SumisuBlasfemija Osjećaja
18.04.2006., utorak
...it's what I tell myself to sleep when I dream myself awake...
Preporuka: At The Drive-In: Napolean Solo, pjesma je inspiracija za post, pa ju poslušajte dok čitate... Krov gustih tamnozelenih krošanja nadvio se nad nama poput slavoluka, dok smo ležali mirno na mekoj mahovini, tek još pomalo vlažnoj od jutarnje rose. Ljetni povjetarac nježno je ljuljao grane, (...this is forever...) promatrali smo kroz slojeve lišća kako se bjeličasti oblaci poput golemih komada šećerne vune vuku po svijetloplavom nebu čistom od jučerašnje kiše. Tišina šumarka, isprekidana tek rijetkim cvrkutom ptica, uzbuđivala je dušu, a šum izvora u blizini, nadopunjavao je tu tišinu nekom silinom prirode koja je omogućivala veličanstvenost ovakvog predvečerja.(...this is forever...). Nakratko smo razmijenili poglede, tvoje oči bile su jedino u okolini modrije i dublje od neba, nasmiješili smo se jedan drugome čvršće stisnuli ruke ispreplićući prste i nastavili gledati u nebo(...this you know, this you know, this is forever...). Mekani bijeli oblaci putovali su sporo sa zapada prema istoku slijedeći neku svoju praiskonsku rutu povezanu s poljima visokog i niskog tlaka, predvidivu i dosadnu, a opet uvijek novu s uvijek novim kišnim kapima koje će napojiti žednu, prašnu zemlju (...it's cause this is forever...)... Odjednom šuma potamni i posta sva nekako prijeteća, a bahati vjetar je sve žešće i žešće divljao među grana prosipajući zeleno lišće po zemlji... Stisak tvoje ruke nekako je oslabio i postao mlak poput zaboravljene šalice čaja, onako gadljiv i ljigav poput mrtve ribe u ruci ostarjelog ribiča... Svrnuo sam pogled prema tebi i s užasom shvatio da tvoj lik polako blijedi kao svijetlost šibice u podzemnom hodniku i nestaješ naočigled, a ja sam bespomoćan, beskrajno beskoristan, it's cause this is forever... Prve kapi kiše glasno su zabubnjale po lišću, a vjetar je mahnitao kao osvajač među bespomoćnim seljanima urličući u krošnjama barbarski, kao da zna da je došlo kratko vrijeme njegove strahovlade kada će pustošiti i sijati jezu, osjećao sam kako mi te otima i mrzio sam sebe zbog bespomoćnosti, ne!, this is forever... Uskoro je zavladala potpuna tama, čuo se samo zli huk vjetra, udaranje teških kapi o zemlju i žubor potoka koji kao da se veselio pojačanju kojim će nadjačati i proširiti svoj teritorij na okolnu zemlju. Stajao sam sasvim sam i mokar do kože usred tog neprijateljskog područja okružen nedokučivim silama, razočaran, premda sam znao da ćeš nestati kada bude teško, osuđen sam na propast u samoći, ostavljen na milost i nemilost tami koja će uzeti svoje, jer je tako uvijek bilo i uvijek će biti, it's cause this is forever ! Vrisnuo sam snažno, prkoseći mraku koji me polako stiskao svojim dugačkim ljepljivim prstima, otimajući se uzaludno, kao i mnogi prije mene, it's cause this is forever, a vjetra je urlao od smijeha, obijesno trgajući grane bijedno drveća, koje se oduvijek stoji tako bijedno i bespomoćno, na milosti i nemilosti provalama bijesa nekih nedokučivih sila. Vrištao sam tvoje ime glasno, a ustrašeni glas odbijao se u tami, sokoleći vjetar da još jače podivlja, znao je da sam na izmaku snaga; da mi šamarajući me, podrugljivo šapće na uho, yes, this is forever, a zatim da odjuri natrag u krošnje poigravajući se s bijedom poput mene... Suosjećao sam se s drvećem koje je u svojoj patnji samo tiho hučalo this is forever, this is forever, mireći se u svojoj patničkoj egzistenciji sa sudbinom koju su im nametnule sile prirode, nejasno nikome osim onome tko je praiskonski, a on je ionako prestar da se bavi tričarijama, kao što su bijednici poput nas. Izvirila si nekako blijeda iza tamnog drveta, čija vlažna kora se ljeskala na mjesečini, doviknula mi „This is forever“, pružajući mi ruku i lažnu nadu prije kraja, osjećajući valjda grižnju savjesti što si prekršila zakletvu koja je glasila jednostavno this is forever, osjećajući sramotu jer nisi mogla izvršiti nešto tako jednostavno, već si poput najgore kukavice pobjegla, krijući se u prljavštini svoje izdaje. Nisam te mogao optuživati, ionako sam znao da je tako moralo biti i da neće agonija još dugo trajati, mogao sam potražiti spas u svjetlu tvoje siluete, ali ti nisam htio pružiti zadovoljstvo sklapajući pakt sramote u kojem bi se sveta zakletva pretvorila u robijašku kuglu i žigosala me tamnim slovima this is forever. Podigao sam ruku kao posljednji znak slobode i prkosa, stišćući čvrsto šaku i urlao svete riječi this is forever, znajući, eto, da će kraj, ali da mogu ponosno past umoran, jer sam se pošteno borio do zadnjeg daha, usprkos neminovnom zovu this is forever, usprkos nepobjedivoj vječnosti, koja se polako umara od te svoje himne this is forever, želeći da konačno maloumnici poput mene shvate da nema smisla boriti se... Klonuo sam u tvoje izdajničko naručje i zadnjim dahom prošaptao prezirivo: „If you can't get the best of us now....“ |
03.04.2006., ponedjeljak
Jutarnja utjeha lažima
 Sve izgleda prljavo nakon ružne noći, čak je i nebo okaljano našim grijesima. Sve odlazi k vragu, onako, po malo, i lutam uličicama besciljno dok se razdanjuje shvaćajući na primjerima starih ratnih filmova ironiju života. Znam da ćeš ti shvatit iskrenost sad kad nema nikoga.... Kao kad se u Najdužem danu u duši američkog vojnika probudi ona kurvinska nada, jer je na njegov znak „cvrčka“ odgovorio taj isti znak, da bi zatim izašao neoprezno iza zida kuće i našao se oči u oči s onim što je cijelu noć izbjegavao... Njemački vojnik mu je ispalio metak u prsa, on je klonuo na pod, a kamera, pokazujući krupnim planom repetiranje Nijemčeve puške koja proizvodi isti zvuk kao i onaj Amerikančev „cvrčak“, dokazuje ironiju života na tako ljudski način... Vrtim se u krug, kao pas koji pokušava uhvatiti svoj rep i ne mogu nikako ukrotiti misli koje mi divljaju u glavi... Kuće bez fasade, pomiješane s najmodernijim zgradama smjenjivali su se u tom čudnom kolažu ranojutarnje svjetlosti i susreta ruralnog i urbanog u samom centru grada, a u središtu tog malog jednostavnog labirinta nalazilo neko skladište ili staro industrijsko postrojenje, onakvo kakvo može pružiti onaj osjećaj tajanstvenosti i uzbuđenja, poput stare i zaboravljene željezničke pruge... Zastao sam , naslonio se na ogradu i stao promatrati prastare kamione okrenute na bok, poput nekih davno izumrlih mastodona, mrlje od ulja i nafte na ispucalom asfaltu, pokoje poluuvelo drvo kako se sažaljivo naginje nad starim automobilskim gumama. Par tračnica započinjao je kod ogromne kapije, zatim se polako gubio u travi, nekoć su njima male ranžirne lokomotive dovozile robu ili sirovine za postrojenje... Miris industrije pomiješao se s mirisom orošene trave i ranojutarnjom proljetnom vlagom, dajući trenutku vječnost i zanesenost nakon duboko omamljene noći... Gledajući kroz tu ogradu, vidio sam jedan potpuno drugi i daleki svijet, kakav je postojao samo u glavama zanesenjaka i utopista... Sirena je zatulila točno u osam pozivajući radnike na rad. Odjednom se cijelo dvorište trgnulo iz one jutarnje letargije i užurbano počelo obavljati svoje radne zadatke. Vozači su požurili prema kamionima znajući da ih čeka dug dan i puno kilometara koje moraju preći da bi zaradili svoj kruh. Mehaničari su uzimali alat u ruke, kopajući nešto po kojekakvim motorima, maljaući ruke industrijskim uljem i kolomazom. Svi su odjednom se zadubili u svoj posao, tu i tamo se po garažama čuo kakav prigušeni razgovor ili neodređeno zviždukanje, pokoji zveket metalnog alata ili udaraca čekićem po nekoj osovini. Jedino je portir sjedio lijeno u svojoj kućici, drijemajući naslonjen na petrolejsku grijalicu, ne mareći puno za okolnu vrevu, a sudrug u zabušavanju mu je bila crno-bijela mačka koja je sav taj metež promatrala s visine, lijeno žmirkajući skuuturena na betonskom stupu ograde. Prenuo me automobil koji je projurio pored mene, budeći me iz maštarije, nakon koje mi je dvorište izgledalo još više otužno nego ranije. Davno umrli farovi kamiona gledali su me kao da traže spas od ružne sudbine nekog scrapyarda. Nakon probdijene i ružne noći, došlo mi je da klekne na prašnu i suhu zemlju prošaranu tek pokojom vlati trave i jecam iskreno i neutješno sve dok me umor ne savlada i ne utonem u svijet u kojemu će radnici i dalje jutrom ići radosni na posao, u kojemu će vladati neka pravda i u kojemu ćeš ti biti pored mene da mi staviš ruke oko vrata i kažeš da će sve biti na koncu u redu i da samo sklopim oči i prepustim se snu.... Umjesto toga, okrenuo sam se, zapalio cigaretu, pognuo glavu i odšetao polako prema mjestu na kojemu nikako neće bit utjehe.. |