Petak je, zadnji dan u tjednu kad se nasilno treba probudit u 6.45.
Jedini dan u tjednu kad je to najmanje teško.
Tuširanje, brzinsko oblačenje.
Posao, otvaranje prozora, da se prozraći prostorija , kuhanje kave.
Dobro jutor kolegicama, duvan i kava.
Zapaljena cigareta na prozoru, kolegice nešto žustro raspravljaju.
U 7.30 ujutro.
Ja i ne čujem, iako su metar od mene.
Gledam kroz prozor i povlaćim dim.
Na drugom katu, u zgradi nasuprot, na balkonu, leži, jedan mali pas.
Već sam ga srela, na ulici...
Pomazila, a on mi se umiljavao...
Puno mi je bio sladak
igrali smo se
ja sam ga dražila rukom
a on je, uostalom kao svako štene,
pokušavao ugrist mi prst ili cilu ruku
Razmišljala sam kako bi bilo slatko imat jednog malog psića...
zbog njega sam razmišljala...
ali psić je i obaveza...
a ja nebi htjela obavezu, nego samo onaj osjećaj sreće i ugode
kad se sretnemo...
Ja i malo štene...
Povlaćim dim i gledam malog pasa, na drugom katu susjedne zgrade
gleda i on mene
Jeli me prepoznao?
Jeli mi se razveselio, i sjetio se naše igre
Ili sam mu ja, samo jedan od prolaznika koji su ga pomazili
Možda je bolje da ne znam...
Ovako uvijek mogu mislit da, s vremena na vrijeme, pomisli na mene i da se veseli nekom budućem susretu...
Ne bi mi to tribalo ni bit važno
Jedino je bitno da mi je izmamio osmjeh
taj mali psić
sa drugog kata, susjedne zgrade...