Prošlo i to. Kao i svake godine. Niš posebno.
A ipak je nešto posebno. Shvatila sam jednu strašnu stvar.
U subotu sam, kao i obično, napravila i postavila cvijeće i aranžmane u našu crkvu. Uz posao. Pa sam se poslova domaćice primila relativno kasno.Nešto je svekrva napravila a moje je bilo da napravim francusku i medenu pitu (to nam je postao kolač broj 1, svima je fin a ja ga volim jer ga i ja smijem jesti jer kupujem gotove kore, a to znači da nema jaja a i brzo je gotovo!).
Kupovinu sam obavljala malo po malo kad sam stigla skoknuti sa posla. Za francusku sam kupila sve. Bar sam tako mislila. Mrkva, grašak, majoneza, jaja i krumpir imam...... Sve sam lijepo skuhala, sve još ljepše narezala na novu sjeckalicu za luk (ko za pomes samo sitnija - divota!!!).....gledam....kao da mi nešto fali! Joj, krastavci! Odem kod svekrve, jer mi stalno imamo domaće krastavce (koje nitko ne jede jer su kiseli, ali za francusku idealni)......ja došla po krastavce, kažem ja, nema - kaže ona - znaš da nisam kiselila jer nećete da jedete! A ja:
! Šta ću sad? 9 sati navečer je, subota, ništa ne radi!E, da sam ja u svom starom susjedstvu, lako bi ja! Bilo bi samo pitanje kod koje susjede otići......
A ovdje?
I onda sam shvatila - ja nemam niti jednu susjedu kojoj mogu u 9 navečer pozvoniti i pitati 2-3 krastavca! Strašno!!!!! Strašno!!!!!
Ja sa niti jednom susjedom već 10 godina od kad smo se vratili kući nisam popila kavu.
Jer........
Prva susjeda: generacija smo. Bile smo dobre, više je bila kod mene nego kod svoje kuće. Pa joj više nisam dobra. Ne želi se družiti samnom. Sa mojim Lavom je dobra. I ja sa njenim mužem. Nema veze. Nije da me nije pogodilo, ali......ni prva ni zadnja, bar me nečem naučila - oprezu! I istinitosti ove izreke u boksu lijevo.
Druga susjeda: pedesetak godina, žena koja radi 20 sati na dan, što na poslu što se brine o gotovo nepokretnoj svekrvi, održava imanje svojih roditelja.....nema vremena za kafendisanje. Popričamo tu i tamo kad se sretnemo na ulici.
Treća susjeda, tj. susjede: e, tu ima potencijala za kafendisanje! Oni su se doselili prije nekoliko godina, starija je nešto starija od mene a mlađa je njena snaha. Ne znam zašto još nismo popile kavu. Ustvari, starija je radila u Zagrebu, gotovo svaki dan i nema je kod kuće ko ni mene. A snaha je mlada i sramežljiva.
Četvrta susjeda: malo dalje, nešto mlađa od mene. Njih, čini mi se, ima kod kuće manje nego mene. Otkad su se doselili, vidjeli smo se nekoliko puta. Više se vidimo na placu nego doma.
Ostali su ili puno dalje ili su stariji ili.....ih ne poznam.
Ja, doduše, veći dio godine nemam vremena za kafendisanje, ali.....možda je to i zato jer nemam s kim?!
Dok smo živjeli u gradu imala sam dvije susjede, bile smo ko prst i nokat. Zaista mi nedostaju! Pogotovo moja S. Ali, sad i ona radi na terenu, danima je nema kući........ni da sam tamo ne bi bilo puno drugačije.
Sve me to malo rastužilo. Zaista smo se otuđili. Nitko se više ne druži s nikim. Živimo 100 metara jedni od drugih a ne poznamo se. A i kako bi se poznali? Na posao putujemo autima, na nivou mjesta, naselja nema nikakvih manifestacija na kojima bi se upoznali, u crkvu uglavnom ne idemo, radimo po cijele dane pa nemamo ni volje za neka druženja.......strašno!!!!
Moja mama uvijek kaže da ti dobar susjed vrijedi više nego desetoro braće i sestara.
I u pravu je. Šta ti može pomoći netko tko ti je daleko? Onaj najbliži je najvažniji......a čini se da smo to zaboravili......
i supruge pre(ne)zaposlenog muža
........
.
