer kako očekujete da će vaš partner napraviti nešto ako mu to ne kažete. Nekim ljudima ne treba govoriti, ali nismo svi isti. Nekima treba 1 put reći, nekima 10, nekima 50. Ali gradite se, komunicirajte... Provodite vrijeme skupa. Izađite van, prošetajte, kupite si sladoled i spojite se. Budite jedno....
20.06.2017. u 15:21 | 3 Komentara | Print | # | ^Stranci
Volim putovati vlakom. Promatrati okoliš iz vlaka. Volim promatrati proljeće kad se budi pa srndaći i mali zečići trčkarau po poljima. Prije sam volila putovati sa slušalicama u ušima. No onda sam otkrila novu čar putovanja vlakom. Ljudi. Inače ne smatram da sam osoba koja voli ljude, ali sam shvatila i zašto. Nije stvar do mene. Stvar je do ljudi. Ljudi koji ne vide dalje od svog nosa. Koji su ograničeni na ono što se događa u svijetu mode. I danas sam imala izuetnu čast upoznati divnu curu koja je na samom kraju studiranja i koja izuzetno voli što je student. Kaže kako joj se samo jednom dogovdilo da je ispit ostavila za 9. mjesec. Kaže, takva je, mora sve riješiti, ne vole repove. I malo je danas takvih ljudi koji će rađe pričati o fakultetu nego o nečem drugom. Volim tako spontane ljude kao ta cura. Započele smo komunikaciju tako što me onda ponudila bombonima. Živjeli bomboni i nek nam je svima više takvih ljudi. :D
13.06.2017. u 20:37 | 5 Komentara | Print | # | ^Ovako nešto...
Znate kada ste izgubili sebe? Kada se ispričate nekome i uz ispriku isplačete more suza. Kada znate da niste samo vi krivi već i ta druga osoba, ali ta osoba to ne vidi. I znate da je vrijeme da odete od nekoga, ali vi svejedno ne odustajete... Ispričate se.... Ronite more suza.... I pitate se što dalje....Kako dalje..... Za svađu je potrebno dvoje. Ali i za ljubav. A najčešće je u ljubavi samo jedna osoba. I sjedite ispred laptopa, slušate nostalgične pjesme, plačete... I ne znate što dalje.
11.06.2017. u 20:25 | 6 Komentara | Print | # | ^Ah, ta djeca....
Tanka je granica između ljubavi i mržnje. Bez obzira što oni to ne znaju, djeca se s tim mogu najbolje poistovjetiti. Npr. odnos sa roditeljima. Kako biti dbar roditelj, a da sa djetetom ostaneš dobar? Nikako! Djeca imaju svoje želje. I volju. I načine. Načine da dobiju to nešto što žele ili načine da budu kažnjeni zato što su se bacakali u trgovini pred ostalim svijetom i sramotili mamu samo zato što im nije htjela kupiti čokoladu. Ali mame znaju najbolje što je dobro za dijete, a što nije. Bez obzira na to što kaže narod. Svatko odgaja dijete na svoj način. Netko ih odgaja kroz razgovor s njima, netko kažnjavanjem, a netko pak batinama. I isključimo sve one iznimke u pravilima, one umobolne slučajeve. Svi smo mi ponekad dobili batina. I što nam fali? Ništa. Danas smo ljudi koji teže za igrađivanjem nečeg svojeg i ne očekujemo da će nam to nešto roditelji ponuditi na dlanu. Ali svakako nisam pobornik batina. Prvo razgovor, zatim kazna. I to je to. Dijete će možda reći da vas mrzi, ali i mržnja je osjećaj. Ali kad odraste, bit će vam zahvalno na svemu što ste im branili jer će znati da ste od njih napravili ljude.
Oznake: djeca, roditelji, ljubav, kazne, fresh, cool
07.06.2017. u 11:34 | 3 Komentara | Print | # | ^Bijele laži
Bijelim lažima se koristimo svuda i svagdje. Taj izraz prvensveno vežemo (bar ja) kad nas dijete nešto pita, a mi mu "bijelo" slažemo zato da shvati ili kako to nije za njega ili kako još nije vrijeme za to nešto. Ili kada mu treba nešto objasniti. Npr. slika tate i sina koja je preplavila internet. Sin ima cjevčicu u stomaku i pitao je tatu zašto ju ima, a tata odgovori da to imaju samo posebna djeca. Ili kada te dijete pita kako je ono došlo na svijet. Ili kada želi slatkiše pa mu želimo utjerati strah u kosti. Ali i djeca lažu roditeljima. Što ako i djeca zapravo koriste laži zato da zaštite roditelje.... Djeca ne znaju da su roditelji daleko iskusniji, uvijek misle da su pametniji od roditelja i zaprvo koriste iste te bijele laži kako bi zaštitili svoje roditelje od ljutnje, zabrinutosti..... Hmmmm....
Oznake: fresh, cool, bijele laži
06.06.2017. u 15:11 | 4 Komentara | Print | # | ^Alisa, u tvoje vrijeme nisu postojala ovakva čudesa
Što me potaknulo za baš ovaj naslov? Stanje u svijetu? Društvene norme? Ljubav prema Alisi? Zapravo, ništa od navedenog, našla sam sliku sa sličnim sadržajem na Instagramu i skroz sam se poistovjetila sa pročitanim. Zbog čega? Pa baš zbog pitanja navedenih gore. Ljuta sam. I to jako. Prvenstveno na sebe (znate kako kažu, prvo počistite nered ispred svojih vrata pa komentirajte tuđi). Na sebe sam ljuta zbog svoje naravi. Što sam takva kakva jesam. Nepovodljiva, svojeglava. Imam svoje ja. Doduše, od osnovnoškolskih vremena sam htjela biti u onoj grupi djece koja su se predstavljala "bitnima" i koji su provodili najnovije svjetske trendove. U moje vrijeme su to bile legendarne Chuck Taylor ili u nas poznate "starke", zatim šminkanje za nastavu, samo što je u moje vrijeme šminka predstavljala maskara na trepavicama. Ne mogu reći da sam puna životnog iskustva, ipak imam samo 23 godine, ali sa svojim razmišljanjem osjećam se kao da imam 43. Hvala Bogu na takvom odgoju i na mom društvu od 4 prekrasne curice, sada već djevojke sa kojima sam i danas najbolja pa nisam imala nikada baš toliki poriv te standarde provesti u djelo. Koliko god me vuklo onda da budem dio društvenog standarda, ipak sam svoje prve starke dobila u osmom razredu osnovne škole. Dok ih nisam dobila znali su me stalno ispitivati zašto ih nemam. I to je sve.... Sada sam zahvalna što to nisam. Ali tu moja ljutnja ne prestaje. Što me još ljuti? Ti isti standardi danas, iako malo izmjenjeni. Malo više. Danas se starke dobivaju odmah kad si rođen. Čim izađeš iz mamine utrobe prvo što ti na noge stave su, pogađate? Starke! Jer ako vam roditelji ne kupe starke bili su podvrgnuti društvenom ruglu. -"Jaoj, pogledaj onog bebača, na nogama nema starke." -"Sigurno su roditelji jako siromašni." Zatim to isto dijete krene u vrtić. Sada se već na nogama moraju imati Nike patike. Što jadno dijete zna što su Naikice. Ne zna, samo zna da mu se druga djeca smiju zato što ih nema. Zatim kreće u školu. Eh, tu tek prava muka počinje. Djetetu se mora kupiti mobitel. Po mogućnosti neki iPhone. Da opet ne bude predmet isprdavanja druge djece. Čak ni onaj mobitel na tipke nije dobrodošao. Navodno, trebaju im Viber i WhatsApp im da se mogu dogovoarati oko škole, da mogu pitati za zadaće. Da se slučajn ubiju dok prate upute iz nove igrice zvane "Blue Whale" odnosno Plavi Kit. No, tu nije kraj čudesima. Svi već znate za one popularne "fidget spinnere". Vidite, sad ako nemate nekim čudom tu spravicu... Smiju vam se. Ili ako imate pitaju vas zašto nemate dva ili tri fidget spinnera. Ovo izrugivanje je otišlo već toliko daleko da naprosto ne mogu vjerovati kako neka djeca imaju iskrivljena razmišljanja. Naravno, nisu djeca kriva već roditelji. Zato što dopuštaju da im djeca bez imalo straha surfaju društvenim mrežama, pretražuju Instragram i Facebook novosti na kojima nažalost uče kako muški trebaju nositi kombinezone (da, dobro ste pročitali, novi trend su muški u kombinezonima, ali ne radnim već onim ženskim), kako staviti hrpu šminke na sebe, a da i dalje izgledate prirodno, da je dobro nositi mrežaste najlonke da vire ispod hlača..... I tako u nedogled. Danas se rijetko koja djeca igraju vani. Druže se oni izvan kuća, ali i dalje svatko "visi" na svom mobitelu, komentiraju današnje trendove. Stanimo tome na kraj. Dopustimo djeci da budu djeca. Roditelji, u redu je da dijete ima mobitel, ali nije u redu da vam dijete odrasta uz mobitel. Maknite se malo i vi od svojih mobitela i lap-topa, uhvatite dijete za ruku i prošećite do grada, odvedite ga na sladoled. Nemojte im još praviti Facebook profile da ne truju svoje slatke nevine umove lažnim normama i viđenjima ljepote. Igrate se lutkama s njima. Samo sašijte neke lutke.Čitajte skupa dječje knjige i stvorite samostalno dijete koje je puno samopouzdanja i koje vjeruje sebe i koje se voli zbog onoga što jest.
Oznake: djeca, odrasli, cool, fresh
05.06.2017. u 19:50 | 4 Komentara | Print | # | ^
