Petak je, zadnji dan u tjednu kad se nasilno treba probudit u 6.45.
Jedini dan u tjednu kad je to najmanje teško.
Tuširanje, brzinsko oblačenje.
Posao, otvaranje prozora, da se prozraći prostorija , kuhanje kave.
Dobro jutor kolegicama, duvan i kava.
Zapaljena cigareta na prozoru, kolegice nešto žustro raspravljaju.
U 7.30 ujutro.
Ja i ne čujem, iako su metar od mene.
Gledam kroz prozor i povlaćim dim.
Na drugom katu, u zgradi nasuprot, na balkonu, leži, jedan mali pas.
Već sam ga srela, na ulici...
Pomazila, a on mi se umiljavao...
Puno mi je bio sladak
igrali smo se
ja sam ga dražila rukom
a on je, uostalom kao svako štene,
pokušavao ugrist mi prst ili cilu ruku
Razmišljala sam kako bi bilo slatko imat jednog malog psića...
zbog njega sam razmišljala...
ali psić je i obaveza...
a ja nebi htjela obavezu, nego samo onaj osjećaj sreće i ugode
kad se sretnemo...
Ja i malo štene...
Povlaćim dim i gledam malog pasa, na drugom katu susjedne zgrade
gleda i on mene
Jeli me prepoznao?
Jeli mi se razveselio, i sjetio se naše igre
Ili sam mu ja, samo jedan od prolaznika koji su ga pomazili
Možda je bolje da ne znam...
Ovako uvijek mogu mislit da, s vremena na vrijeme, pomisli na mene i da se veseli nekom budućem susretu...
Ne bi mi to tribalo ni bit važno
Jedino je bitno da mi je izmamio osmjeh
taj mali psić
sa drugog kata, susjedne zgrade...
Post je objavljen 24.08.2007. u 09:54 sati.