SumisuBlasfemija Osjećaja
03.04.2006., ponedjeljak
Jutarnja utjeha lažima
 Sve izgleda prljavo nakon ružne noći, čak je i nebo okaljano našim grijesima. Sve odlazi k vragu, onako, po malo, i lutam uličicama besciljno dok se razdanjuje shvaćajući na primjerima starih ratnih filmova ironiju života. Znam da ćeš ti shvatit iskrenost sad kad nema nikoga.... Kao kad se u Najdužem danu u duši američkog vojnika probudi ona kurvinska nada, jer je na njegov znak „cvrčka“ odgovorio taj isti znak, da bi zatim izašao neoprezno iza zida kuće i našao se oči u oči s onim što je cijelu noć izbjegavao... Njemački vojnik mu je ispalio metak u prsa, on je klonuo na pod, a kamera, pokazujući krupnim planom repetiranje Nijemčeve puške koja proizvodi isti zvuk kao i onaj Amerikančev „cvrčak“, dokazuje ironiju života na tako ljudski način... Vrtim se u krug, kao pas koji pokušava uhvatiti svoj rep i ne mogu nikako ukrotiti misli koje mi divljaju u glavi... Kuće bez fasade, pomiješane s najmodernijim zgradama smjenjivali su se u tom čudnom kolažu ranojutarnje svjetlosti i susreta ruralnog i urbanog u samom centru grada, a u središtu tog malog jednostavnog labirinta nalazilo neko skladište ili staro industrijsko postrojenje, onakvo kakvo može pružiti onaj osjećaj tajanstvenosti i uzbuđenja, poput stare i zaboravljene željezničke pruge... Zastao sam , naslonio se na ogradu i stao promatrati prastare kamione okrenute na bok, poput nekih davno izumrlih mastodona, mrlje od ulja i nafte na ispucalom asfaltu, pokoje poluuvelo drvo kako se sažaljivo naginje nad starim automobilskim gumama. Par tračnica započinjao je kod ogromne kapije, zatim se polako gubio u travi, nekoć su njima male ranžirne lokomotive dovozile robu ili sirovine za postrojenje... Miris industrije pomiješao se s mirisom orošene trave i ranojutarnjom proljetnom vlagom, dajući trenutku vječnost i zanesenost nakon duboko omamljene noći... Gledajući kroz tu ogradu, vidio sam jedan potpuno drugi i daleki svijet, kakav je postojao samo u glavama zanesenjaka i utopista... Sirena je zatulila točno u osam pozivajući radnike na rad. Odjednom se cijelo dvorište trgnulo iz one jutarnje letargije i užurbano počelo obavljati svoje radne zadatke. Vozači su požurili prema kamionima znajući da ih čeka dug dan i puno kilometara koje moraju preći da bi zaradili svoj kruh. Mehaničari su uzimali alat u ruke, kopajući nešto po kojekakvim motorima, maljaući ruke industrijskim uljem i kolomazom. Svi su odjednom se zadubili u svoj posao, tu i tamo se po garažama čuo kakav prigušeni razgovor ili neodređeno zviždukanje, pokoji zveket metalnog alata ili udaraca čekićem po nekoj osovini. Jedino je portir sjedio lijeno u svojoj kućici, drijemajući naslonjen na petrolejsku grijalicu, ne mareći puno za okolnu vrevu, a sudrug u zabušavanju mu je bila crno-bijela mačka koja je sav taj metež promatrala s visine, lijeno žmirkajući skuuturena na betonskom stupu ograde. Prenuo me automobil koji je projurio pored mene, budeći me iz maštarije, nakon koje mi je dvorište izgledalo još više otužno nego ranije. Davno umrli farovi kamiona gledali su me kao da traže spas od ružne sudbine nekog scrapyarda. Nakon probdijene i ružne noći, došlo mi je da klekne na prašnu i suhu zemlju prošaranu tek pokojom vlati trave i jecam iskreno i neutješno sve dok me umor ne savlada i ne utonem u svijet u kojemu će radnici i dalje jutrom ići radosni na posao, u kojemu će vladati neka pravda i u kojemu ćeš ti biti pored mene da mi staviš ruke oko vrata i kažeš da će sve biti na koncu u redu i da samo sklopim oči i prepustim se snu.... Umjesto toga, okrenuo sam se, zapalio cigaretu, pognuo glavu i odšetao polako prema mjestu na kojemu nikako neće bit utjehe.. |