Još jedan post koji pišem dok se osjećam potpuno bezvoljno i nikako da sredim sve misli u glavi. Nema smisla nabrajati razloge, ima ih dosta i tiču se svakog dijela u mom običnom životu.
Čitam tuđe blogove i prisjećam se sebe u srednjoj školi kad sam mislila da ću svašta postići, kad sam mislila da imam neke šanse uspjeti poštenim radom i učenjem. Što sam starija, to se jadnije osjećam i shvaćam da ću i ja živjeti običan život. Nakon faksa, tražit ću posao i raditi cijeli život. Mogu ja maštati o putovanjima, uživanju, savšrenom poslu...ali već sad znam da ništa od toga. Ako ću imati sreće, uštedit ću svake godine za neko putovanje (kratko) ili da si priuštim neku skuplju stvar i to je to.
Pitam se kad se drugim ljudima pojavi ovaj osjećaj. Trenutak kad shvate da su obični, da neće ostvarit svoje želje i da će im vrijeme brzo proći a da se neće dogoditi ništa posebno. Jesam li ja to prekasno shvatila ili možda rano?
Naravno, ovo bi se moglo protumačiti da ja mislim da je sreća u parama i skupim stvarima. Ne mislim na to. Ja sam zadnja osoba koja pati što ne može imati skupe stvari. Ne trebaju mi odjeća, auti, cipele, šminka, mobiteli i takve pizdarije. Ubija me što neću moći vidjeti druge države, što se neću moći upisati na tečajeve koji me zanimaju, što neću moći reći roditeljima - Ej, vi ste radili cijeli život za nas, počeli ste od nule i stvorili puno toga. Odmorite sad, ja preuzimam :(
Ubija me kad gledam roditelje kako se muče sve da bi nama pružili dobar život, a zapravo, koliko god se ja i trudila, čini mi se da ništa od toga.
Možda zato i uživam toliko u serijama i filmovima koje gledam stalno. Isključim se iz ovog života barem nakratko. Ništa me ne rastuži, nasmijem se, saznam nove stvari... Ovako kad odem na kavu s nekim (kao jučer npr.), dođem doma potištena i plače mi se. Ili se osjećam jadnijom od drugih ili saznam dosta informacija koje mi samo potvrde sve što sam gore napisala.
Evo, čisto kao primjer. Kava jučer, našla sam se s frendicom s faksa. Ona je pala godinu, ja dajem sve u roku. Pričale smo o poslovima i ona je sva u tome, kako ima toliko prilika oko nas, spominje druge države, velika poduzeća u Hrvatskoj...
Ono što me tu ubija je što ona to spominje jer ima nekog. Trenutno radi u jako poznatom poduzeću, studentski posao koji joj je našla prijateljica čija mama tamo radi. U isto vrijeme je njezina mama pričala s poznanikom koji je na važnoj poziciji u još boljem poduzeću i dala mu je njezin životopis. On ga je proslijedio nekim ljudima i kad će se otvoriti radno mjesto (a već su je zvali za nešto, ali tada nije mogla) ona je na vrhu popisa. I još napomene meni kako ona nema veze, da se sve ovo slučajno poklopilo. Isto tako ima i rodbinu po drugim zemljama i u krajnjem slučaju može kod njih. Zvuči kao ljubomora s moje strane? Da, ljubomorna sam. Ali sam još više ljuta i razočarana. Ja gledam poslove poput anketa i dijeljenja letaka.
Što sam zamišljala kao savršen život? Posao nakon faksa, štednja i odlazak na putovanja. Pomoć roditeljima i odlazak u stan. Dovoljna plaća da si priuštim normalnu hranu, odjeću i opet štednju. Jednog dana i dijete i kućica i pas uz nju. U svemu tome ne želim osjećaj straha da ću sve izgubit i da neću moći platiti režije. Želim i karijeru- posao u mojoj struci u kojem uživam i doprinosim svojim radom. Mislim da to nisu prevelike želje, samo eto, u zadnje vrijeme osjećam kao da je to sve nemoguće.
Najbolje mi je što se ja još uvijek nadam. Nadam se da ću naletjeti na nešto u čemu ću se dokazati i uspjeti u životu. Baš sam luda. To su moji snovi. Čak su i oni obični.
Post je objavljen 27.02.2012. u 00:31 sati.