SumisuBlasfemija Osjećaja
26.03.2006., nedjelja
Suicidal Redemption
 I put the picture of sun, On the celling of my bedroom, So I don't have to go out, I hate my town in the springbloom... I put the gun in my mouth, To end this life of sorrow, I'm so tired I can't shout... Do you have a life to borrow? And I feel like I have no one to confide.. And I feel like This life is a lie And this world! I have no courage to pull the trigger, I have no god that I can serve to, And my misery is getting bigger, I have no soulmate that I can wine to... I'm dreaming of cutting your heart out, I'm craving for death tonight, Suicidal redemption saves me, From the consequences of fright! And i feel like I have no one to confide.. And I feel like This life is a lie And this world! I hate myself and I want to die! I hate myself and I want to die! I hate myself and I want to die! I hate myself and I want to.... |
13.03.2006., ponedjeljak
Most
Ležao sam sam na tračnicama u mraku i piljio u tamu iščekujući nadu. Mirisalo je mazivo, ustajao ljetni zrak tješio me, a svjetla u daljini davala su nadu. Slušao sam apokaliptičnu tutnjavu kako se približava mostu i veselio se bliskom trenutku utjehe. Sanjao sam noćas kako si otišla sa mnom u tamu i kako si rekla da češ me čekat na drugoj strani. Rekao sam da ću doći. I evo, stižem, samo još kratko i dolazim ti u susret noseći fenjer, zavjet onoga što jesmo, što smo bili i što nikad nećemo biti. Svjetla su postajala sve bliža, toplija, draža i ljepša....Uzdahnuo sam duboko, čekajući ONAJ trenutak koji nikako da dođe. Prezirem pretenciozne pokušaje umjetnosti, ali u tome trenutku bih napisao najljepšu simfoniju u čast našega ponovnog susreta. Ha, da situacija nije bila ovako dramatična, nasmijao bih se zlom svjetlu i vrisnuo tvoje ime! Ovako sam samo čekao dostojanstveno dolazak svjetla. Eh, i ta svjetla. Postaju sve veća i veća. Most je počeo polako podrhtavati, dajući fizički osjećaj zvučnim valovima nemilosrdne tutnjave. Počeo sam podrhtavati, ne znajući da li to ritmički surađujem s mostom ili samo protiv svoje volje manifestiram strah od druge strane. Svjetla su najednom postala najveća u povijesti čovječanstva, otkrila su sve moje strahove, želje i nade, otkrila su svaki trenutak sramote u mom životu, tjerajući više sile da se smiju mojoj bijednoj egzistenciji. Sišao sam polako s mosta i zapalio cigaretu. Miris gorećeg duhana pomješao se s mirisom pokošene trave pokraj rijeke i ustajalog riječnog mulja kojeg je nanijela rijeka za vrijeme zadnje velike kiše. Ni ljeta nisu više kao što su nekad bila. Po cijele dane samo kiši i cmolji glupavo nebo, sažaljeva se gore nego cijeli razred neke ženske gimnazije. Eno, prošao je još jedan vlak. Nema veze, sutra ću pokušat opet. |