stuffonmymind

ponedjeljak, 27.02.2012.

Common people

Još jedan post koji pišem dok se osjećam potpuno bezvoljno i nikako da sredim sve misli u glavi. Nema smisla nabrajati razloge, ima ih dosta i tiču se svakog dijela u mom običnom životu.
Čitam tuđe blogove i prisjećam se sebe u srednjoj školi kad sam mislila da ću svašta postići, kad sam mislila da imam neke šanse uspjeti poštenim radom i učenjem. Što sam starija, to se jadnije osjećam i shvaćam da ću i ja živjeti običan život. Nakon faksa, tražit ću posao i raditi cijeli život. Mogu ja maštati o putovanjima, uživanju, savšrenom poslu...ali već sad znam da ništa od toga. Ako ću imati sreće, uštedit ću svake godine za neko putovanje (kratko) ili da si priuštim neku skuplju stvar i to je to.

Pitam se kad se drugim ljudima pojavi ovaj osjećaj. Trenutak kad shvate da su obični, da neće ostvarit svoje želje i da će im vrijeme brzo proći a da se neće dogoditi ništa posebno. Jesam li ja to prekasno shvatila ili možda rano?
Naravno, ovo bi se moglo protumačiti da ja mislim da je sreća u parama i skupim stvarima. Ne mislim na to. Ja sam zadnja osoba koja pati što ne može imati skupe stvari. Ne trebaju mi odjeća, auti, cipele, šminka, mobiteli i takve pizdarije. Ubija me što neću moći vidjeti druge države, što se neću moći upisati na tečajeve koji me zanimaju, što neću moći reći roditeljima - Ej, vi ste radili cijeli život za nas, počeli ste od nule i stvorili puno toga. Odmorite sad, ja preuzimam :(
Ubija me kad gledam roditelje kako se muče sve da bi nama pružili dobar život, a zapravo, koliko god se ja i trudila, čini mi se da ništa od toga.

Možda zato i uživam toliko u serijama i filmovima koje gledam stalno. Isključim se iz ovog života barem nakratko. Ništa me ne rastuži, nasmijem se, saznam nove stvari... Ovako kad odem na kavu s nekim (kao jučer npr.), dođem doma potištena i plače mi se. Ili se osjećam jadnijom od drugih ili saznam dosta informacija koje mi samo potvrde sve što sam gore napisala.

Evo, čisto kao primjer. Kava jučer, našla sam se s frendicom s faksa. Ona je pala godinu, ja dajem sve u roku. Pričale smo o poslovima i ona je sva u tome, kako ima toliko prilika oko nas, spominje druge države, velika poduzeća u Hrvatskoj...
Ono što me tu ubija je što ona to spominje jer ima nekog. Trenutno radi u jako poznatom poduzeću, studentski posao koji joj je našla prijateljica čija mama tamo radi. U isto vrijeme je njezina mama pričala s poznanikom koji je na važnoj poziciji u još boljem poduzeću i dala mu je njezin životopis. On ga je proslijedio nekim ljudima i kad će se otvoriti radno mjesto (a već su je zvali za nešto, ali tada nije mogla) ona je na vrhu popisa. I još napomene meni kako ona nema veze, da se sve ovo slučajno poklopilo. Isto tako ima i rodbinu po drugim zemljama i u krajnjem slučaju može kod njih. Zvuči kao ljubomora s moje strane? Da, ljubomorna sam. Ali sam još više ljuta i razočarana. Ja gledam poslove poput anketa i dijeljenja letaka.

Što sam zamišljala kao savršen život? Posao nakon faksa, štednja i odlazak na putovanja. Pomoć roditeljima i odlazak u stan. Dovoljna plaća da si priuštim normalnu hranu, odjeću i opet štednju. Jednog dana i dijete i kućica i pas uz nju. U svemu tome ne želim osjećaj straha da ću sve izgubit i da neću moći platiti režije. Želim i karijeru- posao u mojoj struci u kojem uživam i doprinosim svojim radom. Mislim da to nisu prevelike želje, samo eto, u zadnje vrijeme osjećam kao da je to sve nemoguće.

Najbolje mi je što se ja još uvijek nadam. Nadam se da ću naletjeti na nešto u čemu ću se dokazati i uspjeti u životu. Baš sam luda. To su moji snovi. Čak su i oni obični.

27.02.2012. u 00:31 • 5 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 23.02.2012.

Just a girl

Danas nisam planirala ništa pisati, ali kao i kod prošlih postova, odjednom me uhvatilo to raspoloženje. Zapravo sam čitala malo tuđe postove i malo više počela razmišljati o njoj. O mojoj prijateljici.
Znamo se još od vrtića. U osnovnoj školi smo se počele družiti i postale najbolje prijateljice. Bile smo si super. Ne znam koliko si ljudi nađe osobu s kojom se osjeća tako ugodno i o kojoj sazna sve moguće tako rano. Mi smo dijelile sve moguće tajne, probleme, razmišljanja, planove...Pričale smo satima na telefon, provodile svo vrijeme u školi zajedno (toliko pričale pod satom da su nas svi profesori uvijek razmještali s drugima) a i nakon toga. Imale smo svoje posebno pismo, znakove, zajednički dnevnik i još mnogo toga. U svakoj situaciji sam znala kako ona razmišlja i što će napraviti. Pretpostavljam da i ona za mene.
Pred kraj osnovne škole smo se sve više svađale. Mislim da sam ja sve počela, čisto jer me ona počela živcirati. Smetalo me što je bila dosta djetinjasta, a ja sam se htjela družiti s malo ozbiljnijim curama. Ono, s curama koje imaju iskustva s dečkima i nekakav život. Iskreno, htjela sam bolje frendice, malo popularnije ili sličnije meni. Teško je opisati što sam osjećala a da ne ispadnem površna glupačica, ali ipak je to bio kraj osnovne škole i bile smo djeca. Zanimale su nas druge stvari i prestale smo se družiti.
I u srednju smo išle skupa, ali bilo mi je drago što ovaj put nismo završile u istom razredu. Obje smo si našle druge ljude i nismo se iduće 2 godine družile. Nije mi bilo nimalo žao. Uživala sam sa svojim curama, s njom sam bila na Bok. Dakle, srednja škola. Tad su sve cure počele nalaziti dečke, otkrivati poljupce...ja nisam. Bila sam sramežljiva, tijelo nerazvijeno i zapravo sam samo slušala njihove priče. Uvijek sam dobro slušala i davala savjete, pokušavala pomoći. I u te dvije godine, par frendica s kojima sam se zbližila su si našle nova društva s kojima su bile bliže određenim dečkima ili barem nekoj popularnosti. Ja se nisam htjela prilagođavati ni raditi sve što su i drugi da bi bili "kul" i tako sam se našla bez ikoga. U školi super, ali izvan nje, nisam imala s kim van. I tako sam jedan dan srela nju. Staru najbolju frendicu. Pričale smo kao da se nismo razdvojile i počele smo se opet nalaziti. Ona si je bila dobra s još jednom curom iz naše osnovne i zajedno smo počele izlaziti i dijeliti sve moguće. U društvo je došla još jedna cura i tako je ostalo godinama. Svaka od njih mi je bila posebna na svoj način i imala sam savršeno društvo. Uvijek se znalo da idemo van kad nema škole, telefonski računi su bili strašni, sve smo znale jedna o drugoj.
Krenule smo i na fakultet. Što god nam se događalo, sve smo si govorile. Moja stara najbolja frendica mi je bila najbolja frendica i uz nju sam imala još dvije takve. Zapravo, bila sam jako ponosna na nas 4. Vidjela sam na faksu da mnoge imaju velika društva i puno prijatelja, ali nijednu tako dobru frendicu kao što ja imam njih. I znala sam da je to rijetkost, ali ipak, mislim da sam to uzimala zdravo za gotovo.
Došli su i nama dečki. Meni malo prije nego njoj/njima. I dalje smo izlazile i dijelile sve moguće. Nema smisla opisivati kakav nam je bio odnos, zapravo ni ne znam kako bi to opisala. To je bio odnos kakav si svatko želi da ima, barem s jednom osobom.
Ono što nas je počelo razdvajati su bili njihovi dečki. Jedna je počela svo vrijeme provodit s dečkom, što nas je dosta smetalo. Koliko god glupo zvuči, stvarno boli kada se netko prestane družit s tobom zbog dečka. I s njom sam to komentirala, kako je grozno i od nje to nisam očekivala. Ali i to se dogodilo.
Ono što najviše boli jest da je našla dečka i odjednom joj nije bilo jasno zašto bi ikom smetalo da on dođe na naš izlazak. Iako joj nije ni bilo nešto posebno stalo do njega, oboje su htjeli izlaziti samo u paru i tako je i bilo. I tu je počelo naše razdvajanje. Inače sam dosta zatvorena osoba i nisam se htjela nalaziti s njim i njom. Možda je to bila moja greška, što nisam potaknula neka zajednička druženja, ali ja sam htjela samo nju. Imam i ja dečka, ali mi nije imalo smisla gurati ga u ženska druženja. Ipak to nije onda to. Mnogi to razmišljanje ne razumiju, ali ja imam jedan odnos s frendicama drugi s dečkom. I ne želim to miješati.
Zapravo, nije ni ona tražila neka nalaženja, jednostavno je imala njega (voljela ga ili ne) i više se nije htjela zamarati našim dogovorima (koji bi često prerasli u prepirku).
I tako sam ja u zadnjih godinu dana opet ostala bez društva. Kako se sve dogodilo...teško je za opisati. Ja to gledam ovako, dvije od njih (među kojima je i ona) su se okrenule dečkima i njihovim društvima, a treća je jednostavno našla druge ljude za izlaske. Danas smo si isto dobre ali se ne nalazimo više od jednom mjesečno. Ne javljamo si novosti, nema povjeravanja, pričanja satima o nekoj temi...dakle, po meni, nismo više prijateljice. Barem ne prave. To sam vidjela čim sam prešutjela svoje mišljenje o njenom problemu, da ne bi ispalo da prigovaram. NIkad se to nije događalo, uvijek smo rekle što god smo imale, bez straha da se ne naljutimo. Više to nije slučaj.
U zadnjih godinu dana sam dosta razmišljala o tome i iskreno, nemam više volje za nikakve velike prijatelje. Ne vjerujem da će se ova situacija poboljšati, a ja zatvorena kakva jesam, ne mislim se otvarati potpuno novim ljudima. Imala sam super prijateljice i svaka je krenula u svom smjeru. Znam i u čemu je moja krivnja. Barem u odnosu s njom. Budući da smo jako različite po glazbenom ukusu i svemu ostalom, nisam imala potrebu s njom ići van na neka posebna mjesta. Bili su mi dovoljni izlasci u kojima bi satima pričale o svemu i nastavile kasnije na telefon. Vjerovala sam da je i njoj to pravo prijateljstvo. Kroz vrijeme su nalaženja bila sve rijeđa, a kasnije i telefonski razgovori. Ona je našla ljude s kojima je išla na ta mjesta, iako si nije bila toliko dobra s njima. A ja to nisam ozbiljno shvaćala, jer ipak, ko bi mene zamijenio. Ja sam sve znala o njoj i slušala svaku sitnicu koja ju je mučila. E pa, to nije bilo dovoljno.
To je moja krivnja. Još me ona u puno stvari razočarala, ali neću o tome, jer to nije tema. Sama sam sebi sad sažela naš odnos i uspjela se i rasplakati i naljutiti i na sebe i na nju. Sad sam dovoljno stara da shvaćam koliko je bitna dobra frendica i koliko su prijatelji doprinosili mom životu. S druge strane, shvatila sam i da sam radije sama nego da se prilagođavam nekom ili idem protiv sebe samo da bi imala tog nekog.
Žao mi je zbog svega i i dalje vjerujem da nijednoj njenoj frendici s kojom se sad druži nije stalo kao meni i znam da je nijedna toliko ne poznaje, ali to očito nekada nije dovoljno. Ljudi se mijenjaju i stvarno treba puno ulagati da bi se održao neki odnos. Mi to nažalost nismo uspjele tuzan

23.02.2012. u 01:50 • 5 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 16.02.2012.

Don't it make you smile?

Danas bi se trebala osjećati odlično. Prošla sam zadnji ispit ovog semestra, provela sam odličan dan vani, napokon se mogu malo odmarati dok ne počnu nova predavanja, kroz par mjeseci bi trebala odslušati i preostale predmete i diplomirati...ali ne. Ja se osjećam grozno.
Ne mogu ni opisati koliko me muči život poslije faksa. Pritom mislim na posao. Nakon 8 godina osnovne škole, 4 godine gimnazije i 5 godina fakulteta na kojem sam dala sve u roku i stvarno uživala u učenju, ja nimalo ne vjerujem da ću naći neki (dobar) posao i pokazati što mogu. Ova situacija u Hrvatskoj me ubija. Kako je moguće da mlada osoba, sposobna i koja želi raditi, ne može naći nikakav posao? Već sad znam da ću se kad diplomiram prijavljivati za poslove i čekati doma pozive koji se neće ostvariti. Nemam vezu i to je to.
Toliko mi je zlo od slušanja svih okolo kako rade i super im je, a kad ih pitam kako su dobili posao - A čuj...xy mi je sredio. Sjajno.
Jedini način da i dobijem neki posao je poznavanje milijun jezika, ako znam sve na računalu, imam neke druge posebne vještine. Isto sjajno. Kako bi ja trebala savršeno naučiti te jezike kad nisam bila u tim zemljama u kojima se pričaju i kad nemam para za tečaj? Shvaćam ja da treba uložiti novaca i vremena u sve to, ali kako da izmislim te novce? Bez problema bi učila bilo što, obožavam učiti, ali bez novaca ništa.
Tražila sam preko ljeta i studentski posao. Ista stvar. Svi oni koji imalo valjaju (dakle nisu dijeljenje letaka, promocije, pozivni centri) odlaze prijateljima zaposlenih ili se prijavi 500 drugih studenata. Radila sam i ove nabrojane u zagradi, ali to je takvo mučenje, previše se voza studente i onda se ne plati po pola godine i više.

Ono što me ubija je što želim pomoći roditeljima. Želim i ja pridonositi kućnom budžetu, dosta mi je više življenja od žicanja njih za 10 kn. Ali što da radim? Nema mi druge.

Nemam nade nimalo.

Nisam ništa posebno htjela reći ovim postom. Samo se želim malo izjadati, pa makar to nitko ni ne vidio. bang