Ležao sam sam na tračnicama u mraku i piljio u tamu iščekujući nadu. Mirisalo je mazivo, ustajao ljetni zrak tješio me, a svjetla u daljini davala su nadu. Slušao sam apokaliptičnu tutnjavu kako se približava mostu i veselio se bliskom trenutku utjehe. Sanjao sam noćas kako si otišla sa mnom u tamu i kako si rekla da češ me čekat na drugoj strani. Rekao sam da ću doći. I evo, stižem, samo još kratko i dolazim ti u susret noseći fenjer, zavjet onoga što jesmo, što smo bili i što nikad nećemo biti. Svjetla su postajala sve bliža, toplija, draža i ljepša....
Uzdahnuo sam duboko, čekajući ONAJ trenutak koji nikako da dođe. Prezirem pretenciozne pokušaje umjetnosti, ali u tome trenutku bih napisao najljepšu simfoniju u čast našega ponovnog susreta. Ha, da situacija nije bila ovako dramatična, nasmijao bih se zlom svjetlu i vrisnuo tvoje ime! Ovako sam samo čekao dostojanstveno dolazak svjetla. Eh, i ta svjetla. Postaju sve veća i veća.
Most je počeo polako podrhtavati, dajući fizički osjećaj zvučnim valovima nemilosrdne tutnjave. Počeo sam podrhtavati, ne znajući da li to ritmički surađujem s mostom ili samo protiv svoje volje manifestiram strah od druge strane.
Svjetla su najednom postala najveća u povijesti čovječanstva, otkrila su sve moje strahove, želje i nade, otkrila su svaki trenutak sramote u mom životu, tjerajući više sile da se smiju mojoj bijednoj egzistenciji.
Sišao sam polako s mosta i zapalio cigaretu. Miris gorećeg duhana pomješao se s mirisom pokošene trave pokraj rijeke i ustajalog riječnog mulja kojeg je nanijela rijeka za vrijeme zadnje velike kiše. Ni ljeta nisu više kao što su nekad bila. Po cijele dane samo kiši i cmolji glupavo nebo, sažaljeva se gore nego cijeli razred neke ženske gimnazije.
Eno, prošao je još jedan vlak.
Nema veze, sutra ću pokušat opet.
Post je objavljen 13.03.2006. u 21:52 sati.