Suncokreta2

Da sam ovaj post pisala samo nekoliko sati prije zvučao bi skroz drukčije...
Ali sunce je učinilo svoje i kava i more...
Več sam ja nekoliko dana u tihoj depresiji, ali danas je baš bila kulminacija.
Nekako , došla sam do dna.
Znate one šuplje priće tipa loše sam volje jer nemama leće, i niko ne zna kako to šta moram gledat kroz očale , može biti depresivno.
Pa eto danas sam ponovo stavila leće i opet sam na sve gledala isto.
Ustvari danas sam progledala...
Iako moji prijatelji sve znaju o meni, neke stvari im jednostavno nisam u stanju ispričat. Iz masu razloga...Prvo ionako previše pričam o sebi, drugo ne želim da me iko prekida dok držim monolog, treće na želim da me ljudi vide tako ranjivu dok bulaznim...
Blog je savršeno mjesto za ovakvo razotkrivanje.
Mogu otvorit dušu jer me niko ne vidi, ne morate me čitat ako sam vam tlaka, a opet ne možete me zaustavit ... Mogu se sama, na kraju krajeva, preispitat. Čitajući samu sebe mogu skužit di griješim. A opet sve to govorim nekome živome, tko mi možda može pomoć. Svjesno ili ne svijesno.
Ustvari do maloprije sam okrivljavala ljudski rod, zašto je tako pun predrasuda, ali tek sam sad skužila da sam ja savršen predstavnik tog roda, kojeg osuđujem.
Do prije koju godine (ne tako davno) pitala sam se šta žena u ranim tridesetima ima radit u nekom zagušljivom klubu, u prvom redu na nekom koncertu... Kako joj se da, al se nije iživila, i kako joj nije neugodno pri pomisli da je doma ostavila dijete.
A ponaša se ko šiparica.
Zgražavala sam se na ex. muža koji je sate provodio na internetu (doduše na nekim manje neivim stranicama) ali nije mi to alibi.
Bilo mi je smiješno vidit kolegicu u suknji do kolina, našminkanu i sređenu , (na radnom mjestu ) u po bila dana!
Stvarno mi je bilo ne shvatljivo da se neko može zakačit na nekog virtualnog prijatelja , živit za sms poruke ili telefonske pozive, pored živih i opipljivih ljudi.
Pitala sam se...
Ustvari, imam jednog prijatelja koji je prije 5 godina upoznao rastavljenu ženu sa djetetom. Meni je to bilo strašno. Prvo starija je, drugo ima dijete, treće šta ona ne sidi doma i peče kolače, igra se sa svojim djetetom... Nego da zavodi nevinog momka koji nema nikakve obaveze i osim toga može se vjenčati u crkvi...
Da. Sve sam mu to rekla, htjela sam ga spasit, i ne samo ja. Svi su to htjeli, dobro možda mu to svi nisu rekli ali...
I odlazio je on od nje i opet se vračao i odlazio i vračao, 5 godina.
Danas je sretno oženjen, i ona isto, trudna je i čekaju dijete i njeno dijete brata ili sestru...
I .. Danas im zavidim, ma ne zavidim, baš sam sretna zbog njih.
Zato jer sve to gledam iz neke sasvim druge perspektive. Ove moje sadašnje.
Jeli to u redu. Izlazit po zagušljivim klubovima, biti u prvim redovima, šetat po bespućima interneta i...
Razmišljat o nekom nevinom momku, mlađem, bez obaveza, i koji se može vjenčat u crkvi.
Imam li je pravo na tako nešto ili nekog.
Mogu li osvojit takav trofej...
E da sam pisalo ovaj post prije samo nekoliko sati, okrivljavala bi druge za svoje predrasude.
I proklinjala svoju sudbinu.
Ali sunce je učinilo svoje.